Čitatelj je danas neuhvatljiv

Teško je pobrojati sve povode koji postoje za razgovor s Irenom Lukšić – osvojila je godišnju nagradu Društva hrvatskih prevodilaca, izdala novu knjigu Dnevnici, snevnici, rječnici, a iz njezine je uredničke radionice upravo izašao Afrikanac prošlogodišnjega nobelovca Le Clézija.

Spisateljica ste, znanstvenica, prevoditeljica, urednica i čitateljica. Možete li reći da živite u književnosti, na različite načine prebivate u tekstu?

Zaboravili ste reći da sam biciklistica jer mi je to temeljni način svladavanja prostora u vremenu, a prostor mogu upoznavati samo tako da ga objašnjavam i da se u njemu smotam kao mačka. Mislim da je sve tekst i čak mi se čini da je pristup zbilji i metodologija njezine obrade, ne samo s umjetničke nego i sa znanstvene strane, tekstovna. Mi stalno vodimo dijalog s nekim ili s nečim.

Kako se te različite uloge u vama odnose jedna prema drugoj i kako se isprepleću?

Temeljna tajna koju sam otkrila prebivajući u tekstu jest da ja ne mora nužno biti ja osobno, nego može biti bilo koji ja i svaki čitatelj koji vidi ja-formu zapravo može reći, evo, to je i moje.

Na jednom ste mjestu napisali da je vaša prevoditeljska profesija postigla visok ugled, znanstvena se ubrzano artikulira, a spisateljska da je ispala nekako najslabijom. Možete li to komentirati?

Ta je konstatacija vjerojatno nastala pod dojmom nemoći, u trenutku kad nisam mogla napraviti neki književni tekst. Žanr se formira na materijalu na kojem se nađe misao. Ako je misao dospjela na lagan i lepršav materijal, onda će sigurno potražiti žanrove koji prihvaćaju takvu raspršenost, primjerice esej. Ne mogu biti raspršena u znanosti. Ponekad nemam koncentracije ili inspiracije za esej, a da ne izgubim trenutke koji su dragocjeni, onda ne sjedim u nekom kafiću i ne pijem viski, nego tražim podatke iz egzaktne sfere i od toga ispadne nešto znanstveno. A onda opet, nešto što ne mogu izreći uz pomoć egzaktnih pokazatelja i što ne mogu raspršiti na razne sfere uobličim u umjetničke forme, bilo u priče, romane ili dramske tekstove.

Kako ste tri pojma iz posljednje knjige, Dnevnici, snevnici, rječnici, doveli u vezu i ukoričili ih?

Uvijek sam imala potrebu objašnjavati svijet oko sebe i činila sam to analitički, što u dnevnicima nije pogodna forma izražavanja s obzirom da dnevnici više vole bilježenje u smislu evidencije, nizanja činjenica. Snevnici, odnosno dnevnici sanjanja, više su otvoreni toj analitičkoj formi. Pokušava se shvatiti zašto smo nešto sanjali i traže se analogije sa zbiljom i lektirom koju čitamo. Rječnici su temeljni postupak kojim sam ta područja obradila, tražeći neke analogije i u literaturi i u svakodnevnom životu, pop-kulturi, načinu ponašanja i percipiranju stvarnosti općenito.

Sudjelovali ste u nedavno održanu simpoziju Prevodilac i pisac u organizaciji Društva hrvatskih prevodilaca, a osvojili ste i godišnju nagradu Društva hrvatskih prevodilaca. Kamo biste smjestili prijevod između kreacije i reprodukcije kao dviju krajnosti?

Kao prevoditeljica uvijek sam začuđena pred onim Drugim kojega prevodim, i čini mi se da je to najlakši put da uđem u njegov mentalni sklop. Vodim kreativni dijalog s njim, mi razmjenjujemo neka iskustva. Pritom on meni daje svoja znanja, a ja to prenosim u ono što ja znam, odnosno u svoju jezičnu zbilju. U mnogim kulturama koje su se kasno osamostalile prevoditelji su bili vrlo važan faktor nacionalne emancipacije. Pada mi na pamet Latvija, u kojoj se tek na početku dvadesetog stoljeća počelo pisati na nacionalnom jeziku, tako da su prevoditelji bili prvi koji su latvijski jezik formirali. Naposljetku, neki od naših književnika koji su zaslužni za stvaranje korpusa hrvatskoga jezika bili su i prevoditelji, a tu ponajprije mislim na Dragojlu Jarnević. Ona je prevodila vlastiti dnevnik koji je 1833. počela voditi na njemačkom jeziku, a 1841. ga je, najčešće samostalno i intuitivno, počela prevoditi na hrvatski. Taj hrvatski danas je smiješan, ali je jako poučan jer pokazuje kako su se neke riječi rađale, kako je jezik prelazio iz kontroliranoga kaosa u kodificiran sustav. Za kolodvor je pisala kolostaja, nije govorila da joj je dosadno, već da joj je dugočasno, i ne bi kazala da se nahvatalo inje, nego striž.

