O simbolizmu životinja

Drugi broj IKON-a, časopisa za ikonografske studije čija je urednica Marina Vicelja-Matijašić, posvećen je simbolizmu životinja. IKON je časopis koji su pokrenuli Filozofski fakultet u Rijeci te Studij teologije u Rijeci, kao svojevrstan pisani rezultat izlaganja s međunarodnoga znanstvenog skupa ikonografskih studija, održana prvi put u svibnju 2007. Drugi se broj IKON-a referira na skup iz 2008. čija je tema bila upravo simbolizam životinja u umjetnosti i literaturi. Izvori na koje se oslanjaju izlaganja stručnjaka iz čak petnaest zemalja raznoliki su: od predbiblijskih tekstova do Starog i Novog zavjeta, bestijarija, tj. Physiologusa na kojem se temelje, sve do modernih literarnih i likovnih izvora. Jednako su tako raznoliki i obrađeni životinjski motivi; pojedine analize počivaju na simbolici u kršćanstvu očekivanih životinja: janjeta, golubice, lava i orla, no pojavljuju se i tumačenja pomalo neobičnih motiva kao što su muha, medvjed ili pas.

Što znači muha?

Osvrt započinjem tekstom Milade Studničkove (Institut za povijest umjetnosti, Akademija znanosti Češke Republike) koji se bavi simbolikom muhe u češkim rukopisima iz 15. stoljeća. Iako se muha spominje kao simbol zla već u Bibliji (Knjiga Izlaska, Knjiga Izaije), te u brojnim srednjovjekovnim enciklopedijama, ona kao motiv u kršćanskoj umjetnosti nije bila osobito česta. Likovni prikazi muhe na rubovima rukopisa izdvajaju se vrlo naturalističkom obradom, koja nije bila tek izraz slikarske virtuoznosti, nego je njezin iluzionistički izraz nosio simboličku poruku. Ona je, kao i sam vrag, zapravo varka – doima se kao da je stvarna, čak je i po dimenzijama realna pa se naočigled izdvaja od ostalog prikaza, koji je izrađen shematičnije, s daleko manje realističkih detalja. Simbolično čitanje ovisi o kontekstu pojedinoga rukopisa, no ono što se neupitno potvrđuje jest da motiv muhe nosi vlastitu semantiku: muha blati, zagađuje, podcjenjuje žrtvu te simbolizira vraga, tjelesnost, grijeh, poroke, naše misli, heretike i idolatriju. U scenama Navještenja, Bogojavljenja, Raspeća, Duhova, muha predstavlja Kristovu pobjedu nad zlom. Dakle, vjerni prikaz muhe u rukopisima 15. stoljeća nije sam sebi svrhom, već ga treba poimati unutar religijske funkcije – imitacija kao instrument važne poruke.

Medvjed i gramatika

Laura Cleaver (Courtlaud Institute of Art, London) također analizira u srednjovjekovnoj umjetnosti manje poznat motiv medvjeda. Rukopisi iz 12. stoljeća s područja Canterburyja pokazuju ikonografski vrlo neobične kompozicije: u dijelovima koji se odnose na gramatiku prikazani su dresirani medvjedi. Iako srednjovjekovna Engleska nije imala priliku u svakodnevnom životu susreti tu zvijer, ona je, kao u basni, bila ilustracija ljudskoga ponašanja. Primjeri rukopisa pokazuju medvjeda koji uči govoriti ili pak medvjeda koji napada krotitelja, komentirajući onodobne debate o naravi djece. Neuka i divlja djeca trebaju znanje latinskog jezika, koje se stječe u gramatikama, te vještine lijepa ponašanja kako bi prestala sličiti zvijerima i postala dio civiliziranoga svijeta. Osim toga, prikazi medvjeda koje tuku krotitelji potencirali su i raspravu u ulozi batina kao korektivne odgojne metode. No motiv medvjeda može sugerirati i pobjedu dobra nad zlom (David ubija medvjeda), ali i divlju narav koja je uvijek potencijalno opasna. Laura Cleaver, iščitavanjem značenja životinjskoga simbola, otvara interpretaciju novoga područja te iz pedagoške perspektive pokazuje odnos srednjega vijeka prema ljudskom biću.

