Smijeh i strah

Osobnost Nikolaja Gogolja, njegov život i stvaralaštvo nose u sebi mnoštvo elemenata koji izazivaju raznorazne nedoumice, znatiželju, očaranost, ali i odbojnost, pa i grubu osudu. Nakon objavljivanja njegovih najznamenitijih djela (najprije zbirki pripovijesti maloruskoga i peterburškoga ciklusa, a zatim komedije Revizor te romana Mrtve duše) Gogolj je proglašen ocem ruske proze, tvorcem realizma u ruskoj književnosti (s osobitom darom za realističku satiru), piscem koji je emancipirao rusku književnost od zapadnoeuropskih utjecaja te je usmjerio u pravcu koji će joj polovicom 19. stoljeća osigurati čelno mjesto u europskome i svjetskom književno-kulturnome kontekstu. No dok su mnogi kritičari, na čelu s Visarionom Bjelinskim i Nikolajem Černiševskim, uzdizali Gogolja u nebesa, drugi su ga s ne manjim žarom proglašavali klevetnikom Rusije, njezinim zlobnim karikaturistom, izdajicom koji zaslužuje ekspresno i nepovratno putovanje u Sibir. Taj smjer strastvena poricanja Gogolja kulminirat će početkom 20. stoljeća u stajalištu Vasilija Rozanova da je najnovija ruska književnost, u cjelini, „Gogoljeva negacija, borba protiv njega“. Naime, ruski su čitatelji, po Rozanovu, prihvatili mrtve duše kao stvarni odraz socijalnoga stanja cijeloga jednoga naraštaja – naraštaja hodajućih mrtvaca – te su zamrzili taj naraštaj. Zbog svoje „genijalne i zločinačke klevete“ Gogolj je zasluženo kažnjen patničkom i nesretnom smrću, ali je njegovo stvaralaštvo na negativan način utjecalo na razvoj ruskoga društva: „Upravo od Gogolja započinje u našem društvu gubitak osjećaja za stvarnost, baš kao što od njega započinje i odvratnost prema njoj.“

Zanimljivo je da je i sam Bjelinski, inače začetnik shvaćanja da je Gogolj genijalan socijalno-satirički književnik koji stvara u duhu naturalne škole, u relativno kratku razdoblju stubokom promijenio mišljenje o Gogolju. On je najprije na sva usta hvalio Gogoljevo književno stvaralaštvo, da bi nakon objavljivanja Izabranih mjesta iz dopisivanja s prijateljima (1847) optužio dotad hvaljena pisca da je „propovjednik knuta, apostol neukosti, zagovornik opskurantizma i natražnjaštva, panegirist tatarskih običaja“.

Iz rečenoga nudi se zaključak da je u samu Gogolju bilo nešto što je u kritičârâ izazivalo radikalno suprotne reakcije.

(N)i romantičar (n)i realist

Kompleksnost Gogoljeve poetike možda najviše dolazi do izražaja pri pokušaju da se njegovo stvaralaštvo ugura u neku od književnopovijesnih ladica. Tu su obično u igri dvije stilskoformacijske kategorije – romantizam i realizam, ali bi se s obzirom na satiričku protegu zrelih Gogoljevih djela (Revizor, 1836; Mrtve duše, 1842) moglo govoriti i o Gogoljevu priključku na klasicističku satiru (koja je, kao što je poznato, bila jedan od dominantnih žanrova u klasicizmu i prosvjetiteljstvu). S klasicizmom bi Gogolja mogla povezivati i prosvjetiteljsko-odgojna protega ne samo njegovih književnih djela nego i sveukupna intelektualnoga angažmana (pisma, kritike, eseji, pokušaj sveučilišne karijere). Dakako, racionalistička motivacija takvih odgojnih funkcija u Gogolja je zamijenjena mesijanističkim i propovjedničkim intencijama (osobito u završnici njegova djelovanja).

Nije posve uvjerljiva ni podjela Gogoljeva opusa na rane odnosno romantičke i zrele odnosno realističke radove. Iako u prvima prevladavaju romantički elementi poput fantastike, hiperboličnosti, tajanstvenosti, zagonetnosti te teme i motivi iz folklornih (ukrajinskih odnosno maloruskih) predaja, pjesama, bajki, običaja (Večeri u zaselku pokraj Dikanjke, prvi dio – 1831, drugi dio – 1832; Mirgorod, 1835), ipak gogoljolozi već u tim ranijim radovima jasno raspoznaju i realističke odnosno socijalnokritičke (satirične) elemente (npr. u pripovijestima kao što su Kočija ili Pripovijest o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem). Na sličan se način u realističkim djelima mogu pronaći elementi romantizma (fantastika i groteska Nosa, fantazmagoričnost Kabanice, povijesna idealizacija Tarasa Buljbe – koja u drugoj redakciji prelazi u povijesnu krivotvorinu, iluzijska intriga u Revizoru, lirske digresije u Mrtvim dušama).

