Odlazim sa scene iz protesta

Razgovarala Lidija Zozoli

Premijerom predstave Garderobijer prema tekstu Ronalda Harwooda u režiji Joška Juvančića Zlatko Vitez obilježio je četrdesetu godišnjicu rada i najavio svoje povlačenje s kazališne scene. Iako Glumačka družina Histrion u Histrionskom domu priprema sezonu koja će se baviti fenomenom glume i glumačkim problemima kao što je sljedeća premijera, Bergmanova drama Nakon probe u režiji Aide Bukvić s Perom Kvrgićem i Anom Kvrgić, za kojom slijedi novi tekst Slobodana Šnajdera Kako je Dunda spasila domovinu u režiji Zorana Mužića, osnivač Histriona brinut će se ubuduće samo o organizacijskim problemima družine.

Iako u najboljim glumačkim godinama, Zlatko Vitez odlučio je da je uloga Sira njegova posljednja. Nakon više od stotinu odigranih uloga u kazalištu i četrdesetak režiranih predstava, mnoštva uloga u serijama i na filmu te dugogodišnjega vođenja Glumačke družine Histrion, Zlatko Vitez se uz tematski prigodnu predstavu i svečanost obilježavanja obljetnice rada 30. listopada u Histrionskom domu oprostio od scene. Među prijateljima koji su mu čestitali i uručili darove bio je ministar kulture Božo Biškupić, predstavnik grada Zagreba i ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština, zatim ravnatelj DK Gavella Darko Stazić, predsjednik HDDU-a Goran Grgić, Vedran Mikota, Himzo Nuhanović i Arsen Dedić.

Četrdeset godina rada je za vama. Iako sigurno ima mnogo toga čime ste zadovoljni, možete li izdvojiti neku stvar kojom ste posebno zadovoljni?

Jasno, posebnim me zadovoljstvom ispunjava što Glumačka družina Histrion danas ima Histrionski dom, jer on je kruna svega što sam radio. No u toj kruni ima i ponešto trnja: mnogi ne razumiju što je privatno kazalište i kako se ono financira, misle da je Histrion dotiran kao gradska kazališta, ali nije. Mi se natječemo za novčanu potporu programu, nemamo plaćenih radnih mjesta ni pokriće materijalnih troškova. Iako se programom, tj. brojem premijera i godišnjih izvedbi, možemo usporediti s gradskim kazalištima, ukupni je novac koji dobijemo deset i više puta manji.

Kad kažete trnja... Mnogi misle da ste i Histrionski dom i uređenu ljetnu scenu na Opatovini dobili...

Ništa mi nismo dobili i nitko nam ništa nije dao na dar. Histrionski dom imamo nakon dva desetljeća moje uporne i krvave borbe. Zaradili smo to kazalište stotinama i stotinama predstava koje smo odigrali. I to ne samo po cijeloj Hrvatskoj nego i u Zagrebu, gdje smo više od dvadeset godina jedino kazalište koje ljeti igra predstave. Bez Histrionskog ljeta na Opatovini, s iznimkom posljednjih godina malih predstava na sceni Amadeo, u Zagrebu cijelo ljeto ne bi bilo kazališnih predstava. Na to da imamo Histrionski dom neki se roguše govoreći da sam ja napravio svoj mauzolej. U pravu su, napravio sam svoj spomenik. Može se to različito shvatiti, ali činjenica je, da nije bilo mene, ne bi bilo ni Histrionskog doma. Činjenica je da sam uspio izboriti da se u Zagrebu nakon sto godina izgradi novo kazalište. Konačno, ja nisam vječan, i nakon mene u njemu će netko glumiti. Isto tako nismo dobili ni Opatovinu jer, kada smo 1987. počeli na Opatovini igrati predstave, Prišlinova se kula raspadala. Crepovi su padali po glumcima i publici. Borio sam se da se kula i zidine obnove i rekonstruiraju. Sada imamo i garderobe. Ali za sve se to vodila krvava borba jer se takve stvari ne mogu dogovoriti jednim sastankom. Svake godine na Opatovini iznova gradimo i razgrađujemo kazališni prostor.

