Slučajni susreti generacija

Daniel Detoni

Nakon što su odjeknuli svi zvuci ovogodišnje 46. glazbene tribine u Puli, suočavamo se, kao i obično kada je u pitanju festival na kojem se mogu čuti najnoviji skladateljski radovi uglavnom hrvatskih skladatelja, s pokušajem da na neki način objedinimo dojmove o onome što smo čuli na Tribini, pokušamo otkriti neku skrivenu ideju koja povezuje glazbene sadržaje ponuđene u gusto poredanu koncertnom programu i izdvojiti ono što se ponajviše istaknulo kvalitetom, originalnošću ili nekom drugom posebnom vrijednošću u odnosu na kompletan program.

No i ove godine, tijekom četiri dana početkom studenoga, otkrivali smo da nas pod motom Susreti generacija, koji Tribina nosi petu godinu zaredom, neće dočekati iskristalizirana programska koncepcija, odnosno barem izbor onoga što bi moglo biti najbolje u novoj hrvatskoj glazbi, nego program sličan izložbi pomalo nasumce odabranih proizvoda koji se ovih dana mogu naći u ponudi hrvatskog ozbiljnog glazbenog stvaralaštva. S druge strane moto Susreti generacija opravdava se time što su se u ta četiri dana, 5– 8. studenoga, doista susreli, na već tradicionalnim i omiljenim pulskim lokacijama, skladatelji, izvođači, muzikolozi, studenti i profesori glazbe, još jednom pokazavši da je prava vrijednost Tribine u Puli ozračje oaze u kojoj se okupljaju i druže jednom godišnje srodne glazbeničke duše. Čini se da Tribina, u organizaciji Hrvatskoga društva skladatelja i izdavačke kuće Cantus, posljednjih godina, nakon što je festival napustio ideju da bude međunarodan, funkcionira sve više kao veliki team-building, i u tome nema ničega lošeg, premda ne bi naškodilo više novih i nepoznatih lica među publikom koncerata koji su ipak zamišljeni kao javne priredbe.

Tijekom desetak koncerata na pulskim Susretima generacija izložen je velik broj radova hrvatskih skladatelja mlađe, srednje i starije generacije i za one koji unaprijed nisu upoznati s radom pojedinih skladatelja možda bi u toj maloj gužvi bilo teško prepoznati i zapamtiti barem poneku osobnost i specifičan skladateljski rukopis. Nije naravno riječ o skladateljima starije generacije, čije se stvaralaštvo profiliralo u godinama predstavljanja. Oni mlađi, koji još nisu u pravom svakodnevnom smislu dio suvremenoglazbenoga koncertnog repertoara, morali su se pokušati istaknuti u uvjetima koji su festivalsko nužno zlo – uglavnom okviri poput ograničenosti vremenom, okvirno zadana trajanja kompozicije ili djelomično nametnuta izvođačkog sastava, koji je rjeđe atraktivan, bučan, veliki sastav, a češće komorni. Potraga, u takvim uvjetima, za nekom skladateljskom osobnošću nije laka, osim ako se ne oslanjamo na ono što smo od pojedinaca imali prilike čuti ranije. Potragu za kvalitetnom skladbom nije olakšala ni činjenica što smo se probijali kroz uglavnom novo glazbeno tkivo, s obzirom na to da je naglasak ovogodišnjih susreta generacija u Puli stavljen na praizvedbe. Poslušali smo njih čak nešto manje od četrdeset. I kako to najčešće biva na festivalima na kojima se sluša nova glazba, obično svjetlo padne prije na one koje se istaknu bizarnošću ili nekom iritantnom crtom nego na one u kojima čuči trajna vrijednost.

