Grad slikan očajem

Producentska tvrtka Propeler film d.o.o. pod vodstvom agilnoga Borisa T. Matića u proljeće 2007. je, sa svrhom stvaranja „trajnog filmskog proizvoda koji bi se koristio u svim promotivnim svrhama vezanim za grad Zagreb“, a po uzoru na slična djela iz svojevrsna trenda snimanja filmova posvećenih svjetskim metropolama poput naslova Njujorške priče, Pariz, volim te ili Tokio!, raspisala jednogodišnji natječaj za prijavu scenarija cjelovečernjeg igranog omnibusa Zagrebačke priče. U natječaju za projekt, izvorno zamišljen kao cjelina sastavljena od sedam kratkih igranih filmova, jedna od ključnih i u autorskom smislu zapravo najvažnija točka bio je uvjet da se kao glavna ili sporedna tema svakoga pojedinačnog filma provlači neki od zagrebačkih kvartova, odnosno neka od obilježja koja po mišljenjima samih autora dominantno određuju ili barem efektno oslikavaju život i svakodnevicu odabranih gradskih četvrti. Tijekom dvanaest mjeseci na natječaj se prijavilo čak 107 scenarija, od kojih je „stručni ocjenjivački sud“, u sastavu Vladimir Stojsavljević, Nenad Polimac i spomenuti Boris T. Matić, u konačnici izabrao devet po njihovu mišljenju najuspjelijih priča. No tijekom gledanja sama omnibusa gledatelj se neizbježno zapita o kakvoći onih preostalih 98 scenarija, jer se i ovih 9 odabranih međusobno izrazito kvalitativno razlikuje, s tim što dvije, a možda i tri priče nisu ni trebale biti snimljene. Konkretno, da su se producenti zadržali na planiranih sedam kratkih filmova te da se odustalo od realizacije vidno slabijih naslova Špansko kontinent Ivana Sikavice (Hillovim Ratnicima podzemlja nadahnuta, no sasvim plitka priča o sukobima kvartovskih bandi), Game Over Darija Plejića (šuplja i posve predvidljiva anegdota o strastvenu igraču računalnih igrica kojega će vijest o djevojčinoj trudnoći suočiti sa stvarnim, nevirtualnim svijetom), a možda i Najpametnije naselje u državi Ivana Ramljaka i Marka Škobalja (ispočetka zabavna i duhovita, no u nastavku rutinska i nemaštovita lažna TV-reportaža o naselju Siget u kojem žive najgenijalniji ljudi), osim na kvalitativnoj ujednačenosti cjeline dobilo bi se i na njezinoj kompaktnosti i smislenosti. Ovakve kakve jesu, Zagrebačke priče doimaju se kao zbroj manje ili više zanimljivih i intrigantnih, ali i nedokuhanih i pretencioznih studentskih vježbi ili pisama o namjerama, čitanjem kojih se tek u rijetkim slučajevima otkrivaju jasne i promišljene autorske ambicije, dok se ostatak svodi na površne i anegdotalne eksploatacije općih mjesta, nerazrađenih ideja i trivijalnih dosjetki.

Najuspjeliji segment omnibusa je film Žuti mjesec Zvonimira Jurića, među ostalim suautora provokativne recentne ratne drame Crnci, najboljeg domaćeg filma o Domovinskom ratu. Pod očitim utjecajem Raymonda Carvera uprizorena egzistencijalistička priča govori o upoznavanju dviju novopečenih susjeda iz nekog (pretpostavljivo) novozagrebačkog nebodera, emotivnih djevojaka različitog socijalnog zaleđa te mentalnog i intelektualnog habitusa koje će ubrzano povezati naslućivana nesreća jedne od njih. Stariju, smireniju i emocionalno zreliju djevojku tumači Nataša Škaričić, ona je cura koja se s dečkom doselila u susjedstvo mlađe, infantilnije i spletom sugeriranih tjeskobnih razloga na rub očaja dovedene trudnice, koju pak s iznimnom sigurnošću, uvjerljivošću i energijom utjelovljuje debitantica Lana Barić, za svoj nastup ljetos u Puli apsolutno zasluženo ovjenčana nagradom Breza. Unatoč kratku trajanju Žutog mjeseca, ispijanje kave dviju slučajnih suputnica Jurić iznimno vješto iskorištava za kreiranje naglašeno atmosferične i rastućom tjeskobom zasićene minijature, karaktere njezinih protagonistica predočavajući minimalistički, ali vrlo efektno. Razloge očaja mlade trudnice autor ostavlja skrivenima, no po šutnji, dugom pogledu i izrazu lica njezine sugovornice nakon što te razloge dozna jasno je da je posrijedi nešto vrlo neugodno, osobito ima li se na umu da djevojka potječe iz konzervativne i zatvorene provincijske sredine u Dalmaciji.

