Od religije do zločina

Početkom godine preminuo je John Updike (1933), jedan od najvažnijih američkih pisaca dvadesetog stoljeća. Updike je objavio pedesetak knjiga, od čega čak dvadeset i tri romana, a najpoznatiji je po romanesknom serijalu o Harryju Rabbitu Angstromu. Od tog obilja na hrvatski jezik u posljednjih deset godina prevedena su tek tri romana: Udaj se za mene, Gertruda i Klaudije i povod ovome tekstu, autorov pretposljednji roman Terorist, a u antikvarijatima i javnim knjižnicama moguće je pronaći i dvadesetak godina stare prijevode romana Kentaur, Sajam u ubožnici i Povratak zeca. Updikea kritika voli nazivati bardom američke suburbije jer za likove najčešće uzima pripadnike američkoga srednjeg sloja, protestante koji žive u manjim gradovima ili gradskim predgrađima i pritom se usredotočuje na međuljudske, točnije muško-ženske odnose; u romanima Updike minuciozno, kritički secira instituciju braka, koja je pritom redovito na kušnji zbog preljuba, a on se vrlo detaljno bavi psihologijom – dvojbama, kolebanjima, strahovima, žudnjama i grizodušjima pred strastima pokleklih likova. No romanom Terorist Updike je iznenadio i publiku i kritiku jer se prvi put okušao u žanru trilera. Ipak, unatoč trilerskom zapletu, autor ne propušta ponovno se pozabaviti svojim trajnim tematskim preokupacijama – seksom, preljubom i religijom.

Radnju romana Updike smješta u izmišljeni gradić New Prospect, što bi u prijevodu bilo Novi Vidik, a simbolično Nova Budućnost, Novi Prosperitet. Saznavši već na prvim stranicama da je riječ o gradiću propale industrije i ruševnih, grafitima išaranih zgrada te naseljenu stanovništvom “smeđe puti u raznim nijansama”, čitatelj već u imenu grada prepoznaje ironiju. Za glavnoga junaka Updike uzima osamnaestogodišnjeg Ahmada, sina Amerikanke irskoga podrijetla i Egipćanina koji je bio na studentskoj razmjeni u Americi, a iz sinova je života nestao kad su Ahmadu bile tri godine. Dok su ostali dječaci njegove dobi postajali igrači ragbija ili bejzbola, Ahmad se okrenuo religiji, misleći da u islamu može naći trag svoga oca, kojega idealizira unatoč njegovu bijegu iz obiteljskog okrilja. Ahmad je vrlo privlačan mladić, djevojke u školi upućuju mu “nesvete i nečiste poglede” pokazujući prema njemu neskriveno zanimanje, ali on se gnuša seksa jer “ne želi ukaljati svoje tijelo, želi ga sačuvati takvim kakvim ga je Stvoritelj napravio”. Pod utjecajem imama i učitelja Kurana u lokalnoj džamiji, Ahmad i unatoč odličnu uspjehu u gimnaziji i dobrim izgledima za nastavak školovanja na koledžu odlučuje postati vozač kamiona. Predmete što bi ih izučavao na koledžu on smatra “dijelom bezbožne zapadnjačke kulture”, tj. hedonizmom i konzumerizmom zatrovane Amerike koju, indoktriniran iskrivljenim imamovim tumačenjem Kurana, Ahmad iz dana u dan sve više prezire i mrzi. Zaposlivši se kao prijevoznik u trgovini pokućstva, Ahmad postupno postaje sudionikom terorističke akcije dizanja u zrak najvećega gradskog tunela, u vrijeme najgušće prometne špice.