Koliko prevoditelj koji prevodi s jezika koji mu nije materinji može egzistirati i udomaćiti se u tom jeziku? Kako se vi osjećate u ruskom jeziku?

Današnji ruski mi je jako zanimljiv po tome što se intenzivno prepleće s anglizmima. Vidim to kao trend u tranzicijskim zemljama koje su dugo bile odvojene od tržišta koje je poznavala Amerika. Mi, koji smo živjeli u socijalizmu, maštali smo o Coca-Coli, tenisicama, gramofonskim pločama, slušali smo s ushitom rock koji se rađao i željeli modu kakvu su imali Pariz, London i New York. S padom Berlinskog zida i liberalizacijom trgovine ljudi su pohrlili za svim tim. Čini mi se da je i jezik također pohrlio za nekim izrazima i stanjima koji su prije bili povlastica visokorazvijenoga kapitalizma. Ruski jezik, za razliku od hrvatskoga, nije trpio vulgarne izraze i po pitanju prostota bio je relativno siromašan. Prvo je Crkva to zabranjivala, a poslije i uštogljeni i unificirani sovjetski jezik. Kad se otvorio prostor prema Zapadu, kad je sve postalo dopušteno, onda su i ti prosti izrazi i proste slike pohrlili u ruski jezik. Vidjela sam, što me zapanjilo, na fasadama raznih kulturnih ustanova u Rusiji ispisane telefonske brojeve i reklame prostitutki. Htjeli su valjda biti zapadniji od Zapada. Na Zapadu je bila seksualna revolucija šezdesetih godina 20. stoljeća, no u Americi, koliko ja znam, takve se stvari ne mogu vidjeti. To je moja začuđenost pred ruskom jezičnom zbiljom.

Je li vas prevođenje nekog pisca posebno obilježilo?

Veliki je utjecaj na mene imao Vasilij Aksionov, ali ne svojim cjelovitim djelom, nego prijevodom dosta opsežna djela Opekotin. Tada sam se prvi put ozbiljno susrela s necenzuriranim izrazima koje nisam našla ni u jednom rječniku, a on je napravio pravu malu antologiju takvih izraza i raznih subkulturnih žargona, od lopovskog do umjetničkog. Kao da mi je netko otvorio vrata u nešto u što sam mislila da ne treba zavirivati i tada sam i sama počela otvarati ista takva vrata u potpodručja, i jezično i kulturno.

Dosta ste pratili rusku emigraciju i pisali o njoj. Može li se današnja kineska emigracija usporediti s nekadašnjom ruskom?

Veže ih to što su obje emigracije u trenutku nekakve eksplozije izašle van. Ruska emigracija je, čini mi se, bila pomirena s tim da se neće nikada vratiti i pristati na ono što joj se nudilo kao ruska stvarnost pa je stvorila cijeli paralelni svijet – od paralelne vlade, paralelnih institucija do jezika i kulture, stvorila je alternativu u drugom prostoru. Ona je prostorna, dok mi se čini da je ova kineska vremenska emigracija. Ta se kineska može i želi vratiti i ta emigracija misli da će ono što je sad loše u Kini otići, da ono što sada postoji kao društveno-političko uređenje neće opstati.

Prošle i pretprošle godine dobili ste nagradu Kiklop za najbolju biblioteku, za Na tragu klasika. Ne bih željela podcjenjivati hrvatsku javnost, no vjerujem da ni desetina onih koji su čuli za skandal oko Nives Celzijus i Gole istine ne bi mogla reći koja je biblioteka proglašena najboljom. Je li senzacionalizam hrvatsko stanje uma?

To da se svima dopusti da se izraze i da se svima prizna isti i umjetnički i društveni i vrijednosni status također je posljedica tranzicijske zbilje. Kad se Nives Celzijus pojavila s prvom knjigom, ona je u medijima nazvana spisateljicom te joj je priznat status kakav ima neki književnik formata Nedjeljka Fabrija ili Slavenke Drakulić. U praksi se provelo ono što je filozofija postmodernizma proklamirala u teoriji – sve su se pojave izjednačile i stavile u isti red. Da bi i vrijedne kulturne pojave mogle doći do izražaja, trebaju upotrijebiti metodologije onih manje vrijednih i vući neki senzacionalizam za sobom. Pogledajte kupce u knjižarama. Prije dvadeset godina ljudi su u knjižare dolazili znajući što hoće, pročitali su u novinama da je izašla ta i ta vrijedna knjiga ili ta i ta knjiga poznatoga pisca. Sada dođu zbunjeni, pitaju za knjigu koja je spomenuta u nekim novinama, ali se ne mogu sjetiti naslova knjige ili autora. Medij je posredovao ono što je prošlo kroz njega, nikakvu poruku o važnosti, već puku evidenciju.

Kulturi, a posebice književnosti, daje se sve manji prostor u medijima, a književna kritika izumire. Biste li se s tim složili?