Kazalištem ste se zarazili još u najmlađoj dobi. Kada je to i kako bilo?

Rođen sam u Varaždinu i živio sam stotinjak metara od kazališta. Kao i svaki Varaždinac s imalo sluha, polazio sam i glazbenu školu, gdje sam učio svirati violinu. Pjevao sam u čuvenom dječjem zboru profesora Marijana Zubera. Tada je u njemu pjevala i Ruža Pospiš. Ja sam bio klinac, a ona je već bila mlada djevojka. Sjećam se i Nevenke Petković, Rožmanice, Petrušanca. Moj se otac amaterski bavio glumom, a svirao je tamburicu i tako zarađivao dodatni prihod. U to je doba bila vrlo popularna opereta, koju su moji roditelji voljeli gledati pa su i nas vodili na Groficu Maricu, Zemlju smiješka i na dječje predstave. Tako sam zavolio teatar. U gimnazijskim danima formirali smo dramsku grupu, koja je poslije prerasla u poetski teatar koji sam nazvao Ars longa, vita brevis. Tu sam napravio svoje prve uloge i režije. Nastojao sam održati njegov rad i poslije, kada sam već studirao na Akademiji. Prijamni ispit za Akademiju dugo sam pripremao. Već i prije dolaska na Akademiju znao sam sve Krležine Balade Petrice Kerempuha napamet.

Vrlo brzo po dolasku na Akademiju počeli ste i profesionalno glumiti. Nije li i ideja o samostalnoj kazališnoj družini nastala već tada?

Pokretač ideje o našem neformalnom okupljanju izvan glumačke klase bio je pokojni Darko Ćurdo. Na Akademiji je nastojao okupiti kolege oko svojih poetskih recitala. Sjećam se da je radio recital o Dubravku Škurli, a bili su poznati njegovi recitali poezije Tina Ujevića i Sergeja Jesenjina. Željeli smo se družiti i izvan Akademije, onako kako smo studirali – po klasama ili dvije klase zajedno. Glumačka družina Histrion nastala je zapravo iz Rinocerusa, što ga je pokrenuo redatelj Petar Veček. No glumci nisu bili zadovoljni njegovim angažmanom smatrajući da premalo vremena posvećuje Rinocerusu, pa su od mene zatražili da preuzmem vodstvo družine i tako je nastao Histrion.

U čemu se Histrion razlikovao od družina koje su tada postojale u hrvatskom kazalištu?

Slovenski dramaturg Lado Kralj jednom je rekao da smo mi bili plebejska pobuna protiv ustaljena mišljenja da se sve u kazalištu vrti oko režisera. Osnivanje Glumačke družine Histrion bio je pokušaj oživljavanja najstarijega tipa kazališta – glumačke družine s vođom koji je primus inter pares. Jasno, ja sam te predstave moderirao potpisujući ih u prvo vrijeme kao umjetnički ravnatelj, odnosno voditelj, a poslije sam se potpisivao kao redatelj, što sam, zapravo, i bio od prvoga dana. Ali presudna je za Histrion bila moja upornost da se družina održi do današnjih dana i da se taj način mišljenja kazališta institucionalizira.

Vaše su prve predstave bile vrlo uspješne...

Naša Domagojada je na Malim scenama (MESS) u Sarajevu izazvala veliko zanimanje. Čak je bila nagrađena Zlatnom maskom kao najbolja predstava po mišljenju kritike. Već na samu početku imali smo uspjeha. Uspjeli smo stvoriti poseban stil igre koji je bio otvoren za improvizaciju i citate, koketirao s cirkuskim umijećima, koristio se filmskim tehnikama, a kritičari su taj kalambur nazvali pučko kazalište. Ne znam što to zapravo znači jer za mene postoji samo dobro i loše kazalište. Ipak, za razliku od drugih kazališta, Histrion je bio kazalište s namjerom.

Kakva je to bila namjera?

