Odlazak subjekta koji je poricao sama sebe

„Ne postoji nešto poput ja“, navodno je jednom prigodom izjavio Claude Lévi-Strauss. Držeći se tog načela organizirao je i svoj pogreb negdje u Burgundiji u krugu najbliže obitelji. Ostatak svijeta saznao je vijest tek poslije.

No unatoč tome što je u skladu sa svojim teorijskim postavkama poricao individualnost, javnost očigledno nije pristala uz to stajalište. Od francuskoga predsjednika Sarkozyja i ministra vanjskih poslova Bernarda Kouchnera do niza dnevnih i tjednih novina Lévi-Strauss je na dan objave njegove smrti postalo sigurno najčešće spominjano ime. Istodobno većina je ljudi, pa i priličan broj antropologa i etnologa, ostala iznenađena činjenicom da je Lévi-Strauss bio još uvijek živ. Je li mu sudbina namijenila da bude pokopan prije same smrti, ili je ipak riječ o razlici između simboličke i realne smrti, gdje ovaj put simbolička dolazi ranije? Potreba za ponovnim govorom o Lévi-Straussu i nakon njegove fizičke smrti, nekrolozi i predavanja njemu u čast, pokazuju kako, unatoč smrti strukturalizma, ostaje neki njegov višak koji je upisan duboko u tijelo svih humanističkih i društvenih znanosti.

Dva su razloga zbog čega i dalje opstoji strukturalistički višak. S jedne strane sav teorijski napor nakon jedne sveobuhvatne ideje (pa time i posljednje velike ideje moderne) kakva je bila strukturalizam bio je njegova kritika. Stoga nije slučajno da se Michela Foucaulta ili Jaquesa Derridáa naziva poststrukturalistima. Obično u nazivima s prefiksom post ne podrazumijevamo samo vremensku odrednicu nego i ostatak prošloga stanja. S druge strane primamljivost metoda analize rođenih u okrilju strukturalističke teorije brzo je dovela do njezinih neobičnih prihvata, pa i plodnih devijacija kako u polju humanističkih, tako i u polju društvenih znanosti. Spominjali ga ili ne, etnologija i kulturna antropologija i danas je označena njegovim djelom.

Obitelj kao sustav razlika

Revolucionarnost njegova pristupa čovjeku ogleda se u odbijanju ikakve esencijalizacije kulture bilo kao proizvoda linearne evolucije ljudskoga društva (evolucionizam), bilo kao skupa sastavljena od invencije i međusobna kulturnog kontakta (difuzionizam) ili pak različitosti zadovoljenja bioloških potreba (funkcionalizam). Za Straussa ključ za razumijevanje kulture leži u razumijevanju modela, strukture ljudske misli koja opstoji u pozadini svih ljudskih djelatnosti. Sustav utemeljuje nadahnut strukturalnom lingvistikom Ferdinanda de Saussurea, vjerojatno i pod utjecajem Romana Jakobsona, s kojim je blisko surađivao tijekom Drugoga svjetskog rata, kada se našao u izbjeglištvu u Sjedinjenim Državama. Umjesto da promatra srodstvo razumijevanjem nuklearne obitelji kao zasebnog entiteta, on uvodi sustav razlika. Kao što znak nema neki svoj prirodni oblik, nego mu je identitet dodijeljen zbog odnosa s drugim znakovima, tako se i nuklearna obitelj identificira zahvaljujući vanjskim rodbinskim odnosima. Uvođenje sustava razlika u srodstvo omogućio mu je da stvori elegantniji način apstrakcije i klasifikacije velikog inventara empirijskog materijala u kojem se prepoznaje niz pravila po kojima se kombiniraju rodbinski odnosi kako bi se osigurao tabu incesta. Rodbinski se odnosi tako njegovu prvom velikom djelu Elementarne strukture srodstva prikazuju kao sustavi razlika i međusobnih odnosa, vrst jezika. Upravo će tu odliku naslijediti semiotika (semiologija) Umberta Eca i Rolanda Barthesa. Posebno će Eco tražiti specifične zakonitosti konstrukcije jezičnih kodova i potkodova kako u tekstualnom tako i u drugim (vizualnom – reklama i televizija i arhitektonskom) područjima. Sličnim je putem krenuo i Barthes te omogućio iščitavanje specifičnih ideoloških potki reprezentacijskih praksi. Danas gotovo da i nema pokušaja književne, filmske ili pak kritike popularne kulture koja za osnovu ne uzima upravo takav prilaz kulturnoj izvedbi.

No s druge strane, ukoliko se mogu uspostaviti stohastički odnosi u kombinatorici srodstva, pretpostavlja se kako oni moraju biti u širem suglasju s ostalim kulturnim praksama. Kultura tako poprima odnos dublje strukture misli u kojoj je moguće dovesti u vezu rodbinski sustav s primjerice materijalnom kulturom, koje bi zajedno morale također pratiti neku zakonitost. U zbirci eseja objavljenoj pod naslovom Strukturalna antropologija 2 tako će se kritizirati difuzionizam, kojem nije važno simboličko mjesto nekog elementa u ukupnosti kulture, nego samo njegova forma. Ukoliko promišljamo kulturu kao sustav, postaje jasno kako se pojedini elementi prihvaćaju i rabe tek ako imaju simbolički potencijal i mjesto u ukupnoj strukturi/kodu pojedine kulture. Upravo je to mjesto često kritizirano kao Straussov ahistoricizam jer ga kultura zanima samo na sinkronijskoj osi. No da bi struktura bila vidljiva, ona mora proći transformaciju koja nije nužno isključivo prostorna nego može biti i vremenska.