Negdašnja ideologija mjesto je ustupila kapitalu, a kapital ne želi kritičke oči da ga prate, nego želi konzumenta koji će bespogovorno uzimati i plaćati ono što mu se nudi. Ono što iza sebe nema kapital već samo duh, to će biti na marginama. Prije je elita formirana po duhu, po načinu razmišljanja i kulturi, a danas se elita formira po bankovnom računu.

Rekli ste jednom da je jedan od razloga zbog kojih pišete blog taj što želite upoznati duh suvremenoga čitatelja. I kakav je taj duh te u kojoj se mjeri čitatelj promijenio posljednjih nekoliko desetljeća?

Taj je čitatelj danas neuhvatljiv. Prije sam, bilo putem predstavljanja ili knjižnica, znala svoje čitatelje, kako se zovu ili kako izgledaju, a danas ne znam ništa. Današnji se čitatelji skrivaju iza anonimnih nicknameova. To je neravnopravan položaj u kojemu je pisac na tanjuru, a taj Nepoznat Netko sjedi sa strane i na njega nekažnjeno baca kamenje. Dobro je što na taj način čovjek jača svoj imunitet prema svijetu. No ima i pozitivnih komentara.

Koliko mislite da ste dobili tim novim oblikom komunikacije i predstavljanja svog rada i razmišljanja na dnevničkoj osnovi bloga?

Dobila sam jako mnogo. Kad neka knjiga izađe u Hrvatskoj, ljudima se ne da ići na predstavljanja, kupiti knjigu ili ne znaju ništa o piscu, a na taj im način ja dam ulomak iz djela i naznačim što mogu očekivati. Mogu se kao na kataloškoj prodaji upoznati s proizvodom i vidjeti da li ih zanima.

Što trenutno pišete, što prevodite, što pripremate kao urednica?

Trenutno pišem putopis po Americi i Kanadi. Prevodim Arcibaševa Sanjina, kultnu knjigu ruske književnosti, zabranjenu i proskribiranu na početku 20. stoljeća, o kojoj mnogi ponešto znaju iz sfere skandala. Godine 1917. pojavio se kroatizirani prijevod sa srpskog, ali je i sam srpski prijevod s ruskog bio jako loš. Neki su dijelovi u tom prijevodu izbačeni pa će ovo biti prvi cjelovit prijevod na hrvatski jezik. Pri kraju sam, a željela bih pogovorom objasniti važnost toga djela. Danas možda ta erotika i atmosfera dekadencije u predrevolucionarnoj Rusiji nisu tako atraktivne. Knjiga je utjecala ne samo na D. H. Lawrencea nego i na modernizam i na shvaćanje ljubavi u 20. stoljeću. Što se tiče uredničkoga rada, upravo je izašla knjiga Afrikanac prošlogodišnjega nobelovca Le Clézija, koja je početna točka svih njegovih dvojbi i traženja u četrdesetak godina koliko se bavi književnošću, jer je počeo pisati s osam godina.

Ovih je dana izašla Književna smotra koju ste uredili, posvećena osamdesetim godinama. Možete li barem naznačiti uporišne točke tih godina?

Osamdesete su godine bile vrlo poticajne za našu kulturu jer su ukazale na duh koji će doći s kapitalizmom i globalizacijom. Interesom za pop-kulturu i teorije poput bavljenja feminizmom, subjektom, pitanjem autoriteta i niskim žanrovima u osamdesetim se godinama iskristilaziralo ono što nam je donio kraj 20. stoljeća – odbacivanje štita elitne kulture, zatvorenih granica i ideologija. To se vrijeme pokazalo poticajnim za istraživače te su poslali golem broj članaka. Kad sam radila sedamdesete godine, ljudi su me odbijali s riječima da se tad nije ništa događalo, da su to bile olovne godine. Osamdesete su dio sadašnjega trenutka, jer se još događa što se tada otvorilo kao mogućnost.

U godini u kojoj se obilježava dvjesto godina od rođenja Nikolaja Vasiljeviča Gogolja razmahala se debata o njegovoj pripadnosti ukrajinskoj odnosno ruskoj književnosti. Kakvo je vaše mišljenje o tom pitanju te što određuje pripadnost nekoga pisca određenoj nacionalnoj književnosti – podrijetlo, teme, jezik...?

Aktualno pitanje pripadnosti Nikolaja Vasiljeviča Gogolja ruskoj ili ukrajinskoj književnosti svojevrstan je pandan velikoj raspravi koja se u razdoblju između dva svjetska rata vodila u periodici ruske dijaspore o tome je li za rusku kulturu važniji (i veći) Puškin ili Gogolj. Emigracija je, naime, Ruse tada postavila u nov odnos prema Europi i mislim da se ta pozicija tek sad realno primjećuje. Prije toga morale su se riješiti neke zaostale romantičarske iluzije, neke prostorne i jezične, pa i vremenske, migracije i eksperimenti. Gogolj je fenomen pograničnih svjetova, stvaralac ljudske kunstkamere. Njegova je pojava europska. Hvala i Rusiji i Ukrajini što su iznjedrile modernoga europskog pisca!