Nešto sjajno, nešto promašeno

Na repertoar Splitske opere konačno je uvrštena jedna od najposebnijih opera kontinentalne Europe: Prodana nevjesta Bedřicha Smetane. Hvalevrijedan izbor, jer je to djelo u Splitu oduvijek bilo omiljeno, a posljednji je put prikazano prije četvrt stoljeća, 24. travnja 1982.

Maestro Ivo Lipanović iz orkestra je izvukao ono što je izvući mogao. Povremeno su se pojavljivali bljeskovi orkestralnoga kolorita, ali to je bilo premalo u odnosu na ono što je svirački kolektiv morao poduzeti! Teškoće u muziciranju bile su složene i trome, kao hod po debelom sloju svježega snijega. Nedostajalo je one prijeko potrebne prpošnosti i prozirnosti, skliskosti i gipkosti. Sve to sugerira da bi bilo pametnije to djelo postaviti u drugom, zimsko-proljetnom terminu, kad tehnička osposobljenost orkestraša poraste stečenom kondicijom u radu tijekom zime.

Zbor je vrlo eksponiran u ovoj operi, no nisu dokraja iskorištene raspoložive mogućnosti zborskog ansambla, jer osim izvrsnih predispozicija zboristi nisu pokazali više. Bili su kolebljivi u ritmu i prilično sirovi u izrazu. Tom se prigodom u ulozi zborovođe predstavio i debitant Domeniko Briški, za kojega sami zboristi kažu da je vrlo marljiv i vrijedan. Vjerujemo da će dalji rad uroditi obilnijim rodom.

Redateljica Karla Štaubertová gošća je iz Češke, što je trebalo biti jamstvo da će splitska produkcija biti autentična. Kako stoji u najavi, ona je svoje viđenje režije opere stvorila prema prvotnoj koncepciji Ladislava Štrosa, inače scenografa ove produkcije. No njezin ostvaraj može se najkraće odrediti ukratko: blijeda režija, bez ikakvih inovatorskih postupaka. Ne znam čime je gošća sa sjevera Češke iznudila angažman u Splitu!? Tim prije što nije dogovorena nikakva suradnja s matičnim joj kazalištem, u čijoj je koprodukciji predstava i bila. Izbor je češke gošće promašaj, u Hrvatskoj postoje kvalitetniji redatelji.

Kostimi Josefa Jelíneka i Naide Kromić živopisnošću su se izdigli iznad razine na kojoj su funkcionirali i bezidejna režija i jalova scenografija. Vizualni dojam nadogradila je (u onom smislu u kojem je podbacila režija) lucidna koreografija, čiji su stvorci Mirka Eliášová i Vladimir Nečas.

Treba se dotaknuti i hrvatskoga jezika na kojem je opera pjevana. Postavlja se pitanje: koji su razlozi da se češka opera u Splitu pjeva na hrvatskom, dok se Nabucco pjeva na talijanskom, Faust na francuskom, a Evgenij Onjegin na ruskom? Kad se već krenulo s jezičnim intervencijama, onda bi bilo privlačnije u Splitu izvoditi taj komad na čakavskom narječju, čime bi se još dodatno podcrtao komični sloj djela!

Ono što vrijedi u ovoj opernoj priči iz Splita jesu pjevači. Moglo se i unaprijed znati da će Valentina Fijačko (Marica) izvrsno donijeti svoju ulogu. I Miljenko Đuran (Janko) bogomdan je tenor, čija se i boja glasa i osobnost uklapaju u zahtjeve uloge. I Sveto Matošić Komnenović i Špiro Boban (Vašek), svatko na svoj način, donijeli su dobro taj lik tragikomičnoga protagonista, a obojici je oduvijek pjevački segment bio ispred scenskog (njih dvojica jedina su alternacija u solističkoj podjeli). Ova Prodana nevjesta pružila je priliku za afirmaciju i mlađih solista, perspektivnih i željnih napretka. To su u prvom redu mladi bariton Božo Akrap (Krušina) i Božo Župić (Miha). Žana Marendić-Bučević (Kata) ne prelazi jednom postignutu razinu prosječnosti, dok Terezija Kusanović (Ljudmila) ostavlja prostora za nadogradnju. Izdvojiti valja basa Luciana Batinića (Kecal), čija je interpretacija lukavoga podvodača iliti benignog makroa nedostižna, a tehnička pripremljenost uzorna. Ne čudi, jer je već oduševljavao zahtjevnu publiku Teatra Donizetti u Bergamu ili milanskog Teatra alla Scala, te Komische Oper u Berlinu ili Opere u Grazu.

In summa, produkcija Prodane nevjeste u nekim sastavnicama zadovoljava, a u nekima je nedovršena. Ostaje nada da će se predstava skorašnjim izvedbama uhodati sama po sebi pa i, u umjetničkom smislu, dovršiti.