Namjera je bila ponuditi kazalište i onima koji u njega ne idu, u čijim mjestima kazališta nema. Uistinu smo gostovali posvuda, u svakom pa i najmanjem mjestu gdje su htjeli gledati našu predstavu. U prvo vrijeme samo po moru, a poslije i drugdje. U Zagrebu nismo imali dvoranu, a kada smo htjeli igrati, teško smo dobivali termine. Nerijetko smo nailazili na zid odbojnosti jer su naše predstave od početka bile proglašavane i napadane kao nacionalističke. Zbog toga su se voditelji teatara bojali iznajmiti nam dvoranu pravdajući se da je dvorana zauzeta, što nije uvijek bila istina.

Počeci družine prvim Histrionima ostali su u lijepoj uspomeni zbog posebne vrste zajedništva. Čega se to svi rado sjećaju?

Svaki početak ima svoje porođajne muke, a na mene je spadalo da ih Histrionu nekako ublažim. Nastojao sam članovima družine pružiti priliku za glumačku afirmaciju i osjećaj da su ravnopravni, važni pa i nezamjenjivi. Iako sam u to doba bio već afirmiran i popularan glumac, nisam sebe stavljao u prvi plan, nisam sebi dodjeljivao vodeće uloge. Mnogi su se glumci afirmirali u Histrionu prije negoli su se dokazali u kazališnim kućama. Prije svega, mislim na Žarka Potočnjaka, koji se afirmirao putem Domagojade, Glumijade, Panoptikuša. Zatim na Branka Supeka, Miška Polanca, na netom završene studente kao što je bio Tomislav Štriga i Jadranka Bavčević. Vjerujem da su njihova sjećanja na početke Histriona sigurno lijepa, a ja se sjećam i mukotrpne potrage za novcem i sponzorima, tereta organizacije, vođenja proba i nastajanja predstave u nemogućim uvjetima.

Poslije se to promijenilo?

Poslije su predstave Histriona bile pojačane velikim glumačkim imenima. Primjerice Fabijanom Šovagovićem, Slavicom Jukić, Zvonimirom Torjancem, Borisom Festinijem, koji su glumili u Shakespeareovoj Oluji. Jasno, nekim glumcima to onda nije odgovaralo pa bi odlazili da bi se poslije i vraćali.

Mnogi su događaji tog vremena ostali zapamćeni prepričavajući se kao anegdote?

Tada smo svi radili sve. Nismo imali novca za honorare pa smo prvih deset godina igrali potpuno besplatno. Radili smo i tehničke poslove – postavljali pozornicu, razvlačili strujne kabele. Često bismo prije predstave znali izvikivati poziv i najavu za predstavu prolazeći mjestom u kojem smo gostovali. Sjećam se otočanina koji je odmahnuvši rukom rekao: Neš ti glumca ća sam manovali. To bi značilo: Kakav je to glumac što sam radi fizičke poslove.

Histrioni su tada okupljali i druge ljude sličnih pogleda na svijet?

Da. Bili smo mladi i puni entuzijazma. Nisu se u Histrionu okupljali samo glumci, bili su tu i pisci, slikari, kipari, pjesnici i skladatelji. Primjerice Senker, Škrabe, Mujičić, Jelačić Bužimski, Zlatko Kauzlarić Atač, Vatroslav Kuliš, Boris Švaljek, Kuzma Kovačić, Arsen Dedić. Današnjega ministra Božu Biškupića upoznao sam 1975. na Hvaru na otvaranju Kuzmine galerije Na bankete kad je Histrion igrao predstavu, čega se ministar prisjetio na proslavi moje godišnjice. Histrion je bio pravi umjetnički pokret.

Čini se da danas nema takve vrste zajedništva u kazalištu?

Svako vrijeme donosi svoje ljude, umjetnike koji osjećaju vrijeme u kojem žive kao što smo mi osjećali svoje. Mi smo bili angažirano kazalište koje je bilo kritično prema političkom trenutku i komunističkoj ideologiji. Okupljali smo istomišljenike i publiku koju je to zanimalo. Svaka je naša predstava bila događaj koji se iščekivao i prepričavao. Sjećam se vremena kada je u Zagrebu bilo pitanje prestiža doći do karte za našu premijernu izvedbu. Toga danas više nema. Danas se sve pretvorilo u mehaniku, a kazalište je dio kulturnog proizvoda u kojem nema velikih očekivanja, pa tako nema ni velikih kazališnih događaja.