Inteligentni bricoleur

Strauss međutim ne staje ni na toj razini promatranja kulture. Ukoliko je moguće uspostaviti modele različitih kultura, postavlja se pitanje ne postoji li ispod empirijske raznolikosti svih, suvremenih i starih, jednostavnih i kompliciranih, naših i drugih neki temeljni kod, prastruktura koja upravlja našim mislima. Potraga za tim prostorom osnovna je tema knjige Divlja misao, njegova sveobuhvatnoga filozofskog dijela. U njemu Strauss uspoređuje tehničke vještine jednostavnih društava s visoko tehnologiziranim praksama kompleksnih društava Zapada ili Straussovim terminima odnos bricoleura i inženjera. Izraz bricoleur izvodi iz francuske riječi bricole, koja označava zalutali/odbijeni metak, čudnu putanju biljarske kugle, čime naglašava snalaženje kao glavni postulat divlje misli. Bricoleur je u poziciji da iz danog okoliša uvijek iznova rekombinira i stvara nove odnose s postojećim materijalom, dok je inženjer u poziciji da za svaki problem smisli prvo alate i tehnike vođen nekom teorijskom i metodološkom uvjetovanošću. Iako je na prvi pogled svijet bricoulera zatvoren, a svijet inženjera otvoren, razlika je samo u razini apstrakcije. Dok bricouler živi u području ograničenu okolišem i danim stvarima, inženjer je ograničen teorijskim i praktičnim zamislima, tako da oba žive u restriktivnoj realnosti te se služe istim strukturama misli. Upravo takav stav, koji je počeo razvijati još u doba svojih prvih terenskih istraživanja u Južnoj Americi, otvorio je prostor kritici rasizma, evolucionizma i europocentrizma. Ukoliko svi imamo iste zakonitosti misli, tada između ljudi općenito nema nikakvih fundamentalnih razlika, pa na kraju krajeva nema ni subjekta. I upravo, paradoksalno, na tom mjestu otvara se ponor decentriranoga subjekta, prekriženoga subjekta i smrti autora kao važnih elemenata uglednih teoretičara koji na scenu ulaze nakon strukturalizma.

Hrvatska recepcija Straussova strukturalizma

Začudo, blistavo metodološko i teorijsko stupanje na scenu Straussova strukturalizma dočekano je na nož unutar hrvatske etnologije. Tadašnji glavni teorijski stražar hrvatske etnologije Branimir Bratanić označuje strukturalizam kao tekstualnu formu koja prikriva opće poznate činjenice koje bi se bitno lakše dale objasniti i bez tog veleumnog problematiziranja. Ne treba ovdje ulaziti u razne političke, društvene i institucionalne ovako sirova prihvata strukturalizma u njegovu matičnu disciplinu. Tek treba napomenuti da je tijekom vremena izrazito utjecao na druge discipline, posebno teoriju književnosti pa donekle i na sociologiju (dovoljno je provjeriti tko piše uvodnike i pogovore prijevodima njegovih knjiga, primjerice Rudi Supek, Milivoj Solar ili Ivan Kuvačić). Strukturalizam na kraju u hrvatsku etnologiju dolazi u prokuhanom obliku, nakon što je reinterpretiran u ostalim disciplinama. Tako začetke njegove hrvatske etnološke interpretacije treba tražiti u djelu Dunje Rihtman Auguštin – Struktura tradicijskog mišljenja pa dijelom i Etnologija naše svakodnevice. Danas međutim doživljava renesansu u ipak ponešto originalnijem obliku, iako se to nigdje izrijekom ne spominje. Riječ je o istraživanjima praslavenskih mitova Vitomira Belaja i Radoslava Katičića. Ponukani radom ruskih filologa izrazito strukturalističke orijentacije Vjačeslava Vsevolodoviča Ivanova i Vladimira Nikolajeviča Toporova, koji uspijevaju koristeći se binarnim oprekama doći do različitih zaključaka o prapostojbini Slavena i njihovoj vjeri strpljivo apstrahirajući strukturu koja se nalazi u folklornim tekstovima, Belaj i Katičić latili su se analize hrvatskih tekstova vezanih uz različite ophode. I Hod kroz godinu i Božanski boj raskrivaju svaki sa svoje strane elemente prahrvatskih, odnosno praslavenskih vjerovanja, Katičić tekst mita, a Belaj vezu vjerovanja s etnografskim materijalom. Danas tako govorimo o svetom trokutu starih Hrvata koji je ostao na različite načine upisan u prostor. No jednako se tako otvorila i Pandorina kutija kritike strukturalističkih analiza, posebice stoga jer je poststrukturalizam u svom antropološkom prijevodu Jamesa Clifforda (zbornik Writing Culture) bio, ponovno iz raznih kontekstualnih razloga, srdačno dočekan. Naime svako otkriće strukture mora pretpostaviti kako je upravo ista takva struktura misli i postojala u misli Drugog. Drugim riječima naš analitički napor računa na jednog sintetičara kod Drugog pa ostaje upitno upisujemo li mi strukturu u empirijski materijal ili on doista posjeduje odlike strukture. Jer za razliku od prirodnih znanosti, one koje se bave čovjekom moraju nužno računati na protok vremena, i kontingenciju koju ono izaziva. Strukture su vidljive tek u transformaciji, što naravno otvara nove probleme koji su unutar sama strukturalizma nerješivi.

Upravo zbog široka zahvata, utjecaja i globalnih pitanja o naravi čovjeka, bilo kakva današnja teorijska rasprava ostaje nedostatna ukoliko se ne poznaje djelo Lévi-Straussa. U kritikama pak ostaje vječni višak koji će Claudea Lévi-Strausa činiti aktualnim i dugo nakon njegove tjelesne i simboličke smrti.