Ako dakle u različitim stvaralačkim fazama nalazimo i romantičke i realističke elemente, ne znači li to da Gogolj nije ni romantičar ni realist, pa bi zapravo trebalo tragati za takvom poetičko-stilističkom pozicijom koja nadilazi logiku binarnih književnopovijesnih (stilskoformacijskih) opozicija. U najmanju se ruku sa sigurnošću može ustvrditi kako Gogolj pripada u red iznadformacijskih pisaca.

Po shvaćanju Jurija Manna, jednoga od vodećih ruskih gogoljologa, Gogoljeva realistička sklonost opisivanju svakodnevnoga, banalnoga života zapravo je skrivanje bezdana „običnoga“. Ordinarnost života varljiva je – ona u sebi skriva ponore fantastičnoga, strašnoga, demonskoga. Spajanje svakodnevice i fantastike, svakodnevice i demonologije, aktiviranje iracionalnoga u trivijalnoj, dohvatnoj stvarnosti – to su mehanizmi koji rade u Gogoljevoj prozi. Dolazi do grotesknoga i hiperboličnoga napuhivanja detaljâ, koji tako postižu supstancijalnu i značenjsku autonomnost, što rezultira nepredvidljivošću, somnabulnošću, fantazmagoričnošću (Nos). Pritom je načelo kretanja (kinetizma), kojemu su podvrgnuti likovi i cjelokupan siže, postavljeno izvan i iznad likova i radnje (fatalno djelovanje više sile), što zbivanju pridaje karakter mehaničnosti, beživotnosti, slučajnosti, odnosno unutarnje nepovezanosti i beznadnosti (osuđenosti).

Umrtvljenost kao konačan učinak svekolike dinamike najočitija je u završnoj sceni Revizora. Postupak zamrzavanja ili okamenjivanja grupne scene, gdje je skupina ljudi zahvaćena jednom kritičnom emocijom (strahom), Gogolj je, prema Mannu, preuzeo iz slikarstva – točnije sa slike Posljednji dan Pompeja Karla Brjullova. Drugim riječima, konstrukcijsko načelo slike preneseno je na teren komedije. (Podsjetimo da se i tragedija Boris Godunov Aleksandra Puškina, inače Gogoljeva književnoga idola, svršava masovnom – zaleđenom i zastrašujućom – scenom: „Narod šuti.“) U povijesti ruske drame Revizor je važan po tome što je unio još najmanje dvije novine. Prvo, ulogu glavnoga lika preuzima „fantazmagorična osoba“ – „lažljiva utjelovljena podvala“, kako je sam Gogolj okarakterizirao Hlestakova (zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lažnoga revizora, tj. varalice), a drugo – Gogolj odustaje od tradicije kažnjavanja poroka, odnosno od scenskoga finala kojim se razrješuje (dokida) krizna situacija.

Ništa manje metafizičan ni zloslutan (iako možda nešto manje drastičan) oblik konačnoga umrtvljivanja sižea jest motiv dosade, koji je također tipičan za Gogolja. Riječ je o nekoj nepopunjivoj i nesavladivoj praznini što dolazi na kraju priče. Kraja zapravo nema, nego se pripovijedanje prekida svojevrsnim upućivanjem na dosadu-bezdan. Najpoznatija je u tome kontekstu završna rečenica Pripovijesti o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem: „Dosadno je na ovome svijetu, gospodo!“

U Kabanici je, pak, kraj pripovijesti doslovce povezan sa smrću glavnoga lika, tj. s aktivnošću utvare umrloga Akakija Akakijeviča Bašmačkina, koji iz onostranosti zahtijeva ispravljanje nepravde učinjene na ovome svijetu.

Složenost Mrtvih duša

Roman Mrtve duše, objavljen kao prvi svezak zamišljene trilogije, najveće je, najsloženije, najsavršenije, najpoznatije Gogoljevo djelo. To je knjiga koja je „potresla svu Rusiju“. Složenost se očituje već u pokušaju da se djelo žanrovski specificira. Sam Gogolj dano djelo u podnaslovu određuje kao poemu: Čičikovljevi doživljaji, ili Mrtve duše. Poema. Takva odredba upućuje na autorovu namjeru da prikaže društveni i prostorni totalitet onoga što on zove Rus’ (a što mi na hrvatski, ne razlikujući pojmove Rus’ [pjesnički, mitski, simbolički prostor svih Istočnih Slavena] i Rossija [imperijalna državna tvorba Velikorűsâ, najveća država na svijetu – u kojoj sunce, doslovce, nikada ne zalazi], pogrešno prevodimo kao Rusija). Osim toga naziv poema može upućivati na osobni, lirski, angažman pripovjednoga Ja, koje se najjasnije i najeksplicitnije očituje u tzv. lirskim digresijama. (U nas se proučavanjem odnosa lirskih digresija i groteskno-satiričnoga aspekta romana bavio Aleksandar Flaker.) Nadalje, Mrtve duše aktiviraju elemente pikarskoga romana, putopisa, romana karaktera te romana svakodnevice (bytovoj roman). Mrtve su duše sve to zajedno i ništa od toga – jer je sinteza, odnosno cjelina, uvijek viša od svojih sastavnica.

