Gogolj u Gogoljevoj godini

Snimila Saša Vagner

Ruski pisac ukrajinskoga podrijetla, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, rođen je u Soročincima u Ukrajini 1809. Ove se godine dakle slavi dvjestota obljetnica piščeva rođenja. Značenje Gogolja nadmašuje pak svako obljetničko obilježavanje – njegova djela svjedoče o njegovoj važnosti u okviru ruske i svjetske književnosti.

Rođenjem, ali i prvim važnijim djelom, Večerima na majuru kraj Dikanjke (1831/1832), te zbirkom Mirgorod (1835) Gogolj je otvoreno „igrao na ukrajinsku kartu“. Ukrajinsko selo, vesele zabave i sajmišta te pjesme i plesovi, ali i strahovi, nečiste sile i ljubavi dio su Gogoljevih književnih početaka i njegova romantičarskog razdoblja. Usto, prva ga je zbirka snažno povezala s velikim Puškinom, jer je svoje Večeri Gogolj objavio iste godine kada i Puškin Pripovijesti pokojnog Ivana Petroviča Belkina. Zbirka Mirgorod nešto je raznolikija. U nju ulazi i povijesna pripovijest o borbi zaporoških kozaka za neovisnost Taras Buljba, koja je doživjela dva izdanja. Drugo izdanje, znatno prerađeno, objavljeno je 1842. u Sabranim djelima.

Približavanje gradskoj tematici i udaljavanje od poetičnosti seoskoga života Gogolj je najavio u svojim prozama pod naslovom Peterburške pripovijesti (Nevski prospekt, Nos, Portret, Kabanica, Kočija, Luđakovi zapisi). To je već zrelo Gogoljevo doba, vrijeme između 1835. i 1842. Možemo slobodno reći da je u Peterburškim pripovijestima Gogolj pisao prema zahtjevima naturalne škole, kojom je označen početak ruskoga realizma. Mnogi su ruski kritičari toga doba ističući Gogoljev realizam dali impuls tzv. Gogoljevu pravcu ruske književnosti. Uz realizam, novelistički je ciklus toga autora obilježen groteskom, fantastikom i humorom.

Nikolaj Vasiljevič bio je i dramatičar, a dvije cjelovite komedije, Revizor i Ženidbu, uz nekoliko jednočinki i kazališnih fragmenata, napisao je iste 1835. i utro put razvoju ruske komediografije i drame općenito. Gogolj je 1842. napisao svoje posljednje i najvažnije djelo – roman Mrtve duše. Roman je bio zamišljen kao poema u tri dijela, koja je trebala obuhvatiti cjelovitost ruskoga života, no Gogolj svoju koncepciju nije ostvario. Spalio je drugi svezak, treći nije ni započeo, a prvi, koji je doživio brojna izdanja i prijevode, smatramo cjelovitim i završenim romanom. Neuspjeh u radu, duševna potresenost i bolest shrvali su Gogolja, koji potkraj života gubi doticaj s književnošću i umire u Moskvi 1852.

Mnoge institucije obilježavaju 2009. godinu kao Gogoljevu, što podupire i UNESCO. Budući da je Gogolj ukrajinskoga podrijetla, jedna je od ovogodišnjih konferencija posvećena velikoj obljetnici (23–28. rujna) održana u Kijevu. Konferencija je bila široko i svečano obilježena (sudionici iz Ukrajine, Poljske, Velike Britanije, Njemačke, Irana, Meksika, Hrvatske) uz brojne koncerte i kazališne predstave vrsnih ukrajinskih umjetnika. Od hrvatskih su ukrajinista na njoj sudjelovali Jevgenij Paščenko i Darja Pavlešen.

Još je jedno mjesto Gogoljeva boravka bilo poprište znanstvene konferencije. Riječ je o Rimu, gradu u kojemu je Gogolj proveo važan dio života, točnije od 1837. do 1839, upijajući starine i muzejski život „vječnoga grada“, ali ostavivši ga i u svojim djelima, zbog čega možemo govoriti o svojevrsnim „rimskim tragovima“ u njegovoj prozi. U Rimu je, stoga, od 24. do 26. rujna bila održana međunarodna konferencija pod naslovom U svijetu Gogolja, a organiziralo ju je Sveučilište La Sapienza.

Gogoljevoj su se obljetnici pridružili još i Bugarska, Velika Britanija, Francuska, Mađarska te brojni drugi gradovi, mjesta i instituti.