Ipak, još djeluju osobe koje su nekad znale uzburkati kazališne krugove, primjerice Mani Gotovac?

Kada smo 1984. gostovali s našom Predstavom Hamleta u selu Mrduša Donja na Lovrjencu na Dubrovačkim ljetnim igrama, Mani Gotovac mi se nakon predstave obratila vrlo pohvalno. Bila je to prva hrvatska izvedba Brešanove Mrduše nakon one legendarne iz Teatra &TD. Bilo je fascinantno kako se taj primitivizam Mrduše sukobio s Lovrjencom, na kojemu su odigrane mnoge predstave Hamleta i naša je predstava dobila silne i kazališne i političke konotacije. Publika ju je popratila dugotrajnim aplauzom. Sjećam se da mi je Mani rekla: Da ste vi, Vitez, nakon predstave rekli: krenimo, mi bismo svi krenuli za vama! Zapitao sam je: Kuda? Do Manona bismo svi bili uhićeni! Ali bilo je to vrijeme kada je kazalište imalo i takav naboj i značenje. Sjećam se i vremena kada je na našoj premijeri Jurana i Sofije bio čitav tadašnji i budući politički i crkveni vrh. Danas je to nemoguće postići. Ne možete sastaviti dva čovjeka iz dvije stranke jer se oni toliko ne podnose da ne žele sjediti u istoj dvorani.

Što se u međuvremenu dogodilo?

Čini se da je u današnjoj politici, ali i u žurnalizmu, Mrduša prevladala. U našim su novinama trećerazredni političari velike estradne zvijezde. Oni su zauzeli onaj prostor koji je pripadao glumcima i ostalim umjetnicima u prijašnjim sustavima, kada je kazalište imalo društvenu i političku ulogu. Preko njega se ogledalo i vrijeme i društvo. Nismo samo mi radili predstave koje su pokazivale grešnost kralja, kako to Hamlet kaže. Bilo je i drugih teatara koji su na tome nastojali. Teatar &TD bio je sedamdesetih godina prošlog stoljeća jedno takvo mjesto. Bilo je i drugih glumačkih skupina, ali mnoge su djelovale na razini kruhoborstva što u Histrionu nije bio slučaj, mi smo uvijek djelovali s drugih početnih pozicija.

Zbog različitih stajališta nerijetko ste se sukobljavali s mnogim ljudima na kazališnoj sceni. Biste li danas postupali drukčije ili biste bili jednako beskompromisni kao i tada?

Mislim da se nisam i ne bih mijenjao. Da biste preživjeli i nešto postigli u kazalištu i u našemu društvu trebate uvijek imati podignute bodlje, čak i onda kad se u sebi smijete.

Uvijek ste bili politički angažirani, no neko ste se vrijeme aktivno bavili politikom. Čini se da je danas prisjećanje na vaš nekadašnji politički angažman svedeno na rado citiranu izjavu o Hrvatskim saboru koja je vezana i uz predstavu Hrvatski kokošinjac?

Moja dosjetka s Matošem i tadašnjim Hrvatskim saborom kao kokošinjcem ostala je zapamćena. Često mi ljudi na cesti znaju reći da sam dobro rekao, jer prateći saborske rasprave i danas vide isto. No svađe i obračuni nisu specifikum hrvatskog sabora. U židovskom se Knesetu Palestinci i Židovi tuku. U Japanu također. Na mjestima gdje se bistri politika dolazi, jasno, i do sukoba. Ja sam reagirao na situaciju u Saboru kada je Hrvatska još bila okupirana, a neki naši političari to nisu željeli shvatiti i nisu željeli biti, recimo tako, dovoljno domoljubni te su unedogled odgađali rasprave o bitnim i za funkcioniranje države vitalnim stvarima. Primjerice, tri su dana donosili samo dnevni red. Radilo se o političkoj opstrukciji.

A vaš politički angažman?

