Izgubljena bitka

Fassbinderovim Brakom Marije Braun Zagrebačko kazalište mladih započelo je kazališnu sezonu u kojoj planira ugostiti kao redatelje i autore Olivera Frljića, Boruta Šeparovića, Krešu Dolenčića, Ivicu Buljana i Ivanu Sajko. Ugostiti baš kao i hrvatsku redateljicu američkoga obrazovanja Teu Alagić Vlašić. Raznorodni projekti kojima bi se zajednički nazivnik mogao pronaći u novim iščitavanjima suvremene stvarnosti – bilo na suvremenom predlošku ili na tek uvjetno nazvanu klasiku. U tom se smislu predstava Brak Marije Braun, barem namjerom, uklapa u preispitivanje značenja umjetničkih i životnih obrazaca u kazalištu. Nastaje li pritom neka nova umjetnost? Sudeći prema Braku Marije Braun – teško je odgovoriti potvrdno.

Intrigantna, ali vrlo zahtjevna zadaća prenošenja kultnog i većini gledatelja poznata Fassbinderova filmskog scenarija na kazališnu pozornicu redateljici je značila poteškoću na više razina. Prva je pokušaj rekreiranja totalitarnosti prikaza jednog vremena kakvu film gledatelju daje u svega nekoliko dobro režiranih kadrova. Kako je u pitanju Fassbinderov čudesan filmski svijet u kojem je svaki kadar podloga novom polju značenja ili novoj semantičkoj analizi, prvo što će gledatelju smetati jest plošnost koja se javlja u većem dijelu predstave. Dramaturška linija (Kristina Mendicino) nastoji pratiti radnju scenarija dajući gledatelju čak i previše naratoloških podataka, što posebno zamara u drugom dijelu predstave. S druge strane, premalo je uvida u emotivni svijet likova i, usprkos glumačkim nastojanjima da uistinu u minimalnim obrascima ponude što točniju interpretaciju lika, one bitne odrednice kao da im izmiču. Pritom najmanje smeta činjenica da neki glumci (Kristijan Ugrina, Urša Raukar, Edvin Liverić, Zdenka Marunčić, Rajko Bundalo, Damir Šaban i Petar Leventić) tumače i po nekoliko uloga.

Marija Braun kako je vidi Tea Alagić Vlašić racionalna je poduzetnica, ambiciozna i hladna pin-up-ljepotica, zavodljive svijetle kose i puti, savršena njemačka (ali, napomenimo, i američka) žena kakvu inauguriraju reklame toga doba. Takva se koncepcija posebno ističe u scenama gdje Katarina Bistrović Darvaš kao Marija Braun vrlo ležerno i opušteno šeće scenom u donjem rublju kakvo se nosilo tih godina. Ili onima gdje su njezini pokreti dodatno koreografirani ne bi li gledatelj ipak dokučio neobičnost ili neprirodnost dramske situacije.

Plošnu estetizaciju vizualnoga segmenta predstave dosljedno prati likovno čisto i dobro kontekstualizrano kostimografsko rješenje Doris Kristić i naglašeno diskretno oblikovanje svjetla Jana Dekeysera. Jednako kao što tijekom predstave redateljica ne iskorištava dokraja glumački potencijal vrlo ujednačena ansambla, tako se i ne koristi u potpunosti vlastitim scenografskim zamislima koje bi pridonijele predstavi. Posebno se to odnosi na projekcije Ivana Marušića Klifa, koje zapravo nemaju neko veće dramaturško opravdanje unutar cjeline predstave. A ona bi bila mnogo zanimljivija da naglašavanje poznatog i/ili vizualno prezentiranje onoga što je već izrečeno dijalogom gledatelju ne djeluje kao dvostruko ili čak trostruko ponavljanje istih obrazaca. Marija Braun time postaje frivolna žena koja preuzima uloge žene, prostitutke, ljubavnice, čedomorke bez višega cilja ili unaprijed znajući da je osuđena na poraz. Ipak, Katarini Bistrović Darvaš kao da je ponekad vrlo teško igrati takvu Mariju Braun te ona u nekim prizorima poseže za naznakama raspadanja junakinjina mentalnoga sklopa ne bi li ipak dodala vlastitoj interpretaciji dubinu i tragičnost. U prizorima gdje su joj partneri u dijalogu Frano Mašković kao Hermann Braun i Zoran Čubrilo kao zaigrani Oswald, kada se među likovima vide i njihovi odnosi, postaje jasnije da je jedan od problema predstave i zanemarivanje glumačkih potencijala. S tog se razloga, vjerojatno, ganuće nad tragičnosti besmislene žrtve Marije Braun ili zauzimanje stava prema njezinim postupcima jednostavno ne događaju. A predstava koja ne dopire do gledatelja čak ni na način da izazove revolt nedvojbeno gubi u odnosu na Fassbinderov vrhunski predložak, od kojega se redateljica toliko nastojala odmaknuti da je ostala zarobljena njime.