Dolazak bez žara

Isplati li se danas u Komediji raditi bilo što osim vesela mjuzikla? Točnije, je li pokušaj relativno ozbiljnije scenske forme, s naznakom dramskoga kazališta kao primarne odrednice ili bez njega, uopće relevantan za kaptolski repertoar? Pitanja su to koja se sama nameću nakon prve ovosezonske neglazbene produkcije Gradskoga kazališta Komedija, Odlaska Václava Havela u režiji prekaljenoga Jiříja Menzela. Oskarovac koji je u „velikoj zemlji za mali odmor“, ili obrnuto, pronašao jednu od svojih niša za prodavanje ostataka nadahnuća, i ovaj je put ostavio svoj prepoznatljivi potpis. Njegova su osnovna obilježja zanatska učinkovitost, ali i odsutnost svakog interesa za bilo što osim nje. Menzlove režije vješte su onoliko koliko se njemu samu da, točnije onoliko koliko ga ponese žar. A njega je sve manje.

Nemoćnik u pameti, kao i Buba u uhu, bili su još relativno pristojni, zanatski solidno pa čak ponegdje i izvrsno odrađeni poslovi u bliskoj i prijateljskoj Hrvatskoj, za koju Menzel ima samo riječi hvale. Sve dok ne dođe do pušenja. No kako je i ono reducirano, a i nakon što je potpisao ugovor za snimanje reklamnih spotova za Hrvatsku turističku zajednicu, autor Strogo kontroliranih vlakova i Sela mojeg malog nema razloga ne vratiti se u Zagreb ili Dubrovnik. Za rezultat ionako nitko ne pita kad je riječ o oskarovcu koji je voljan režirati u hrvatskom glumištu. Stvar već sama za sebe dovoljno govori. Kao i činjenica da ga nitko drugi osim Komedije, ili Komedije u suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama, nije ni zvao. Koja je to vrsta povlastice, ili kazne, teško je ovako izvana reći. Ipak, nakon Odlaska, koji zaista jest odrađen lijevom nogom zanatlije koji je izgubio motivaciju, pitanje je treba li Menzel uopće dolaziti. Na sličan način, naime, mogu na Kaptolu režirati i mnogi domaći redatelji slične razine imaginacije, posvećenosti i želje za odmakom od prosjeka.

Pritom tekst legendarnoga češkog, ili čehoslovačkog, disidenta, kultne figure koja nije završila na majicama adolescenata samo zato što nije nosila beretku i bradu, iako bi po pušenju mogla, na Menzelovu žalost, biti potpuni pandan Cheu, nije zaslužio takvu obradu. Václav Havel imao je priliku koju rijetko koji dramatičar ima, a to je da zaista iskusi vlast iz prve ruke, i da pritom ne zaboravi izvornu vokaciju i svjetonazor. Odlazak je upravo to – svjedočanstvo iz prve ruke ili, kako bi rekli Britanci, iz konjskih usta, o naravi vlasti. Ako je bit bivanja na vlasti, po Kolakowskom, isključivo ostati na vlasti, onda je silazak s nje ravan jedinom pravom filozofskom pitanu po Camusu. Ali Havel, jer on je ipak Čeh s poznatim smislom za humor, cijeli problem može sagledati i drukčije – kao satiru koja potvrđuje predrasude i farsu koja otkriva svoje protagoniste.

Na našu tranzicijsku žalost, gotovo svaka od situacija iz Odlaska potpuno je prepoznatljiva, medijski već nekoliko puta prezentirana javnosti i stoga dio kolektivne svijesti. Građani Hrvatske upravo se i razlikuju po tome smatraju li da državnik kad odlazi s funkcije treba tijekom mandata ritualno i protokolarno dobivene darove zadržati u privatnom vlasništvu, ili bi pak pametnije bilo ostaviti ih u rezidenciji koju, također možda, treba napustiti kad mu dužnost mine. Zaslužuje li državnik, koliko god zaslužan, doživotnu lentu i, kao Bill Clinton u Prištini, spomenik i ulicu još za života, ili ipak ne? Drugim riječima, koliko je svaki od naših predsjednika čovjek od krvi i mesa, podložan častohleplju, običnoj pohlepi jednako kao i vrijedu? To je osnovno pitanje teksta koji je vjerojatno i samu Havelu poslužio da si sam odgovori na mnoge dvojbe. No Hrvatska bi bila mnogo sretnija da ima, ili da je imala, barem jednoga Havela.

Tako je jedna od ne baš brojnih vrijednosti nove predstave kazališta Komedija to što se informiraniji dio gledateljstva može diviti Česima koji su za predsjednika izabrali dramatičara sa smislom za humor. Neodvojiv je dio humora i sklonost samokritici, pa je zato i moguće da Havel ne piše o svojem usponu na vlast nego silasku s nje, ali je sve malo dublje dvojbe redatelj srezao u korijenu i ostavio čistu humoresku s pokojim iskakanjem iz kazališnog okvira. Druga, i posljednja prava odlika predstave jest Glas autora koji glumce, poput Shakespearea preko Hamleta, upozorava da glume s mjerom, dok istodobno ispovijeda svoju nemoć da piše bolje, logičnije i točnije. Zato, umjesto igre u igri, jer i kazališna igra samo pokazuje zbilju, u Menzlovoj režiji na kraju ostaje samo autorov glas koji utopistički predlaže da „Istina i Humor pobijede Laž i Mržnju“. Ako je želja iskrena, predstava bolje da se nije ni dogodila. Ako je pak riječ o poruzi, šteta što se redatelj toga nije sjetio sat i pol prije.