Updike ustrajava na pomnoj psihološkoj profilaciji likova i čitatelja detaljno upoznaje s Ahmadovim razmišljanjima, a kako je riječ o vrlo inteligentnu mladiću, tolika razina njegove indoktrinacije čini se neuvjerljivom – zbog Ahmadovih iznimnih mentalnih kapaciteta čitatelj naprosto ne može prihvatiti njegovu toliko izraženu zatrovanost mržnjom. Autorova je hrabra odluka bila krenuti težim putem, ne posredovati iskustvo žrtve terorizma, nego proniknuti u dušu vjerskog fanatika i pokušati spoznati razloge i povode ubilačkim postupcima, u čemu nažalost nije uspio. Ahmadova razmišljanja o SAD-u čine se tek zbrojem stereotipa i površnim kritičkim protuzapadnjačkim naklapanjem; to su upravo onakva razmišljanja kakva bi prosječan Amerikanac stavio u usta mogućemu teroristu. Ipak, Updike nije jednostran i važno je istaknuti da on, kroz usta različitih likova, vrlo oštre kritike upućuje svim trima najvećim religijama.

Unatoč spomenutom propustu, vrline su rukopisa brojne, a najzamjetnije su kod stilistike; Updikeove su rečenice guste, razigrane, bogate i iznimno dojmljive, dijalozi izrazito uvjerljivi i životni, a opisi ambijenata hiperrealistični i vrlo slikoviti. Za razliku od loših pisaca koji npr. ambijentiranje tek odrađuju, shvaćajući ga kao nužno zlo i posredujući samo ono zapazivo junakovim okom, Updike čitatelja zasipa i bojama i mirisima i zvukovima te recipijenta upoznaje ne samo s npr. oblikom ili veličinom predmeta nego i s njihovom teksturom ili pak razinom trošnosti, a ambijentima se koristi i radi dojmljivijega klasnog i socijalnog pozicioniranja likova. Nadalje, autor rukopis usložnjava fabularnim rukavcem ljubavne veze između Ahmadove majke i profesora iz njegove škole (koji mladića neuspješno nagovara na nastavak školovanja). Tu Updike dolazi na svoj teren problematizirajući krizu srednjih godina, bračnu nevjeru i s tim nužno povezano licemjerje, a te teme u ovome slučaju sagledava i kroz fokus religije – primjerice, profesor je Židov koji je već dugo ravnodušan prema supruzi, ali je i svjestan da je nikad neće ostaviti i to zbog, kako kaže, svog židovskog osjećaja odgovornosti, jer “ako te dvije tisuće godina progone i kleveću, odanost prema svojim voljenima jednostavno je dobra taktika opstanka”. Ahmadova je majka hipijevka, amaterska slikarica, liberalna ateistkinja, sklona promiskuitetu i hedonizmu, dok je profesorova supruga prikazana kao tipična srednjostaleška žrtva potrošaštva; to je pretila sredovječna apatična žena, ovisna o TV-sapunicama i visokokaloričnim slatikišima, koju Updike oštro i sarkastično ismijava, duhovito opisujući niz brojnih postupaka koji su joj potrebni samo da ustane iz fotelje, uz vječan strah da će svojih stodvadesetak kilograma stropoštati na pod i slomljena tako satima ležati čekajući muža da se vrati s posla, s daljinskim i keksićima što su ostali nedohvatni, na stoliću, čitav metar udaljenom. Usto, autor ne propušta oštro bocnuti i vladalačke strukture SAD-a, ukazujući na apsurde do kojih je doveo pretjeran strah od terorizma, pa je tako svoje mjesto u romanu dobila i pomoćnica ministra za sigurnost koja je odgovorna isključivo za ženske torbice i njihove sadržaje.

Vrlo uvjerljiva i detaljna psihološka karakterizacija likova, koji se svi odreda čine stvarnima, živim i autentičnim, uz napetu i do kraja neizvjesnu radnju (iako holivudizirana kraja) te oštru dozu društvene kritičnosti, dojmljivo ambijentiranje (tzv. slikanje riječima) i karakterističnu, gustu, vijugavu, vrlo snažnu i bogatu, sofisticiranu rečenicu, čine od Terorista štivo koje, unatoč nedovoljnoj uvjerljivosti motivacije glavnoga lika, zavređuje čitanje.