Više i manje od predstave

Ako se parafrazira naslov životnoga djela kazališnoga kritičara Elija Fincija (Više i manje od života), može se reći da je svečana prigoda „obilježavanja 40. obljetnice umjetničkog djelovanja Zlatka Viteza“ (kako to kazuje kazališna cedulja, dok je u novinskim vijestima najavljivan i glumčev oproštaj od pozornice) u Histrionskom domu 30. studenoga donijela više i manje od predstave. Proricanje oproštaja nije se moglo shvatiti do kraja ozbiljno ne samo zato što Talijina djeca, vječno zaigrani glumci, u svojim izjavama ne mogu biti uvijek odgovorni, već prije svega zato što ako je kazalištarcima poput Zlatka Viteza gluma i sve oko nje ne samo profesija nego i poziv, onda joj se ne može administrativno odrediti početak ni kraj, nego je odluka o tome posve druge naravi. Poigravajući se motivima svoje osobne (ako se ne varam prve i posljednje /?/) proslave u kojoj će odigrati ulogu svih uloga, glumačkoga diva u drami Garderobijer Ronalda Harwooda, i to u predvečernje blagdana Svih svetih, Vitez je predvorje Doma ukrasio dvama humcima bijeloga cvijeća osvijetljena plamenom svijeća kao da će izvesti dramatizaciju Šest besplatnih ulaznica (1945) Šveđanina Sigfrida Siwertza. Junak romana, slavni glumac na izmaku snaga, podrugljiv prema sebi i prema drugima, umire kao lakrdijaš zapleten u suknje svoje posljednje uloge, Charliejeve tete, nakon što je poslao ulaznice najvažnijim osobama iz svoga životopisa.

I Zlatko Vitez na svojoj će obljetničkoj predstavi u ulozi glumačkoga velikana počašćena titulom Sir ležati kao mrtav, ali bez podrugljivosti, nego nakon što je, odijevajući i skidajući kostim Kralja Leara iza kulisa poput velike arije otpjevao odu kazalištu kao najvećoj ljubavi zbog koje će sve druge ljubavi, prijateljstva, dužne zahvalnosti biti zanemarene. I nakon nezaboravna filma po drami Garderobijer dramatičara, pisca scenarija, prozaika Ronalda Harwooda u režiji Petera Yatesa iz 1983. sa sjajnim glumcima Albertom Fineyjem i Tomom Courtenayem, ta drama, koja između ostaloga govori i o neuništivosti kazališta, stalno se obnavlja na kazališnim pozornicama, ne bojeći se usporedbe s nedostižnim filmom. Nakon riječke izvedbe s Perom Kvrgićem kao Sirom i Zdenkom Botićem kao gardederobijerom i vitovitičke s kojom je to kazalište 2006. u režiji Joška Juvančića obilježilo 61. godišnjicu djelovanja, koja je pred publikom Gavellinih večeri u Zagrebu doživjela pravi trijumf. Vitezova predstava također u režiji Joška Juvančića već je treća predstava ove drame na hrvatskom jeziku u posjednjih desetak godina.

Režirajući dva puta redom isto djelo Joško Juvančić svoje je postupke mijenjao po mjeri glumaca. Zlatko Vitez ostvaruje herojski lik snažne osobnosti, velikana koji glumi krupnim zamasima, izvrsno mu pristaju krune Shakespeareovih kraljeva, a svojom prisutnošću silovito ispunja prostor pozornice i prepuna gledališta, posve predan sebi i svojim ulogama, iako već umoran, iscrpljen i zaboravljiv, svejedno uporan poput sudbine, ruši se kao hrast, i u svoj toj veličini i gladi za odjecima u publici pomaže sebi i gledateljima izdržati ratne nedaće, umjetničkim doživljajem nadglasati ekspozije bombardiranja Londona u Drugom svjetskom ratu. U cijelom tom glumačkom i ljudskom gorljivom i snažnom angažmanu Vitezov junak kadikad jedva zapaža ljude oko sebe, iako oni zapravo požrtvovno žive za njega. U ovom se komadu stvarni život kazališne ekipe moćno isprepleće s radnjom drame, a u histrionskoj predstavi to se događa u najvećoj mogućoj mjeri i to je čini posve iznimnom. Draško Zidar, izvanredno uspješan u složenoj i istančanoj, u svakom trenutku uvjerljivo dočaranoj ulozi garderobijera Normana, latentnoga homoseksualca s mnogo potiskivanih emocija koje moraju planuti u završnom gnjevu, ne ponavlja ulogu koju je s uzvišenim i autoironičnim Sirom još jednoga virovitičkoga prvaka Antonom Vrbenskim odigrao na Gavellinim večerima, nego se majstorski prilagođava zagrebačkom glumačkom partneru. No pokraj kao uvijek točne i pouzdane Vanje Matujec u ulozi Sirove supruge Lady kao i nadasve osvježujuće Tare Rosandić u ulozi mlade glumice Irene, najveće glumačko iznenađenje ove uspješne glumačke igre ostvaruje Branka Cvitković posve izmijenjena lika i izraza pod bujnom smeđom kosom, oštra i oprezna, uvijek budna pogleda u ulozi najvjernije glumčeve obožavateljice, kazališne inspicijentice Madge. Njezina po visini glumačkoga dometa velika epizoda daje možda naslutiti koliko bi ova privlačna predstava mogla biti još bolja da ju je odigrao njezin prvobitni ansambl histriona koji desetljećima surađuju u ovoj družini kao Branka Cvitković. No međusobni se glumački odnosi, sastanci i rastanci tako lako mijenjaju (Arsen Dedić koji je zbog voditelja Družine Histrion nedavno spektakularno bojkotirao Gumbekove dane bio je sada po svježini i dometu nastupa prvak među čestitarima) da bi primjedbe sa strane mogle biti samo neumjesne ako ne i štetne.