Mene je pokojni predsjednik Tuđman zvao u politiku još devedesetih. Bio sam u inicijalnom krugu osnivača HDZ-a, ali nisam se želio aktivno uključiti u politiku. No kada je došlo do peticije tisuću umjetnika za spas kulture u Hrvatskoj i kad je premijer Valentić htio posegnuti za još većim rezanjem financiranja i sponzorstava u kulturi i sportu, nazvao me predsjednik Tuđman da čuje moje mišljenje. Tada mi je ponudio da preuzmem odgovarajuće ministarstvo i tako se borim za svoje viđenje kulture u Hrvatskoj. Tada je to još bilo Ministarstvo kulture, prosvjete i športa, a ja se za sve to nisam osjećao kompetentan. Pristao sam pod uvjetom da se kultura odvoji u zasebno ministarstvo i tako je ostalo do danas. Angažman sam nastavio kao predsjednikov savjetnik za kulturu, a onda i kao saborski zastupnik.

Što mislite o rezultatima svojega političkog rada?

Kažu Zagorci: Sama hvala ništ ne vala. Mislim da je moje političko djelovanje podiglo status kulturnih djelatnika na mnogo višu razinu od one koju sam ja zatekao kada sam došao u Ministarstvo. Ponajprije mislim na financiranje kulture, što čini osnovu za sve drugo. Hvala bogu, umjetnicima nikada nije nedostajalo ideja. Uspio sam pokrenuti i film i izdavaštvo, uspio sam skinuti i ratni porez. Moram priznati da su mi u mnogim stvarima i ministar Škegro i premijer Valentić išli na ruku. Bili smo tim koji se međusobno pomagao i poštivao.

Koji su bili razlozi vašega povlačenja iz politike?

Smatrao sam da je s odlaskom predsjednika Tuđmana ta faza u mojemu životu završena. Ušao sam u politiku isključivo na njegov nagovor i nisam bio čovjek kojemu je politika trebala. Napravio sam to na njegovo inzistiranje i nije mi danas zbog toga žao. Mislim da bi mi bilo žao da se nisam okušao u tome. A kakav sam političar bio – dobar, loš, osrednji? Ako to nekoga zanima, pisat će o tome. Ne mislim da bih ja trebao mnogo govoriti o tome. Mislim da sam bio koristan političar, ponajprije za poboljšanje stanja u kulturi. Kada sam bio predsjednikov savjetnik, ministar Božo Biškupić i ja izvanredno smo surađivali. U toj smo suradnji riješili neke za hrvatsku kulturu ključne stvari.

Danas ne znači mnogo biti predsjednikov savjetnik za kulturu?

Ne kao nekad. Tada je bio predsjednički sustav u kojem se posredovanjem predsjedničkih dvora sve rješavalo. Danas se i ne zna tko je predsjednikov savjetnik za kulturu jer je sustav drukčiji. Ne znam tko je taj čovjek i ne znam što radi. U deset godina ni jedanput nisam vidio predsjednikova savjetnika za kulturu. Ne znam je li bio i na jednoj histrionskoj predstavi. A ni predsjednika baš prečesto nema u kazalištu. Predsjednik Tuđman znao je ići u kazalište barem jednom mjesečno.

Danas je, zbog recesije i smanjenja financiranja, stanje u kulturi lošije od onoga prije deset godina. Što mislite da bi trebalo poduzeti kako se recesija ne bi toliko odražavala na umjetnost?

Jedan od razloga da u umjetnički zrelim godinama napustim glumu jest i protest. A zbog čega napuštam glumački, umjetnički angažman u kazalištu? Zato što je kazalište izgubilo svoju društvenu funkciju. Kazalište je danas izgubilo značenje. U većini hrvatskih dnevnih novina ukinuta je kazališna kritika. Po tome se vidi da se kazalište minorizira. Ali ne samo kazalište nego i drugi oblici umjetnosti. Da ne govorim onda o financijama, o poreznom sustavu koji još nije usklađen s normativima europskih zemalja ili Sjedinjenih Država, što bi omogućavalo da korporacije izravno financiraju kazališta...

A kada se to, po vašem mišljenju, dogodilo?

Ne mogu točno odrediti trenutak, ali čini mi se da ono što danas kazalište znači nema mnogo veze s onim što je kazalište značilo do 2000. Došlo je novo vrijeme, a ono, po mome mišljenju, uništava kulturu. Riječ je o političkoj i društvenoj degradaciji i potpunom nedostatku interesa za kulturu.