Najveći je, po broju sudionika i trajanju, bio međunarodni skup održan u Moskvi i Sankt Peterburgu. Trajao je ukupno šest dana i održavao se na brojnim lokacijama (instituti, fakulteti, kazališta) uz sudjelovanje osamdesetak izlagača. Namjera je takve sveobuhvatne konferencije, koja je okupila gogoljologe iz brojnih zemalja (Rusija, Ukrajina, Italija, SAD, Izrael, Hrvatska, Latvija, Francuska, Njemačka), dati što širi uvid u stvaralaštvo toga pisca i po mogućnosti ponuditi smjernice za dalja istraživanja. Najveći je prinos ipak, čini se, tekstološki, filološki pristup koji dopušta čitanje Gogolja s raznih strana: romantičar, realist, mistik i sl. Gogolja smo otkrili kao za kazalište prilagodiva pisca, analizirali film i tekst, uspoređivali prijevode na druge jezike, proučavali utjecaje i osporavanja, uspoređivali ga s drugim piscima i djelima, čak budističkom tradicijom.

Uvijek je zanimljivo pitanje zašto je neki pisac stotinama godina zanimljiv publici, a drugomu popularnost plane i nestane. U Gogolja nameće se slično pitanje. Očito je da njegovi tekstovi imaju nešto što privlači mnoge naraštaje na ponovna čitanja, da su komične situacije jednako smiješne (možda i više?) danas kao i u 19. stoljeću, da su likovi prepoznatljivi u svim vremenima, da su opisi bliski, a problemi koji se obrađuju ostaju isti. Černiševski je rekao da je Gogolj „probudio u nama svijest o nama samima“, što je možda važno za razumijevanje i prepoznavanje Gogolja i onda i sada. Sam je Gogolj jednom prigodom kazao: „Svatko barem na minutu postaje Hlestakov.“ Tomu se njegovu sjajnom liku, pomalo smušenu „slučajnom varalici“ jer ne zna što mu se događa, vrhunski portretiranu gestualno i govorno u komediji Revizor, u svako vrijeme jednako veselimo. U jednom od posljednjih monologa upravitelj grada u toj komediji progovara: „Čemu se smijete? Sebi se smijete!“, što je jedan od najsnažnijih istupa gradskoga poglavara kada je osjetio nemoć i prijevaru. U povodu Revizora Gercen je 1851. napisao: „Nitko i nikada do njega nije napisao tako sveobuhvatnu patološku anatomiju ruskoga činovnika. Smijući se, on bespoštedno prodire u najskrivenije kutove te pokvarene i štetne duše.“ Te riječi u potpunosti odgovaraju Gogoljevoj želji da, prikazujući neko udaljeno mjesto, „okupi na jednu hrpu sve loše u Rusiji što je do tada znao, sve nepravednosti koje se čine na mjestima gdje se od čovjeka očekuje pravednost i jednim udarcem sve ismijati“. Zato je Revizor vječno zanimljiv, jer smijući se (kroz suze, dakako) drugima dopušta nam da se smijemo samima sebi, baš kao što kaže moto s početka komedije: Ne krivi zrcalo ako je gubica kriva!

Gogolj je sigurno jedan od pisaca koji je u čitatelja probudio svijest o malom čovjeku. Kapetan Kopejkin iz romana Mrtve duše jedan je od obespravljenih boraca za vlastita prava koja ne može ostvariti kucajući neprestano na nova, sve viša vrata državnih carskih ustanova. Da ne govorimo o Akakiju Akakijeviču Bašmačkinu, junaku iz novele Kabanica, čiju nemoć i mentalnu ograničenost žalimo do suza. Taj maleni čovjek, kojemu su ukrali teškom mukom nabavljenu kabanicu, činovnik koji ne može napredovati u službenoj hijerarhiji, nego ostaje vječnim prepisivačem, jedan je od malenih koji će se ugnijezditi u rusku književnost i nakon Gogolja. Navedimo samo prvi roman F. M. Dostojevskoga Bijedni ljudi, koji se u svojoj tradiciji neposredno oslanja na malog činovnika. I Popriščin je maleni junak iz Luđakovih zapisa. On živi u nerazmjeru s maštom i stvarnošću, a upravo je razdor toga dvoga jedan od najvažnijih elemenata Gogoljeve proze.

Za obilježavanje Gogoljeve obljetnice u Hrvatskoj naši su istraživači ponudili svoje tekstove, najvećim dijelom baveći se recepcijom Gogolja u domaćoj sredini. Oni će biti objavljeni u posebnom broju Akademijina časopisa Forum, koji će izići do kraja godine. Gogolj je, sudeći po zanimanju hrvatskih istraživača te velikog interesa u svijetu u ovoj godini, još svjež pisac. Njegova djela nisu postala manje zanimljiva i još pronalaze publiku. Možda Gogoljeva obljetnica odgovara logici obrnute perspektive, kako je napomenuo Josip Užarević: što su osobe vremenski udaljenije – to se pokazuju većima i znatnijima. Vjerujemo stoga da će sljedeća obljetnica biti još bogatija i svečanija.