Oprečna značenja psa

Utjecaje srednjovjekovne ikonografije na tumačenje motiva psa, analizirajući venecijansko slikarstvo 16. stoljeća, predstavlja Simona Cohen (Tel Aviv University). Renesansa, pozivajući se na naturalistički prikaz realnog svijeta, napušta simboličku i didaktičku funkciju likovnih prikaza, no venecijanski majstori ustraju u prikazu životinjskoga simbolizma, ali pod krinkom žanra i narativnih scena. Jedan je motiv tu osobito zanimljiv, jer je njegovo značenje, kod dvojice velikih majstora, bilo sasvim oprečno. U srednjem je vijeku pas simbolizirao negativne moralne karakteristike: proždrljivost, pohlepu i ljutnju, a takva su tumačenja, putem literature i umjetnosti, prenesena i u 16. stoljeće. Tizian je motive pasa rabio kao alegorije grijeha i zla. Tintoretto se pak pozivao na drugu tradiciju, onu antičku, koja je psa povezivala s vrijednostima kao što su vjernost, mudrost, budnost te gledanje u budućnost. Najmanje četiri slike Posljednje večere i dvije Pranja nogu predstavljaju jedinstvenu uporabu motiva psa, pri čemu je njegova uloga različita: od simbola pieta, do poniznosti i odanosti. Autorica analizom pokazuje da su i renesansni umjetnici, programatski okrenuti realističkom prikazu prirode, ostali skloni simbolizmu animalnih motiva, a u tom su kontekstu osobito zanimljivi venecijanski slikari i njihov ambivalentan odnos prema simbolici psa.

Feniks se hrani rosom

Još je jedna iznimno zanimljiva analiza posvećena simbolici životinje u 16. stoljeću. Riječ je o tekstu Jasenke Ferber Bogdan i Jasmine Mužinić (HAZU Zagreb) posvećenu Časoslovu Farnese Julija Klovića, koji tumači vrlo rijedak animalni motiv rajske ptice. Časoslov sadrži brojne motive ptica, postavljene na vertikalne rubove, no na foliji 6v rajska ptica smještena je u prednji plan, u donjem dijelu prikaza, veličinom i položajem zauzimajući važniju ulogu. Ta analiza prvi je interdisciplinarni pristup koji precizno dokazuje vrstu te neobične ptice – riječ je o endemskoj vrsti jugozapadne Papue Nove Gvineje i otočja Aru. S obzirom da su pomorci u 16. stoljeću prvi put iz Indonezije u Europu donijeli preparirane rajske ptice, koje su se sastojale od kože i perja bez nogu, a ponekad i krila, Europljani su vjerovali da je riječ o mitološkoj ptici koja nikad ne slijeće na tlo, a hrani se rosom. Pridali su joj simbolička značenja feniksa, koji je već u srednjovjekovnoj literaturi značio bezgrešno začeće, Mater Ecclesia i utrobu Marije. S obzirom da je Klovićeva folija 6v bila himna posvećena Djevici Mariji, rajska je ptica bila idealan motiv koji je dodatno ilustrirao religijsku poruku. Uz Klovića, u umjetnosti 16. stoljeća jedino se na tapiseriji Giulija Romana, Klovićeva prijatelja, pojavljuje rajska ptica, iako drukčijeg alegorijskog značenja.

Ždral ili čaplja?

