Gastroenterološke tegobe izazvane stickom

Imala sam najbolju namjeru nastaviti pisati o mozgu, ovaj put u kulinarstvu, ali me u tome zaustavio ozbiljniji gastroenterološki poremećaj, praćen učestalim i jakim povraćanjem i gađenjem, kojega su se prvi simptomi javili odmah nakon čitanja jednoga hrvatskog dnevnog lista. Da doza otrovanosti nije bila tako jaka, ne bih taj list ni spominjala, no kako je zatrovanost elementarnim neznanjem i zgađenost bila i dugotrajna i vrlo bolna, ne mogu ne spomenuti izvor svojih tegoba, koje ne bi smjele biti samo moje nego bi trebale biti općenacionalne. Jednostavno ne želim vjerovati da sam tako porazno pisanje primijetila jedino ja, ali – istini za volju – drugih reakcija nije bilo, premda na tu glupost nisam reagirala odmah drugi dan pošto sam je pročitala (u novinama koje sam uredno i platila). Taj je izvor Jutarnji list od 29. listopada 2009., str. 4. Riječ je o vrlo važnom potpisivanju Sporazuma o arbitraži sa Slovenijom u kojem se govori o dodiru, odnosno – kako piše hrvatski list – o sticku Slovenije s otvorenim morem. Ovdje ne ulazim u to dajemo li Slovencima “dimnik”, dimnjak, dimovodnu cijev, koridor ili što drugo da dođu do međunarodnih voda (premda me se to kao građanku Republike Hrvatske itekako tiče), nego ću se držati samo jezične strane problema (a ni ona – kako će se pokazati – nije u cijelom sporu nimalo nevažna). Kad (i ako) tako znamo, tj. ne znamo, o čemu je zapravo riječ, nije ni čudo što nas manje-više svatko tko se sjeti može prevesti žedne preko vode (kasnije se pokazalo da to nije ni izdaleka jedini neprimjereni prijevod u službenim dokumentima Vlade Republike Hrvatske). Riječ stick javlja se i u samom novinskom tekstu i u tzv. redakcijskoj opremi, što mi daje puno pravo izjaviti kako ni autori teksta ni urednik (ako takav uopće postoji i čita što novinari napišu) zapravo nemaju pojma o onome što i kako u njihovu listu piše. Potpisani novinarski dvojac (imena ovdje nisu važna, a koga zanima, može ih lako naći u spomenutom izvoru i na navedenoj stranici) i ne sanja o tome da u slovenskom jeziku postoji slovenska riječ stik (dodir, doticaj, kontakt, veza), koja se tako i piše, ali kako su kod nas medijski magi toliko uronjeni u engleski jezik, pretvoriše slovensku riječ stik u stick. I ispadoše notorne neznalice (i u engleskom jeziku). Jer kakva bi smisla imala riječ stick u tom sporazumu, ubrzo ćete moći prosuditi i sami. Više je nego očito da si postavljanjem takva pitanja ni autori ni redaktori nisu nimalo razbijali glavu.

A evo kako stvari stoje. U slovenskom jeziku glagoli stikati (nesvršen) i stakniti (svršen) znače doslovno postaviti skupa, dovesti u vezu. To je kompozit od s (skupa, zajedno) + takniti (dotaknuti, dakle njime se izriče mjesto gdje će se nešto s nečim dovesti u vezu, dodirnuti, dotaknuti). Glagol takniti (prezent taknem) i starije tekniti (prezent taknem) (još smo u slovenskom jeziku) znači doticati, dotaknuti. Potječe kao i hrvatski glagol doticati, dotaknuti, ticati (se), a i cijela porodica srodnih riječi (npr. ticalo itd.), od stsl. túkno¸ti, s istim značenjem. Riječ je proširena i u drugim slavenskim jezicima, npr. u ruskom glasi tknútü, a u češkom tknout. Prvotno je značila dodirnuti, slabo ili slučajno udariti, taknuti, što potvrđuje i ie. baza *(s)teuk-, *(s)teu-, tući, udariti. Iz istoga je izvora i grč. týkos, sjekira (bojna), dlijeto, što su alatke kojima se po nečem udara.

