Forsiranje teatra obračuna

Gavelline večeri doživjele su devetnaest izdanja između 1973. i 1991, da bi potom uslijedio prekid od četrnaest godina. Obnovljeni se festival od 2005. smjestio na početku kazališne sezone i njegov je termin dobro odabran. Posljednja dva listopadska tjedna, koja tako, barem u nakani, u zagrebački teatarski život unose ponešto provjetravanja i nužna provjeravanja. Naime, što rade drugi?, to elementarno komparatističko pitanje, ujedno je i ključ razumijevanja razmjerna uspjeha festivala, koji je svake godine drukčiji onoliko koliko su među sobom različiti i njegovi promjenljivi godišnji selektori. Jasno, postojeći je temeljni okvir formalan i podložan vrlo raznorodnim interpretacijama: okupiti na jednome mjestu najbolje iz prošlosezonske produkcije dramskih teatara, omogućiti publici uvid, informaciju i usporedbu. No drugi mogu raditi svašta, i mi sami možemo raditi svašta – kad to prezentiramo unutar kratkoga roka i skupno, po nužno subjektivnu izboru selektora (s dodatkom korektivna faktora objektivnih okolnosti), logički se nameće pitanje: možemo li iz ponuđena, recimo tako, kazališnog materijala izvlačiti bilo kakve zaključke koji bi pokazivali univerzalističke ili valorizacijske pretenzije?

U tom pogledu moram iskazati duboku skepsu. Koliko god festival širokoobuhvatna modela bio načelno potreban, te njegovu egzistenciju u tamnome svjetlu recesije valja pozdraviti i svesrdno poduprijeti, toliko, vjerujem, stoji i činjenica o voluntarizmu koji je ugrađen u njegovu bit. Ovogodišnja izbornica, teatrologinja Tajana Gašparović, vjeruje u mogućnost u skladu s kojom bi teatar bio kadar pokrenuti promjene u društvu te je Gavelline večeri napučila predstavama koje dovode u pitanje društveni konformizam, koji je sažela u konvencionalno-kolokvijalnu maksimu ne talasaj. Doista, takav je socijalno aktivistički (ili angažiran, kako se nekoć govorilo) pogled na teatar ne samo moguć nego i razložan i legitiman – no nije teško dovesti ga u pitanje i problematizirati na drugoj razini, višoj ili nižoj od navedene, ovisno o perspektivi.

Naime, uopće nije sigurno, a nije ni samo po sebi razumljivo da aktivistički teatar proizvodi i, u estetskome smislu, najkvalitetnije predstave. I sam vjerujem da kazalište mora stajati u definiranu odnosu spram društva unutar kojega postoji – teatar koji bi se htio dislocirati ili izolirati opet bi se takvim nastojanjima samoodredio i doveo u relaciju koju je bezuspješno pokušavao izbjeći. Pravi problem leži u nametanju tema i modela kazalištu, u forsiranju politike kao naše sudbine, u zapostavljanju teatra koji bi se želio pozabaviti drugim relevantnim i odredbenim oblicima humane egzistencije, recimo emocijama ili sveopćim konzumizmom koji je i ideje proglasio (jeftinom i pomodnom) robom. U potiskivanju u drugi plan teatra koji je, koliko je to u nas moguće, komercijalan, no cum grano salis, koji ne posjeduje pokroviteljstvo idejno-interesnih frakcija, već pokušava jednostavno – biti teatar svojega doba te odgovoriti na neke od temeljnih potreba ljudskoga bića, koje, ponavljam, nije samo ustreptali i zajapureni zoon politikon. Te su potrebe, mogli bismo možda reći, skromne i jasne, kakvi su i – od pronositelja velikih ideja prezreni – tzv. mali ljudi: užitak u scenskoj igri, prepoznavanje situacija i karaktera, emocionalna identifikacija, u konačnici i smijeh i plač, i misao s kojom se napušta zgrada teatra, hram Talijin.

Forsiranjem teatra obračuna, pri čemu se uvijek misli na socijalno-političko razračunavanje s avetima prošlosti ili grotesknim realijama sadašnjosti, možda se može postići kratkoročni učinak katarze (u slučaju najboljih i najmanje tendencioznih ostvarenja toga žanra), no na dulje vrijeme ono neproduktivno uvjetuje kazalište, i zatvara ga u okvir koji je uži od njegova poslanja i njegove funkcije. Paradigme Hrvati – Srbi, tranzicija, devastacija morala, i tomu slične mogu nadživjeti konkretni prostorno-vremenski okvir tek ukoliko posjeduju općeljudski naboj i značenje koje će biti moguće denotirati i u drugom kontekstu, za sto godina, da parafraziramo Čehova. Kazalište ne mora biti konkretno, brutalno, eksplicitno, da bi njegova poruka bila jasna – dapače, rekao bih, ona je utoliko snažnija što su relevantnije njegova poetika i estetika.

Iako je nedavni rat ostavio nebrojene traume (utoliko prije o njemu valja progovarati s mjerom i pažnjom), iako je društvo potom zahvatila degradacija vrijednosti, iako novi naraštaji pokazuju duhovnu tromost i nesnalaženje – nije automatski deplasirana svaka predstava koja o tome ne govori izravno, in-yer-face (in the face zapravo onih koji za to nisu ni odgovorni ni krivi). Tako je svojevrsna diskvalifikacija mainstreama obilježila 24. Gavelline večeri, i učinila od njih moguć, ali nepotpun pogled na aktualnu produkciju hrvatskih dramskih teatara. Tomu treba pridružiti i posljedičnu diskvalifikaciju predstava koje, doduše, nisu mainstream, ali talasaju ono što nije predmet iskazana dominantnog interesa. I, last but not least, pohvalna je praksa kontekstualizirati hrvatske predstave dovođenjem predstava kazališta iz šire regije. Ali zašto je taj region samo istočno od nas? Balkan je jedna od mogućih referencija, od koje ne treba bježati, slažem se. No bi li hrvatski teatar bilo moguće valorizirati i u kontekstu Srednje Europe ili bližeg Mediterana? Ne bi li, možda, taj odnos otkrio neku drugu sliku od one koju smo stekli nakon ovogodišnjega festivalskog izdanja – u kojem je istočni kontekst bio i jedini kontekst?

Pitanja je, vidi se, prilično. Odgovore će nam, nadajmo se barem neke, pružiti jubilarne 25. Gavelline večeri sljedeće godine.