Zvonimir Majdak: Čovjek koji je iskoristio sve životne prilike

Popeo se na brežuljak i ispružio u hladovini gustih krošanja. Hrvatskih krošanja.

Pred njim se prostirala ravan u titravoj svjetlosti zreloga ljeta, kad se ruke odmaraju i nabrekline splašnjavaju. Hlapi umor iz vlakana mišića. Sve se primirilo. Povinulo. Sahne. A sokovi zgušnjavaju…

Josip K. davno je zavolio tu uzvisinu. Ne zbog osjećaja nadmoći, i vlasti nad svime što je u podnožju i gmiže, već zbog slobode na svakom pedlju ravnice. Dubina u koju je uranjao pogledom, otvorenu i nezaštićenu, pred danom i noći.

Penjao se na tu ni po čemu iznimnu točku potvrditi, i još više upotpuniti, samonikli spokoj čovjeka koji se nije javno uzdigao iznad drugih bića. Niti mu je životni cilj bio svladati smrtonosne vrhove, vrleti, gudure, klance, hridi. Ostati zapamćen po podvigu koji druge ostavlja bez daha ili pak ispunjava zavišću. Ne, stjecajem okolnosti usredotočio se na nezamjetne pojave, tražeći značenje zrnaca, tankih niti, vode koja kao da ne teče, a ipak se negdje ulijeva i sjedinjuje s velikom rijekom. Pobjeđivao je uz put i moćnu maticu, samozatajno, ne želeći da to bude zapisano i obznanjeno. Jedna u nizu osvojenih životnih prilika…

Josip K., u sobi, sjedeći u naslonjaču, pratio je pozorno kazaljke sata, usklađujući otkucaje svoje duše s vremenom koje protječe. Činilo mu se da se upoznao i srodio s prolaznošću! Nije žalio za minulim sekundama! Dapače, poravnao se s njima. Stopio se s vremenom, postao čestica njegove nevidljive, nezaustavljive vrtnje osovine u maglici. S kakvom lakoćom iskorištena prilika!

I na putovanjima, pozivan od moćnih i stranih sila, da razriješi čvor pred zidom, vladao se nadasve neupadljivo, ne razmećući se znanjem i iskustvom, nego je škrt na riječima, uz više nego skroman honorar, probijao zamršene spletove zamki u koje su se novi gospodari zapleli.

Vraćajući se u svoj dom, u krug najbližih, supruge i djece, sišao bi na nekoj postaji. Mirno, sabrano. Kao da je to željeznička postaja gradića u kojem oduvijek živi.

Sjeo bi na drveno-željeznu klupu ispod platana i pogledom otpratio posljednji vagon vlaka. Volio je kad vlak nestaje iza okuke i zviždukom pare otpozdravlja hrastovim pragovima koji su se povinuli pod njegovom težinom. Pa izravnali. Savitljiva kralješnica, pršljenovi pruge!

Otrcani kovčežić sa spravama, zapisima, bilješkama, raznobojnim kamenčićima i prahom u vrećicama od kože, rukavicama… stavio bi na klupu i čuvao je položivši dlan na tu skromnu prtljagu. Vlakovi su se križali, odlazili i dolazili, a Josip K. nepomično je promatrao sav taj promet i pritom se odmarao. I nije žudio za promjenama. Osjećao je da je iskoristio tko zna koju povoljnu priliku u životu. Neumjerenost i žurba bijahu mu strane osobine.

Ponekad bi oprao na česmi ruke i osušio ih na zraku, usmjerene prema kosim zrakama sunca. Taj čin pranja ruku bijaše obredno čišćenje od prašine i smoga protekloga dana.

Bez pripreme popeo bi se na sljedeći putnički vlak. Odmor na klupi, ravnomjerni otkucaji bila, suho čelo i korak primjeren uzdisaju-izdisaju, vodili su ga domu u kojem ga nije čekalo ništa nepredviđeno. Znao je da je upotpunio niz sretnih trenutaka…..

Život mu je protjecao bez potresa i bura, iznenadnih loših vijesti, vijesti zbog kojih bi morao išta mijenjati u svakodnevici koja bi pak izazivala zavist, opakost ili klevete. Jednostavno, nije prekoračivao granice samo njemu vidljive i poznate, jer su bile u njemu, u njegovoj naravi i umu, što je izluđivalo zlobnike i nesretnike uklete da se svađaju, blate i služe opačinama.

Odlazio je u daleke zemlje rado, ne tužeći se što je baš na njega pao izbor, a vraćao se neizmijenjena izgleda i potrebe da znance i bližnje satima drži na stolcu, dok on pripovijeda o neobičnim događajima, zemljama, gradovima, ljudima. Oni uporni i nasrtljivi brzo bi odustali jer nije bilo načina da ga se uzdrma i pokoleba.

Čini se da je rodivši se odmah pomirio sve slabosti i vrline….

I u starosti nije se promijenio, premda je tijelo odavalo da prolazi kroz preobrazbe suđene stvorenju rođenu da živi početak i kraj. Ali je slabosti tijela, vidljive učenim liječnicima, podnosio ne tužeći se na sudbu i čovjekovu nesavršenost. Bilo kakva promjena nije ga zatekla ili potresla. Kao da su se promjene u nekoj prošlosti već dogodile, i da je on sretnik koji je bez poniženja, dodvoravanja ili podmićivanja sve te životne prilike neopazice, bez drskosti, ponizno prihvatio….

Josip K., čovjek koji je iskoristio sve životne prilike. Vjerojatno i one kojih nije bio svjestan da su bogomdane prilike…

Pomoglo mu da nikad ne pomisli na život vječni!