Jazz? Da, molim

Ovogodišnje je peto izdanje VIP Zagreb Jazz Festivala započelo u Velikoj dvorani Lisinski javnim zahvalama donatorima i svečanim otvaranjem manifestacije, koju je izdašno potpomogao i Grad Zagreb. No zamjenica gradonačel-nika neočekivano je doživjela incident, jer se na spominjanje imena Milana Bandića, koji se u praskozorje baš toga dana s vrha zasnježenoga Sljemena pro-glasio kandidatom za predsjednika države, prepunom dvoranom prolomio dosad još u njoj nezabilježen buuu popraćen fućkanjem, što je iznenađena dama još potencirala pitanjem: „A zašto zvižduci?“ U čitavom tom propagandnom showu netko je u nedostatku profesionalnog MC-ja ipak uspio najaviti Sekstet Sonnyja Rollinsa potvrdivši da pozornica ipak nije uvijek baš za sve i sva-koga.

Theodore Sonny Rollins u ovom je trenutku jedno od najvažnijih živućih imena svjetskoga jazza. Stasao u počecima stila be-bop, uspeo se vrlo brzo u sam vrh svjetskoga tenor-saksofona, suprotstavivši se u jednom razdoblju brzorastućoj dominaciji nešto mlađega suparnika Johna Coltranea, što će između ostalog rezultirati i Rollinsovu karipskom odisejom, kad se na neko vrijeme pokušao sakriti i povući iz spomenute kompeticije. No takav se kalibar po povratku uspio odmah prepoznati, pa nastavak karijere nije bio upitan, što je dokazao i ovaj zagrebački nastup. I dok Coltranea s neprijepornim glazbenim nasljeđem već dugo nema među nama, Sonny Rollins, premda s ograničenim brojem godišnjih nastupa, još je tu, razumljivo ne više s onom energijom i brojevima korusa na što smo prije navikli, ali s mudrom i racionalnijom uporabom snage. No invencija i komunikacija s članovima izvrsna seksteta bez glasovira još su besprijekorne i u skladu s dobro koncipiranim programom, koji uvijek započinje izvedbom jednog od njegovih originala. Rollins i kao vrstan melodičar prevelik je džezistički lisac da u programe ne bi uvrstio i nekoliko standarda baladnoga značaja. Tako smo nakon brza uvoda čuli izvrsnu interpretaciju balade Dukea Ellingtona, In A Sentimental Mood, da bi potom nakon izvedbe jedne od karipskih impresija stigao do još jedne majstorski izvedene balade, My One And Only Love te do također dobro poznata opusa u 5/4 metru demonstriravši svu svoju rutinu i darovitost.

U Rollinsovu sekstetu bez glasovira bili su izvrstan moderni trombonist tehni-ke dvostrukog i trostrukog jezika Clifton Anderson, gitarist Bobby Broom, fenomenalni Bob Cranshaw, ovaj put na električnom basu, te tehnički iznenađujući perkusionist Victor See Yuen, koji na konga-bubnjevima svira i melodije. Za kraj jednog za Zagreb povijesnoga koncerta od Rollinsa smo očekivali izvedbu njego-va najvećeg jazz-hita St. Thomas, no provjereni se rutiner odlučio za blues Charlieja Parkera Now´s The Time, potvrdivši i tako privrženost stilu u ko-jem je stasao. Oduševljena publika, među kojom je bio i velik broj onih koji do toga trenutka nisu nikada ni čuli za Sonnyja Rollinsa, na nogama je tražila dodatak koji dakako nije dobila.

Rollinsov mladi štim-kolega, tenor-saksofonist Brandford Marsalis, mlađi brat znatno poznatijega Wyntona, koji je s kvartetom u dvorani Studentskog centra nastupio dan poslije, predstavio se u svjetlu današnjega suvremenog crnačkog jazz-izričaja temeljena na edukaciji na Berklee School of Music u Bostonu te na stilskim stečevinama neo-bop-jazza. Mijenjajući agresivni tenor-saksofon s nježnijim sopranom u baladama, interpretiranim s više osjećaja i muzikalnosti, Marsalis nas je upoznao s dijelom svoga skladateljskog opusa i načina na koji svira danas nemalen broj malih sastava crnačkih leadera. I tu valja naglasiti nazočnost europskom jazzu nedostupnih američkih ritam-sekcija, koje, zanimljivo, u svojim redovima imaju nerijetko izvrsne nadarene pijaniste. U ovom je slučaju to bio inventivan, dosad slabije poznat Joey Calderozzo, a ne manje iznenađenje bio je i tehnički dojmljiv bubnjar Justin Faulkner, kojem se očito pod utjecajem Jacka DeJohnetta može zamjeriti preglasno sviranje, kao i navada da u pojedinim izvedbama solo svira od prvog do posljednjeg takta. U izvedbi se Monkove skladbe ipak iskupio pokazavši se u drukčijem i prihvatljivijem sviranju, slijedeći očito zahtjeve leadera, danas već uvažena tenor-saksofonista velike energije Brandforda Marsalisa, koji nam je priuštio mnogo nota, ali malo swinga.

I napokon treća nam je večer festivala, koji to zapravo više i nije, jer se sveo na svega tri cjelovečernja odvojena koncerta, predstavila nastup trubača Terencea Blancharda, jednog iz generacijske kolijevke New Orleansa kojoj pri-padaju Wallace Roney, Roy Hargrove i Nicolas Payton. Blanchard je s klasič-nim be-bop-kvintetom s trubom, tenor-saksofonom i ritam-sekcijom pokušao predstaviti jedan po njemu nov i izvoran koncept suvremenoga jazz-pristupa obogaćena snimljenim parlandima tekstova kao uvodnicima u pojedine izvedbe te uporabom elektronike sa sempliranim multiplikacijama harmonijskih intervala trube i echa. Premda se u Blanchardovu nastupu naziru utjecaji sviranja Dizzyja Gillespieja, pa i Milesa Davisa, nastup je bio temeljen na originalnim skladbama u izvedbama kojih su u zadanom tekstu bespogovorno funkcionirali članovi sastava, glazbenici iz raznih sredina, mladi nadareni kubanski pijanist Fabian Almazan, teksaški tenor-saksofonist Brice Winston, kontrabasist iz Londona Michael Olatuja i bubnjar iz Arizone Kendrick Scott. Blanchardov vrlo korektno izveden jazz može se ponajprije prihvatiti sa stajališta originalnosti, ali ne i zbog prihvatljivosti i nedostatka swinga. Tako, uza sve poštovanje originalnim skladbama i korektnu izvođenju, najviše je oduševio dodatak, poznati standard Josefa Kosme Autumn Leaves, izvedbom kojega su i Blanchard i članovi njegova kvinteta pokazali da su itekako sposobni svirati i pravi istinski straight ahead jazz.

Organizator 5. zagrebačkog jazz-festivala uz barnumsku je reklamu uspio u pet godina tu manifestaciju svesti i na razinu društvenog eventa, koji ne okuplja samo ljubitelje jazza nego je važno na njemu biti i viđen.