Ipak, u kazalištima ima publike, ljudi i dalje čitaju knjige. Bez obzira na ignoriranje politike kultura ipak postoji?

Ljudi idu u kazalište, ali nisam siguran koliko ono na njih utječe. Ne znam da li čitaju. Možda Nives Celzijus, takvim su knjigama naklade velike. Ne znam čitaju li Krležu?

Postoji li na hrvatskoj političkoj sceni, po vašem mišljenju, osoba koja bi mogla hrvatsku kulturu, a time i kazalište, izvući iz krize?

Kultura je uvijek ovisila o politici. Bila ona državna ili satirična, koja ukazuje na propuste vlasti. U vrijeme mojih političkih mandata u kojima sam djelovao kao kulturnjak bilo je izvanrednih predstava. Danas takve predstave ne vidim. Koliko god se lijevo orijentirani političari i intelektualci od Matvejevića nadalje trudili lažirati stvari tvrdeći da mi nismo dovoljno pažnje posvećivali kulturi ili da u nju nismo dovoljno ulagali, to jednostavno nije istina. Danas se mnogo manje pozornosti posvećuje kulturi nego u Tuđmanovo vrijeme. I sam je Tuđman vrlo često išao na predstave, u muzeje, na izložbe. Danas ne vidim političara koji bi smatrao da je kultura nešto jako važno. Zbog toga što je Tuđman mislio da je kultura jako važna želio je oko sebe imati ljude iz kulturne produkcije. Politički aktivni bili su i Sagner i Buzančić, Bašić, Mejovšek, Pavletić, Rabuzin, Lacković Croata, Aralica, Vrdoljak, Dvornik, Hitrec, Gotovac. Danas nema nijednog glumca u Saboru, a nekad nas je bilo pet-šest. Među umjetnicima politički je aktivan samo redatelj Selem, koji je uvijek povučen i tih.

Približavaju se predsjednički izbori. Koji predsjednički kandidat bi bio vaš izbor na sljedećim izborima?

Kod mene je to sasvim jasna stvar. Osobno sam i dalje vezan uz obitelj Tuđman. Predsjednika Tuđmana smatram velikom povijesnom osobom i imao sam tu čast godinama s njime raditi i svjedočiti o njegovoj iznimnoj brizi, ne samo za kulturu nego i za sport. I zbog toga mislim da je Miroslav Tuđman odličan predsjednički kandidat. No o tomu će narod odlučiti. On ima iskustvo aktivnog bavljenja politikom, visoko je obrazovan. Bio je uz predsjednika Tuđmana, vidio je na koji je način on radio deset godina. To je čovjek koji meni imponira i kao znanstveni djelatnik i kao čovjek kontinuiteta jedne politike za koju sam bio vezan.

Iz politike ste se povukli, a sada se povlačite i iz glume. Što vama, kojem je gluma poziv, a ne zanimanje, zapravo znači umirovljenje i povlačenje iz glumačkoga života?

Prisjećam se Napoleonove izreke koja kaže da ima pobjeda koje se dobivaju samo bijegom. Ta mi se izreka čini prikladnom za ovaj moj bijeg iz glumstva. Mnogi mi kažu da je za takvu odluku prerano, jer da je još mnogo toga što u kazalištu imam reći. Kaže se i nikad ne reci nikad jer je moguće da bi me neki trenuci, situacija ili događaj, kulturni ili politički, mogli nagnati da se vratim i glumi. No toliko sam iscrpljen i ogorčen situacijom u kulturi, u politici i društvu, da sam od velika optimista postao pesimist. Jednostavno više za sebe ne vidim razloga bavljenja tim pozivom. Moj je odlazak i moj protest protiv svega što se danas događa u kazalištu, oko kazališta, ali i u društvu u cjelini. Vjerojatno će komentar biti: što on sad glumi – jer glumac mora uvijek glumiti – kad ima i svoje kazalište. Potrudit ću se da kazalište organizacijski funkcionira te da ga još bolje osovim na noge. Onda ću prepustiti Histrionski dom nekomu drugome, tko će voditi kazalište u skladu s njegovom dosadašnjom tradicijom.