Zvonimir Majdak: Ujak Ignac i stric Ferdo

Da….

Jedno proljetno jutro poslije noćnog nevremena, pljuska i grmljavine, mladi se Ignac posvađao s ocem: prespavao i zakasnio uz pomoć sluge Ferike poprskati vinograd bordoškom juhom. Lišće se očajnički uvijalo, a hrđa na rubovima.

Što pješice, što kolima, taljigama, prevalio je ravnicom zapanjujuću i zastrašujuću udaljenost. Preko rijeke splavi, pa uz jezero shrvan ljepotom trstike, vode, neba u vodi.

Sigurnost, ali ne i krov nad glavom nakratko nađe u ciganskom taboru u šumama bakonijskim…

Probijao se Europom bez žurbe, s noge na nogu, nikom se ne zamjerivši. A nitko se nije ni prepriječio i zaustavio ga da slijedi svoju zvijezdu. Radio svašta, obećao nikomu ništa, pa ni prostitutki Claudiji u Rotterdamu koja mu velikodušno pomogla da se bez karte ukrca na parobrod za Ameriku koji potone na istočnoj obali. Sretnik, spase ga i prigrle mormoni iz Noireawega na putu, u posjetu rođacima. Obraduju se i zadive njegovim znanjem poslova na njivama i oranicama, posebice ljubavlju prema kukuruzu, starim zanatima i svemu gdje je ljudska ruka nenadomjestiva.

Zahvalivši na gostoljubivosti ode na željezničku postaju. Onda mu se gubi trag. No očigledno se snašao jer čisti, bijelom bojom farba stupiće na Route 66 u društvu frenterice i narkomanke Mary Lee iz Arkanzasa.

U L.A. netom poslije zlatne groznice rukuje se sa J. Londonom, a radi u neuglednom kineskom restorančiću, štedeći i na odjeći i na hrani. Zavoli istok i tajne borilačke vještine džiu-džicu, pa mu to dobro dođe kad ga u lučkoj četvrti Genol pokušaju orobiti lumpenproleteri i degenerirani dripci. Sačuva dolare i zlatni džepni sat s lančićem. Zahvali bogu!

Vrati se na pusti, paučinom isprepleten kućni prag. Ne gubeći vrijeme iskusni Ignac naruči i kupi za gotovinu mlin na valjke i pilanu, sve nove moderne strojeve iz tvornice Kügl, Budimpešta. Posao krenuo: pšenica iz ravnice, trupci iz djevičanskih šuma u zaleđu.

Ne ugledavši se na razmetljive gazdinske sinove koji su novac profućkali na kirvajima uz prim i berdu lukavih tamburaša, Ignac oženi Gertrudu iz Moslavine, čiji je otac također bio mlinar, ali i kicoš, rasipnik, ovisnik o Zagrebu, u koji je često odlazio i vraćao se taksijem. Supruga Gertruda rodila sina i kćer ne zanemarivši pritom šivanje na singerici, spremanje zimnice i pečenje blagdanskih dizanih kolača.

Vješto i hladnokrvno baratala trozupcem loveći štakore po spremištu za brašno.

Osvrnuvši se oko sebe, i provjerivši da je sve kako treba, Ignac se osami u klijeti na Aršenju. Posveti se vinogradu, povrtnjaku i onih nekoliko voćaka: trešnja, breskva, marelica, orah. Ribizl, maline, jagode.

Duge uspavljujuće jesenje kiše skladno su nadopunjavale njegovu samoću u kojoj je na kratkim valovima radioaparata na baterije uzaludno tražio postaju koja svira western swing.

Vraćajući se od Darinke Ferdo pozdravi Ignaca kojega je iz viđenja već poznavao, a ovaj čuo da je Ferdo kurviš, ali i dobar gospodar na svom predjedovskom imanju.

– Dobar dan. Mučite se? – reče Ferdo ne silazeći s bicikla.

– O yes. Takva su vremena.

Drugom zgodom Ignac je sjedio na tronošcu ispred kleti i provjeravao je li vrijeme da popije čaj od glogova lišća zaslađen pčelinjim saćem. Ferdo, nasmijan i veseo, siđe s bicikla i sjedne na golu travu.

– Bila uspješna sajam? – nespretno upita Ignac.

Ferdo iz džepa izvuče zlatnu tabakeru i očima ponudi cigaretu.

– O ne, ne pušim. Hvala!

– Ni ja. Imam uza se da me podsjeti da ne smijem. Trgovina. Sajam… Loše! Nema marve. Zdrave. Jedino stare rage i jalove krmače. Nešto sam kupio. Iz samilosti. Na Darinkin nagovor. Moj čovjek ih tjera k meni u štalu. Možda sutra već prodam…

Ferdo bi posjetio Ignaca bez osobita razloga ili pritajenih namjera. Usput, svojevoljno i radosno, jer mnogo toga moglo je uz put odvući njegovu pažnju i želju. Ignacova klijet bijaše posljednje odmorište prije ulaska u dvorište, staju, kuću. Tu se osjećao kao došljak, stranac koji se brine o svemu živom i mrtvom. Pa i o grobu rano preminule, nesretne Cile.

U razgovoru s Ignacom nalazio je mir u nekom drugom svijetu. Odmor od sajmova, pogađanja, cjenkanja, pečenjara, vonja kravlje i konjske mokraće, izmeta, daha iz usta trulih zuba… Darinke. Ako bi bio iskren, da, i od Darinke, dugogodišnje prijateljice, od noći provedenih u njezinoj kućici pri kraju sokaka, uz potok i žalosne vrbe. Darinka, poznati ženski lik s kopitima i papcima utrte sajmišne zemlje. Šutljiva, nikad pijana ili nepočešljana, skrivena iza tamnih naočala, u salonkama, do grla zakopčana i po najvećoj vrućini. Zaštitnica siromašnih, neukih, izbezumljenih seljaka. Sposobna da se suprotstavi glasovitim prekupcima, mešetarima, krivotvoriteljima isprava….

Jedne večeri, nakon popodneva provedena u razgovoru o njima bliskim i dalekim stvarima i pojavama, Ferdo, već sjedeći na biciklu, reče:

– Ako budeš prodavao vinograd, ja sam kupac! Za unuka!

– OK. Unukov će biti.

Ali unuk smrtno nastrada u prometnoj nesreći.

Umre Ferdo, umre Ignac.

Čiji je vinograd?

A čiji bi mogao biti vinograd bez klijeti! Klijeti nestale u plamenu. Plamenu, ni prvom ni posljednjem. Ignac i Ferdo, smrtnici koje bližnji, a ni svijet nisu razumjeli. Slijedili su volju neke sile. Vedro, razdragano. Osjećajno i mudro. Bez napora. Toliko slični, toliko različiti.

Zajedničko im bijaše to što ih više nema.

Da…

U Zagrebu, 1989. godine.