O važnosti točna definiranja životinjskih motiva, koje je uvjetovano kako znanjem zoologije i botanike tako i primjenom ispravnih ikonografskih i ikonoloških metoda, na primjeru Albuma ljubljanskog plemićkog društva Sv. Dizme, piše Martin Germ (Sveučilište u Ljubljani). Iako je Album jedan od najvažnijih iluminiranih baroknih rukopisa u Sloveniji, sve donedavno bio je poznat samo nekolicini stručnjaka. Album je koncipiran kao spomen-knjiga kojoj je svaki član trebao pridonijeti jednom stranicom s vlastitim grbom i simbolom. No životinjski su motivi u mnogim slučajevima bili krivo prepoznati, što je dovelo do pogrešna simboličkog tumačenja. Primjerice, na simbolu Lorenza Wollwitza pojavljuje se ptica koju je slovenski arheolog Kastelic krivo definirao kao čaplju, iako u jednoj nozi drži kamen, što je kao atribut ždrala bio čest motiv budnosti i razboritosti u europskoj umjetnosti. Čaplja s kamenom i ždral s kamenom komuniciraju različitim kodovima, od kojih je samo ovaj drugi Wollwitzovim suvremenicima mogao na prvi pogled govoriti o vrlinama kojima se plemić diči. Analizirajući i ostale primjere krivog ikonografskog čitanja, autor nastoji ukazati na fatalnost naoko sitnih pogrešaka, koje sasvim zamagljuju simboličku poruku koju je pobožni plemić o sebi u Albumu želio zauvijek sačuvati.

Simbolima životinja u obiteljskim grbovima bavila se i Micaela Vitale (Pontificia Universita Gregoriana, Rim), analizirajući židovske bračne ugovore u Italiji. Animalni motivi svakako predstavljaju likovni ukras tekstualnom sadržaju, no oni su bili pomno birani, noseći prikladnu poruku za početak zajedničkoga života (golubica kao simbol ljubavi i skromnosti), sugerirajući zanimanje ili podrijetlo obitelji (pijetao kao simbol boga Merkura, zaštitnika trgovaca ili pak simbol zemljopisne regije, npr. Francije) ili simbolizirajući božansku snagu (orao, lav).

Brojne analize koje IKON donosi pokazuju ambivalentan karakter animalne simbolike, pri čemu interpretacijsku sigurnost daje jedino kontekst svakoga pojedinog životinjskog motiva. Vrlo čest kršćanski motiv poput lava može predstavljati krajnje pozitivne i krajnje negativne vrijednosti, ovisno o sintaktičkim, kompozicijskim i semantičkim pravilima koja su pri njegovoj realizaciji primijenjena. Giovanna De Appolonia (Boston University) nastojala je u analizi dokazati da lavovi koji nose stupove protirona romaničkih crkava sjeverne Italije simboliziraju svjetovnu i crkvenu pravdu te ukazuju na dvostruku, svjetovnu i crkvenu, ulogu tog arhitektonskog elementa (protirona). Autorica se u argumentaciji odlučuje za pozitivnu interpretaciju lava kao Krista nepristrana suca Posljednjeg suda. No u kontekstu srednjovjekovnoga grada katedrala, koja je označavala glavni trg, funkcionirala je i kao mjesto ispred kojega su se odvijale sve važne društvene aktivnosti, pa tako i javna suđenja. Protiron, crkveni portal, stoji na razmeđu svetog i svjetovnog prostora, a lavovi koji nose njegove stupove simboli su pravde, božje i zemaljske.

Nekoliko odabranih priloga samo su mali isječak iz sadržaja ovog, u Hrvatskoj jedinog, ikonografskog časopisa, čije drugo izdanje donosi čak 35 preglednih i izvornih znanstvenih radova te korisne prikaze dvaju časopisa (Ars & Humanitas, Iconographica), knjige Meri Kunčić Od pošasti sačuvaj nas kao i projekta interdisciplinarne enciklopedije Životinje u srednjovjekovnoj literaturi. IKON je svojim interdisciplinarnim pristupom iznimno koristan izvor istraživanjima koja izlaze izvan i iznad strogih sektorskih okvira, predstavljajući znanstvene rezultate svjetski uglednih stručnjaka. U tom su kontekstu osobito zanimljivi oni radovi gdje različiti autori analiziraju različitu simboliku istog animalnog motiva, otvarajući neslućene komparativne mogućnosti. S druge strane, tekstovi koji otkrivaju dosad manje poznate i u domaćoj ikonografiji manje prisutne motive daju poticaj detaljnijem čitanju likovne umjetnosti, koja suradnjom različitih znanstvenih disciplina može otkriti još štošta o našoj lokalnoj i/ili globalnoj kulturi i društvu.

Ivana Podnar