Povijest za sva vremena

Držimo li se genealoškoga stabla što ga je zasadio Ciceron (De Legibus I, 5), a prema kojemu je historiji otac Herodot, onaj koji ju je u ranom djetinjstvu usmjerio, njezin duhovni otac bez ikakve je dvojbe Tukidid Atenjanin. Rođen je oko 460. pr. Kr. u Halimuntu kod Atene, u aristokratskoj obitelji tračkih doseljenika. Njegov otac Olor bio je rodbinski povezan sa slavnim atenskim prvacima Miltijadom i Kimonom. Obiteljsko bogatstvo, ponajprije posjed zlatnih rudnika u Trakiji, omogućili su Tukididu putovanja po ratištima Peloponeskoga rata, gdje je prikupljao iskaze pripadnika obiju zaraćenih strana.

Ratovi epskih razmjera uvijek su bili predmetom interesa, no Tukidid je za pisanje historije izabrao nešto što nitko prije njega nije: rat koji se događao upravo za njegova vremena i čijim je sudionikom bio sâm kao strateg, zapovjednik dijela atenske mornarice. Peloponeski rat (431–404. pr. Kr.) zametnuli su Atenjani i Sparatanci, svaki sa svojim saveznicima, i vodio se – podijeljen na tri zasebna rata: Arhidamov, Sicilski i Jonski – od Sicilije do obala Male Azije te od Trakije do Rodosa. Ne uspjevši obraniti Amfipol od Spartanaca, Tukidid je okrivljen za veleizdaju te se spasio progonstvom. Dvadeset je godina proveo izvan domovine prikupljajući građu o ratu te ga je uspio opisati samo do 411. pr. Kr.

Uzrok ratu u prvom je redu bilo izrastanje Atene u pomorsku i trgovačku velesilu. Bio je to arhetipski sukob demokratske vladarice mora na svom vrhuncu i Sparte, aristokratske velesile koja je kopneno ratovanje dovela do savršenstva. Poslije je taj sukob postao paradigmom koja je bila osobito popularna u Americi početkom hladnoga rata, kada je, iz nekih perspektiva, polarizacija svijeta na demokratski i totalitaristički u određenim sredinama aktualizirala povijest Peloponeskoga rata što ga je izvrsno opisao Tukidid. Koncept, smjernice, ali i zahtjevnost djela, koja je od čitatelja tražila intelektualni napor u povezivanju kompleksnih procesa koje je povjesničar iznosio, imale su, dakako, privrženike u svim vremenima i kulturama, napose među njemačkim filozofima 19. stoljeća, poput Schlegela i Nietszchea.

Kako je Tukidid pristupio djelu? Žrtvovao je širinu priče da bi se mogao sasvim posvetiti njezinoj dubini. Što se krije iza političkoga ponašanja moćnih država, kakva je pozicija moći na raskrižju između pravednosti i vlastita probitka, kako se ljudska narav odražava u političkom i socijalnom djelovanju – pitanja su s kojima se ukoštac hvata taj povjesničar široka obrazovanja i lucidne misli, ali i pitanja koja golicaju umove filozofa i politologa te, u ovom ili onom aspektu, svakog od nas. Ljudska narav koja pokreće događaje nepromjenjiva je, smatra Tukidid, tako da je donekle predvidljivo kojim će se smjerom što dogoditi te bi čitatelj, upoznavajući i razumijevajući razvoj događaja i njihovu motivaciju, mogao na primjereniji način reagirati na, ne u svojoj srži nove, okolnosti.

Historiografske metode, filozofska promišljenost – vrlo je vjerojatno slušao učitelje poput Anaksagore, Antifonta i sofista Gorgije, u vrijeme kad je filozofska misao u Ateni bila u punom cvatu – složenost izlaganja i moralnih pitanja, težnja za doznavanjem istine od obiju strana svih događaja, pragmatička težnja da traži činjenicama prirodne uzroke, uvijek ispitujući uzročnu vezu među događajima, odlike su povjesničarskoga duha, koje dolikuju jednome od utemeljitelja historijske znanosti. Tukididovo je uvjerenje onakvo kakvim bismo mogli ugrubo opisati i današnji osnovni razlog bavljenja povijesnom znanošću: cjelovitije razumijevanje procesa iz prošlosti vodi boljem razumijevanju sadašnjosti i omogućuje potencijalnu konstrukciju budućih događaja.

U Matičinu izdanju Telarov je prijevod Tukididove Povijesti izišao 1957. To je novo izdanje koje je osuvremenio i osvježio priređivač Damir Salopek, usporedivši prijevod s izvornikom. Knjiga je, kao i većina dosadašnjih u biblioteci, vrlo lijepo opremljena imenskim i mjesnim kazalom imena, uz dodatak kronologije rata. Krasnoj knjizi nije primjereno tražiti nedostatak, no vječna bi težnja za savršenstvom – neka ne zamjere urednik i priređivač kojima zasluženo idu sve zahvale i čestitke na sjajnu poslu – bila ispunjena kada bi se uz kratki predgovor Stjepana Telara nalazio i uvodni dio posvećen Tukididu, njegovu djelu i njegovoj recepciji, koja je zaista prebogata. Uvodnik koji bi bio svojevrstan sažetak edicija kao što su ona Waltera Roberta Connora Thucydides (1984), Davida Cartwrighta A historical commentary on Thucydides (1997) ili Roberta B. Stasslera (ur.) The Landmark Thucydides.

Dosad su u biblioteci Grčkih i rimskih klasika, nad kojom s osobitom pozornošću bdije Darko Novaković, gotovo jedan za drugim, otisnuti i Herodot (2007) i Tukidid, začetnici historiografije, koja se među grčkim proznim djelima prva uzdigla do vrhunske kvalitete i koja pobuđuje interes već gotovo dva i pol tisućljeća. Proročanski je Tukidid sâm zapisao (I, 22) da je to njegovo djelo načinjeno „više kao tečevina zauvijek nego kao predmet književnog natjecanja za trenutačno slušanje“.

Mirko Sardelić