Da urbane teme leže dokumentaristu i nekad vrsnu političkom TV-novinaru Igoru Mirkoviću, bilo je jasno još na 17. danima hrvatskog filma, u sklopu kojih je prikazan njegov dvadesetominutni igranofilmski prvenac, promišljena, stilski zaokružena i efektna drama Krupni otpad. U usporedbi s tim filmom njegov segment omnibusa naslovljen Inkasator određeni je kvalitativni korak unatrag. Iako je riječ o realističnoj, odlično glumljenoj (uobičajeno sjajni veterani Marija Kohn i Pero Kvrgić), ozračjem apsurda prožetoj i crnohumorno duhovitoj priči o starom bračnom paru koji se prepadne tamnoputoga službenika Elektroprivrede koji očitava strujna brojila, cjelina ipak ostavlja dojam površna i simbolikom odveć doslovna djela (strah od drugog i drukčijeg, osamljenost, otuđenost i prekid komunikacije s djecom, stan je kavez čije rešetke tvori i velika fasadna reklama za mobitel...).

U aktualan trend celuloidnoga tematiziranja maloljetničkoga nasilja i bullyinga, razvidan u nekim ostvarenjima kontroverznoga Larryja Clarka te hvaljenim naslovima Iskupljenje na rijeci i Alpha Dog, filmom Šamar uklapa se Nebojša Slijepčević. Priču o klincima koji odrastaju u disfunkcionalnim obiteljima i bez roditeljske ljubavi i brige, prepuštena sama sebi i ulici, Slijepčević režira sigurno, uporabom kamere iz ruke sugerirajući životnost i dokumentaristički realizam, te oslanjajući se na vrlo solidne male glumce s kojima se očito dosta radilo. Međutim, i ovdje su problem pretjerana doslovnost i banalnost, jer je od prvoga trenutka jasno da će roditeljska nebriga rezultirati skretanjem djece u nasilje i kriminal, koji će se opet piramidalno generacijski nastaviti zlostavljanjem mlađih, slabijih i(li) nezaštićenijih od sebe.

Sve do završne ironične poante u kojoj netom zaposleni mladi Rom na reciklažnoj traci sortira otpad po kojem je sam tog jutra prebirao na Jakuševcu, naslov Recikliranje dokumentarista Branka Ištvančića svodi se na razmjerno zgodno, no uglavnom površno gomilanje, da ne kažem recikliranje stereotipa o Romima i njihovu načinu života, koje spašava raspoložena uloga Slavena Knezovića. Pri gledanju „Filma Gorana Odvorčića i Matije Klukovića za Asju Jovanović i Andreu Rumenjak“ ostaju nejasni razlozi njegova nastanka, kao i uvrštavanja u omnibus. Naime, posrijedi je s odmakom prema eksperimentalnom i američkom nezavisnom filmu realizirana varijacija ne osobito zasluženo hvaljena i u službenu selekciju kanskog festivala uvrštena Odvorčićeva filma Ciao Mama, inicijalno zanimljiva, no nerazrađena kroki-prikaza burna i tragičnim momentima obojena rastanka majke i kćeri. Poigravajući se metafilmičnošću te brišući granicu između stvarnosti i fikcije, autorski je dvojac u određenoj mjeri izbrisao i vrline Odvorčićeva djela. Naposljetku, premda pati od patetike i prilične neuvjerljivosti, segment Kanal Zorana Sudara odlikuje i donekle svjež pristup odabranoj temi, a istinu govoreći od redatelja Posljednje volje moglo se očekivati i znatno gore.

U konačnici, a imajući na umu u uvodu citiranu odredbu natječaja i dominantne tamne tonove, ostaje prilična nepoznanica kako se ovaj omnibus namjerava iskoristiti „u svim promotivnim svrhama vezanim za grad Zagreb“?