Dvije smrti

Obljetnice rođenja i smrti velikih pisaca zacijelo zorno potvrđuju poznatu distinkciju između fizičke i simboličke smrti. Biološka smrt (ili rođenje) tu služi kao povod da se zapravo proslavi njezino prevladavanje, odnosno da se iznova potakne govor o djelima koja su ostala i tako se autora opet učini živim, opet ga se uvode u simbolički poredak.

Ovaj broj Vijenca na neki je način u znaku obljetnica. I svaka od njih, zanimljivo, drukčije produbljuje jaz između dviju smrti, obrće im poredak, a takav premet zna poprimiti neobične oblike.

Posvuda se u Europi ove godine obilježava dvjestota obljetnica rođenja Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Posve je svejedno što je u ovom slučaju riječ o obljetnici rođenja, a ne smrti – između njihova obilježavanja u načelu nema nikakve razlike, i to baš zato što se u oba slučaja radi o smrti, odnosno o razlici između dviju smrti, dakle o produžetku simboličkog života.

Gogolj dakle živi, a Josip Užarević raščlanjuje temeljne aspekte njegove poetike, koja je, kao što je, čini se, bila i Gogoljeva osoba, zasnovana na suprotnostima. Suze i smijeh, pokret i ukočenost, Rusija i Ukrajina – fizička i simbolička smrt, dodali bismo, tek su neke od opreka koje tvore osebujan opus. Možda se baš zato čini živim – jer je sazdan na različitostima – budući da statična i simetrična struktura oduvijek ostavlja dojam mrtvila. Može se to vidjeti u tekstu o palindromu Krešimira Bagića, stilskoj figuri koja gotovo da odbija svojom hladnom geometrijom.

Zlatko Vitez ove godine obilježava četrdesetu godišnjicu umjetničkoga rada, i upravo je na tu obljetnicu odlučio zaključiti karijeru. Razloge te simboličke smrti otkriva, ne bez revolta, u središnjem razgovoru ovoga broja. S druge strane, Claude Lévi-Strauss tjelesno je napustio ovaj svijet i njegova će smrt zasigurno biti poziv na nova tumačenja i kontekstualiziranja njegova prinosa humanističkoj znanosti. Kratku sintezu Lévi-Straussova djela napisao je Tomislav Pletenac.

Obljetnice povijesnih događaja imaju možda veću težinu od onih vezanih uz pojedine osobe. Ma koliko da su pojedinci važni za razvoj kulture i znanosti, ipak su u drugom slučaju u pitanju sudbine mnogih. Pad Berlinskoga zida iznova pobuđuje pitanja i poziva na raspravu jer se čini da sam čin fizičkoga rušenja stvarne i simboličke granice nije bio dovoljan da nepovratno protjera sustav koji je Zid stvorio u mrak povijesti. Svakako, povratak je u socijalizam nezamisliv, ali sama činjenica da se o njemu govori, pa i da se ističu neke njegove prednosti, čini ga opet simbolički živim, i to mu, kao i duhu Akakija Akakijeviča, daje nekakav sablastan oblik. Utemeljenost rasprava o prednostima socijalizma nad kapitalizmom razmatra Zorislav Lukić.

Posljednja u nizu obljetnica u ovome broju jest ona o Vukovarskoj bitci. Vijenac donosi tek kratak članak o znanstvenome skupu održanom o toj temi u Vukovaru, ali u nizu obljetnica, premda nije riječ o okrugloj brojci, nemoguće je ne spomenuti onu uz koju smo, prostorno i vremenski, neposredno vezani. Velika je sreća što se može primijetiti da ono što je još nedavno bila strašna stvarnost danas postaje predmetom znanstvenoga izučavanja. To je možda još jedan primjer da povijest ima neku vlastitu matematiku, prema kojoj zbroj mnogih smrti daje – novi život.