Kazališne spletke

Na internetskim stranicama Teatra Gavran može se pročitati: „Sedam godina nakon Babilona Mladena Gavran i Miro Gavran izlaze pred publiku s novom kazališnom poslasticom, monodramom Najluđa predstava na svijetu, u kojoj će Mladena odigrati čak 12 različitih uloga u dinamičnoj priči o ljubavi, ljubomori i kazališnim spletkama.“ Budući da je najavu najvjerojatnije napisao književnik Miro Gavran, i njezin se smisao i smisao Držićem i Raosom ovjenčana Gavranova teksta i same monokomedije u glumačkoj izvedbi i režiji Mladene Gavran može obrnuti i ovišetvoriti u nova značenja. I prethodni Epilog teatar svoje je ime zasnovao na ključnom trenutku Gavranove dramaturgije: višestrukom epilogu koji izvrće smisao izrečenoga i prikazanoga. Gavran, međutim, u naslovu kazališta, ne nudi očito rješenje za ključ kazališta, pa se višeznačnom igrom smisla riječi gavran i njegove simbolike u naslovu svoga kazališta Gavrani izvrsno dosjećaju neprekidne kazališne igre kazalištem. Gavran je dvosmislen: s jedne je strane simbol poslanika smrti, a s druge obiteljske ljubavi, ima proročku funkciju i simbolizira načelo stvaranja, zaštitnički je duh i posmrtna ptica, simbol svojevoljna osamljivanja, ali i nade, neprekidnoga ponavljanja: „Sutra, sutra.“ Sve te karakteristike, posredovane prezimenom Gavran, odrednice su i ujedno pučke i visokoestetizirane Gavranove dramaturgije, glume Mladene Gavran i izraza Teatra Gavran, koji se bavi bitnim pitanjima svakodnevice na naoko nepreuzetan i zabavan način.

Hotel Babilon u virtuoznoj izvedbi Mladene Gavran sintetizirao je dva načela kazališno-životne umjetnosti: komedijski, recepcijski zaplet i Babilonski toranj kao simbol ljudske oholosti spojili su se u kazališnu igru raznogovorećih likova i pomutnje babilonskih jezika. I monokomedija Najluđa predstava na svijetu praizvedena u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga 6. studenoga već u naslovu krije gavranovsku dramaturšku zamku. Ako je tema drame demistifikacija nastanka kazališne predstave u kojoj se kao nositelji pojavljuju figure iz teatarske stvarnosti, zašto Gavran ne naslovljuje tekst Nastanak kazališne predstave ili slično? Zašto uz predstava stavlja najluđa, o kojoj i kakvoj je ludosti riječ? Je li usporedba sa svijetom samo upad kolokvijalizama i frazema, ili i nešto drugo?

Mladena Gavran umjesto jedanaest babilonskih ostvaruje dvanaest različitih, ali također raznoidiomskih uloga. Taj broj uloga nosi nastanak predstave od izbora teksta do promjene naslova i nove, ne slučajno, monodramske premijere. Uz asocijacije na broj izabranja, broj Božjega naroda, postoje i one na prostorno-vremensku razdiobu (dvanaest vrata ili mjeseci) i na refleksiju dvanaestice u unutarnjem i velikom svemiru. Je li to predstava o svjetskoj ludosti? Mladena Gavran ima iznimno tešku zadaću. Kao redateljica, uz pomoć scenografa Miljenka Sekulića i asistentice režije Ive Srnec, u kostimima Đurđe Janeš i s lutkama Gordane Krebelj, uz glazbu koju potpisuje Roderick Novy, mizanscenu organizira na vodoravnoj osi kretanja pred zastorom i unutar zastora, ulascima i izlascima kroz središnja kazališna vrata te pojavljivanjem u prozorskim okvirima i iluzijskoj kutiji kazališta lutaka i tzv. televizijske čarolije. Istodobno izvrsno komunicira s vlastitim glasom – redatelja koji daje upute iz mraka gledališta i liječnika koji joj treba dati bolovanje. Mladena Gavran majstorskim glumačkim preobrazbama ostvaruje tračerski sukob dviju navodnih prijateljica koje žele biti, naravno, glavne glumice, ulazeći u svijet kazališta i u ostvarenim tekstnim ulogama i u ulogama stvaralaca kazališne predstave. Ostvarivanje kazališnih uloga (glumica, glumac, redatelj, dramaturginja, ravnateljica kazališta, spremačko i pomoćno osoblje) u furioznom ritmu bio bi golem zalogaj za vrhunsku glumicu. No Mladena Gavran i više je od toga. Osim glumačkih preobrazbi treba ostvariti i teatralizaciju uloga koje referiraju na našu kazališnu stvarnost i prepoznatljive figure kazalištaraca (traženje najluđe poetike, angažiranje stranih redatelja), na privatnu i javnu stvarnost (posjeti liječnicima, preljubi) i na našu društvenu stvarnost (estradizacija). Završnica predstave za glumicu je najteža: u nizu uloga pokazuje potpunu banalizaciju hrvatskoga kazališnoga, javnoga, osobnoga i političkoga života koji se pretvara u estradno i korumpirano ništa. Ali postoji i epilog koji naizgled zatvara konstrukciju u istom kodu kao i prolog, ali i koji razotkriva pravo, tužno i hrabro naličje, bit ove predstave. Predstave u kojoj se do paroksizma dovodi postojanje modernoga modernog teatra, a zapravo jada i bijede naše svakodnevice – koja unatoč svemu želi i voli živjeti u kazališnoj iluziji „najluđe predstave na svijetu“. Na novoj uspješnici Teatra Gavran ljudi se stalno smiju ljudskoj gluposti i neprekidno plješću dramaturškim i glumačkim preokretima. Napokon, je li ovo možda ipak monokomedija i predstava „o ljubavi, ljubomori i kazališnim spletkama“?