I sam vršak dodira – točka – potječe, naravno, iz iste baze. Zanimljivo je napomenuti da je hrvatski standardni oblik isključivo točka, a ne tačka, premda je upravo potonji oblik pravilnije izveden (od taknuti). No u hrvatskom je točka – i točka (gotovo). Točka i jest mjesto u kojem se sastaju (dotiču) ostale točke koje joj gravitiraju.

U slovenskom stiku spava i riječ tik, koja kao prijedlog živi i u hrvatskom jeziku do današnjih dana u značenju neposredne blizine (tik do školskog igrališta i sl.). Nekoć je ta riječ mogla stajati samostalno i značila je doticaj, dodir, neposrednu blizinu.

Pogledajmo sada što su to novinari prodali lakovjernima i površnima kao rog za svijeću svojim stickom. Već i letimičan pogled u bilo koji englesko-hrvatski rječnik otkrit će nam svu strahotu zabluda (premladi su, a znanjem još tanji, da bi ih to podsjetilo na Antu Pavelića, pa neka i dalje duboko hrču u svojem ignorantskom miru). Dakle, engleski stick (doista se tako piše, a ne kako to neuki Slovenci pišu tako “seljački” u svojem jeziku stik) znači (npr. prema Ž. Bujas, Veliki englesko-hrvatski rječnik, Globus, Zagreb, 1999.) kao imenica: prut, šiba; u množini pruće, sitno granje, suharci; štap, batina, šipka; sp palica, kolac; bubnjarski i dirigentski štapić, a u slengu klipan, klada, dugonja, nespretnjaković. U pomorstvu pak stick znači jarbol, križ; u mot to je poluga mjenjača i općenito komandna ručica, a u jeziku drogeraša cigareta marihuane. I kao glagol stick ima vrlo široku paletu značenja: potkolčiti, poduprijeti kolcem (npr. grah i sl.), nasaditi (sjekiru), bosti, ubosti, nabosti, zabosti (se), zataknuti, utaknuti, biti zaboden (naboden, zataknut). Znači i: nasukati se, nalijepiti (se), prilijepiti (se), ne htjeti otpasti, ne micati se, zapeti, zakvačiti se, stršiti, ustrajati, ostati vjeran, a razgovorno i podnositi (koga ili što). Naravno, značenja engleske riječi stick time nisu iscrpljena, a u informatici joj zbog svih onih “fufeka” kojima se sa svoga računala spajamo s nekim drugim računalom (ili se s drugoga “uštekavamo” na svoje) naglo raste.

Kako se vidi, da čovjek na ne znam koju stranu okrene taj stick, ne bi dobio nikakav smisao onoga što Slovenija od Hrvatske traži – doticaj s otvorenim morem. To, zapravo, i sada već ima, pa će se novinarski stick u smislu nasukavanja možda jednoga dana pokazati u proročkom svjetlu. No novinari o tome ipak nisu tako dalekovidno pisali, a nisu ni mogli, jer u tekstu toga sporazuma, koji je pisan na engleskom jeziku, riječi stick, sasvim razumljivo, nema. Ondje na tom mjestu stoji junction (što, uz ostalo, znači spoj, spajanje, spojište, stjecište, a i željeznički čvor). Toliko (i) o poznavanju sveprisutnoga engleskog jezika u našem nepodnošljivo površnom medijskom prostoru.

Napokon, moje anticipativno pisanje o mozgu u prošlom broju Vijenca ipak nije bilo bez vraga. Jer pisati o presudnim stvarima za Republiku Hrvatsku bez imalo mozga ravno je zločinu, za koji neznanje nije i ne može biti opravdanje. S punim pravom (i nizanjem argumenata) izražavam sumnju da su se i autori teksta i njihovi nadređeni zapitali što bi taj i takav stick trebao značiti u njihovu tekstu. Jer da su se to zapitali, ne bi tako bez pameti ni pisali. Ovako, pokazali su da ih je za temu koja je presudna za budućnost Hrvatske briga kao za lanjski snijeg. No glavno da su svima puna usta papirnatoga domoljublja. Znanje se kao izraz domoljublja u Hrvatskoj ne računa. Uostalom, čini se da se ionako preselilo na neka daleka vječna lovišta, a mozak na pašu.