Tako je primjerice u kontekstu uglavnom kraćih i jednostavnih skladbi prilagođenih formama festivala iskočila ekstravagantna kompozicija Mladena Tarbuka Kate’s Kiss mamutskoga trajanja, više od sat vremena materijala za klavir, za koji se može reći da je prepun zanimljivih situacija, ali nakon nekog vremena razvezivanja misli koje se u kvazisimfonijskoj fakturi nadovezuju jedna na drugu osjećamo se kao da smo i mi u publici, kao i izvođačica za klavirom Katarina Krpan, stavljeni na težak ispit snage, izdržljivosti i strpljenja. Mala zamjerka ovdje se mora staviti i na organizatore, koji su dopustili da to djelo, ako ni po čemu drugom, onda po trajanju, u potpunosti baci u drugi plan skladbe Viktorije Čop i Boga Leskovica izvedene na istom koncertu, na koje smo gotovo zaboravili nakon sat i nešto prikovanosti za Kate’s Kiss.

S druge strane skladba Kate’s Kiss promišljena je, u nju je uloženo vremena i truda, a dojam je da to nije bio slučaj s nekima od praizvedbi koje su rađene za ovu pulsku Tribinu.

Najbolji je primjer za to koncert gudačkih kvarteta u izvedbi Kvarteta Sebastian, gdje smo na primjeru klasičnoga komornog instrumentalnog sastava, čije su mogućnosti tijekom glazbene povijesti iskušane na toliko raznolikih i kvalitetnih načina, mogli vidjeti vrlo škrto, neudubljeno muziciranje gudačkog kvarteta, čiji je potencijal ostao često samo na razini iznošenja puke glazbene ideje, bez razrade, bez uprezanja punoga sloga kvarteta, a kamoli unošenja nečeg novog i originalnog u taj slog. Relativna skladateljska lijenost posebno je bila uočljiva na tom koncertu održanu u crkvi Sv. Franje u Puli u subotu 7. studenoga, možda jer se zbog konvencionalnosti sastava gudačkoga kvarteta može jasno prepoznati, dok je recimo na drugim primjerima u Puli omiljenih komornih sastava, koje skladatelji očito vrlo proizvoljno biraju, spajajući povremeno i nespojivo pa i neatraktivno, o kvaliteti malo teže govoriti. Istina, ove godine nije bilo mnogo skladanja za rog i svijeću, a na koncertu pod naslovom Posebni sastavi zapravo su izvedene samo dvije poznate skladbe profiliranih skladatelja Petra Bergama i Marka Ruždjaka, dok ostatak programa Trija Solenza (Davorka Horvat, sopran, Mario Čopor, klavir i Bruno Philipp, klarinet) nije izveden zbog bolesti pijanista.

Iz koncertnog programa 46. glazbene tribine u Puli treba svakako izdvojiti koncert dvoje izvrsnih mladih glazbenika, violončelistice Petre Kušan i pijanista Danijela Detonija, a iz njihova programa skladbe Hey Pearl Srđana Dedića, Sami Berislava Šipuša, i Pedalne osminke Rubena Radice. Dojmu raznolikosti programa Tribine pridonijela je definitivno ljepota i raznolikost lokacija na kojima su koncerti održavani, posebno pulske crkve, katedrala i crkva Sv. Franje, koje svojom starinom posebnu dimenziju daju novoj glazbi, pa tako i skladbama koje je na svom koncertu odsvirala orguljašica Elizabeta Zalović. U programu su se još našli koncerti U čast stvaralaštvu Simfonijskog orkestra HRT-a, sa skladbama Brune Bjelinskog, Frane Paraća, Stanka Horvata, i praizvedbama Đeni Dekleva-Radaković i Adalberta Markovića, mali izlet u svijet zabavne glazbe s večeri Đele Jusića u Istarskom narodnom kazalištu te koncerti na kojima se možda najviše mogla osjetiti neka stvaralačka i umjetnička svježina: koncert glazbe za elektroniku Sam svoj majstor s nekoliko atraktivnih i izvornih uradaka, primjerice onih Frane Đurovića, Krešimira Seletkovića, Ane Horvat, te posljednji koncert Tribine na kojem su mladi izvođači, od kojih su neki još školarci, unijeli nešto nove energije, svježine i neopterećena mladenačkog entuzijazma u djela koja su im posvetili skladatelji, od kojih su neki doista generacijama udaljeni od mladih izvođača.