Već spominjano načelo spajanja realnosti i metafizike ovdje se očituje kao prepletanje biznisa (poduzetništva, trgovine) i transcendencije (raskrinkavanja vraga kao trivijalnosti, pošlosti, i beskrajne ideje koju bi, po Gogoljevoj zamisli, morao poroditi neobuhvatni ruski prostor).

Mrtve duše nameću pitanje o naravi realizma (ili „realizma“) koji se obično pripisuje Gogolju. Dakako, potpuno je legitimno s književnopovijesnoga motrišta govoriti o tome piscu kao o ocu realizma ili kao o predstavniku naturalne škole (koja je zastupala stajalište da književnost treba oponašati i analizirati prirodu, odnosno zbilju, a ne – poput romantičara – izmišljati svjetove). Tu protegu možemo zajedno s Gogoljem nazvati zemaljskim realizmom, u što se dobro uklapa stajalište da njegova zrela djela imaju socijalnosatiričnu, raskrinkavajuću ulogu. Ruska kritika 19. stoljeća, a osobito Bjelinski i tzv. revolucionarni demokrati (Černiševski, Dobroljubov, Pisarev), čitala je Gogolja u tome kodu. Tek su književnici, kritičari i filozofi s početka 20. stoljeća (Merežkovski, Berdjajev, Bjeli, a zatim i Nabokov) obratili više pozornosti na drugu protegu Gogoljeva stvaralaštva – na ono što bi se moglo nazvati nebeskim, paklenskim ili jednostavno simboličkim realizmom. U tome je kontekstu možda najvažnija Gogoljeva misao kako je osnovni cilj književnosti – ismijati vraga: „Već se odavno trsim samo oko toga da se poslije mojega djela čovjek do mile volje ismije nad vragom.“ Ali to ismijavanje vraga, koje kreće od društvene i karakterologijske trivijalnosti (pošlost’), obrće se u nešto „čudno i strašno“ (Merežkovski). O tome svjedoči i ova Gogoljeva opaska: „Kada sam Puškinu počeo čitati prva poglavlja Mrtvih duša [...], Puškin, koji se uvijek smijao za mojega čitanja (ta on je bio velik poklonik smijeha), postajao je sve mračniji i mračniji, a napokon se sasvim smračio. Kada je pak čitanje završeno, progovorio je tjeskobnim glasom: ‘Bože, kako je tužna naša Rusija [Rossija]!’ Mene je to začudilo. Puškin, koji je tako poznavao Rusiju, nije primijetio da je sve to karikatura i moja vlastita izmišljotina. Tada sam shvatio što znači stvar uzeta iz duše, i uopće duševna istina, i u kakvu užasavajućem obliku može čovjeku biti predočena tama i zastrašujuća odsutnost svjetlosti. Od tada sam već počeo razmišljati kako da ublažim teški dojam što su ga mogle izvršiti Mrtve duše.“

Vidimo dakle kako realno postaje nadrealno i kako se imaginacija promovira u osnovni kriterij umjetničke istine. Pritom smijeh otkriva tajnu zla, a ismijavanje vraga obrće se u ismijavanje čovjeka, društva, Rusije – i to, na neki način, od strane sama vraga. Zato je Gogolj nakon objavljivanja svojih najvažnijih djela morao svaki put bježati iz Rusije u inozemstvo... Jedni zemaljski realisti nisu ga dakle bez razloga uzdizali u nebesa, dok su ga drugi s razlogom teško optuživali za klevetu domovine (ili, u svakome slučaju, države). A sâm Gogolj vjerojatno je bježao od vlastitih djela, od nadrealne tame kojom su bile obavijene njegove umjetničke vizije.

Posljednje pak Gogoljeve riječi: „Ljestve! Brže daj ljestve!“ svjedoče o trajnoj piščevoj potrebi da osigura oruđe kojim će se prebaciti u gornji svijet. No te iste ljestve možda još više govore o nesavladivu strahu od strovaljivanja u bezdan donjega svijeta...