Uvjerljiv debitantski roman

Splićanka Anela Borčić (1966) nema veliko spisateljsko iskustvo: objavila je zbirku pjesama Blaženstvo trenutka (2007), piše kratke priče i tekstove za klapske pjesme, a bavi se i fotografijom. Kratki roman Garbîn, zao vjetar njezina je prva prozna knjiga. I odmah valja reći: napisana zanatski zrelo, promišljeno, stilski uvjerljivo. Odlike su joj i sažeto kazivanje, dobro motivirano i logično vođenje radnje, sposobnost građenja dramskih situacija. Sve su to karakteristike koje rijetko nalazimo u autora s tako oskudnim književnim iskustvom, ali u slučaju Anele Borčić vjerojatno je riječ o već gotovoj, izgrađenoj autorici koju ne muče odveć početnička lutanja. O tome ćemo, naravno, nešto pouzdanije znati kad objavi sljedeću knjigu proze.

Roman Garbîn, zao vjetar napisan je u tradiciji realističke proze, s otočnom tematikom i motivima te zanimljivom jezičnom kombinacijom hrvatskog standarda i viškog idioma – „opore cakavice”. Osim u dva ili tri slučaja, kad su se u taj relativno zatvoren jezični postav probile neke modernije, cjelini teksta manje primjerene sintagme (npr. „krhka banka podataka” = ljudsko pamćenje; „trebalo mi se je reprogramirati” = promijeniti), autorica je strogo funkcionalno i vrlo efektno lokalni govor suprotstavila/uklopila u standardni jezik. Ako se, uz malo napora, lišite straha od nepoznatog – kako u prvi mah djeluju ti cakavski dijalozi – neće biti nikakvih problema s razumijevanjem (ali s izgovorom, iako su postavljeni naglasci, vjerojatno ne bismo bili takve sreće).

U vrlo čvrstoj, kompaktnoj strukturi romana specifičnu je funkciju dobilo prvo poglavlje, koje je na taj način dodatno obilježeno: ono čitatelju sugerira atmosferu koja će dominirati u tekstu što slijedi. Ta je pak atmosfera teška, tjeskobna, puna zlogukih slutnji, a proizlazi iz razorna djelovanja prirodnih sila. Vrlo se sugestivno opisuje vjetar garbîn koji uraganskom snagom diže valove i zasipa naselje na srednjodalmatinskom otoku „u noći između 18. i 19. siječnja 2007”, „kad je crta između života i smrti za sve na otoku posve nejasna”. A činjenica da je naslov prvog poglavlja jednak naslovu romana upućuje na autoričinu nakanu da i time naznači značenje relacije uvodnog dijela i cjeline, da destruktivnu snagu prirode usporedi s destrukcijom koja se zbiva u pojedincu.

U fabularnom smislu prvo bi poglavlje bez vidljivih posljedica moglo i izostati, jer fabula zapravo počinje od drugog poglavlja, kad se javlja glavni lik i ujedno pripovjedač romana u prvom licu: „Ja, Stipan Tarbušković, najstariji od četvorice braće, stigao sam na otok prošli tjedan.” On će odmah najaviti i osnovnu temu – obiteljsku diobu kuće u gradiću na otoku. Priča se odvija linearno, a čitatelj je doznaje u nužno suženoj vizuri i interpretaciji lika/pripovjedača, koji izvještava o trenutnim zbivanjima, ali se vraća i u prošlost i preciznim doziranjem dotad nepoznatih podataka rasvjetljava aktualnu situaciju. Pritom je pripovjedač strogo usredotočen na glavnu nit, pripremanje braće da se nakon dugogodišnjeg prikupljanja papira i neuspjela parničenja koje zapinje na nesređenim katastarskim i zemljišnim knjigama, ali i nespremnosti za dogovor, sada napokon podijele. Čak i kad je riječ o (rijetkim) digresijama – s ironijskim odmakom kao što je ona s mačkama koje slobodno ulaze u kuće i uživaju u idealnim dijelovima, ili ona s posjetom dvojice Stipanove braće krivoj rođakinji u staračkom domu, ili pak odlazak po papire činovnice u općinskom uredu – one nikad nisu izvan interesne sfere osnovne fabularne linije.

Tri su starija brata davno otišla na kopno i tamo zasnovala novi život; na otoku, u rodnoj kući i na zemlji, ostao je samo najmlađi – tako se i zove: Mlaji – koji se od djetinjstva sasvim otuđio od njih. Braća tek povremeno, uglavnom ljeti, dolaze u kuću koja se već urušava i prema njoj, osim materijalnog interesa, ne pokazuju nikakav emotivni odnos. Iznimka je Stipan, koji u njoj vidi, bachelardovski rečeno, svoj kutak u svijetu, svoj prvi svemir, središte misli i uspomena. „Za mene je kuća bila utvrda okamenjenog vremena, bolna potreba”, kaže Stipan. Posredovanjem njezinih „konzerviranih mirisnih mikrosvjetova” on uspijeva obnoviti prošlo vrijeme, prostore i događaje. No njegov odnos prema rodnoj kući zapravo je ambivalentan, obilježen krajnostima: s jedne strane osjeća njezinu privlačnost i pripadnost, a s druge strane mrzi je. Svaki njegov povratak u kuću istodobno je i povratak u djetinjstvo, a iz te najranije dobi on vuče tjeskobe, frustracije, „rak duše”.

Izvor je tim „nepopravljivim emocionalnim štetama” majka: nakon rođenja najmlađega sina ona je svu ljubav darovala njemu, a ostalu je trojicu ignorirala. Taj grijeh uskraćene majčinske ljubavi rađa u njih osjećaj inferiornosti, tjeskobu i mržnju, nesposobnost za radovanje bilo čemu, međusobno udaljavanje; on je dalekosežna tempirana bomba koja rađa individualne tragedije. Iz Stipanovih sjećanja na djetinjstvo postupno se razotkrivaju i slažu sve novi detalji, a lik majke pokazuje se na koncu kao slika fatalne žene koja uništava najbliže: najprije muža, zatim djecu, na koncu i Mlajeg, kojega je njezina nerazumna ljubav potpuno udaljila od braće, a potom ga zatočila na otoku i ugasila ga u njegovu malom osamljenom svijetu. Osnažit će i pokazati se istinitim nekadašnje ulične priče da je Mlaji „dijete grijeha”, ali i to da majka nikad nije poželjela ispraviti nepravde koje je nanijela starijoj djeci.

Anela Borčić pokazala je zavidnu vještinu u građenju i postupnom pojačavanju napetosti, i one vanjske, događajne, i one unutarnje, psihičke, kad je riječ o glavnom junaku. Posebno se efektnim može ocijeniti vrhunac te bratske drame, zapravo dva vrhunca: prvi je onaj skupni, kad tri potpuno raspamećena brata napadaju zaključana vrata sobe najmlađega, svaki u tom času spreman ubiti ga zbog nagomilanih frustracija; a drugi, vremenski nešto kasniji, individualni, kad Stipan na ulici jedva preživi napad straha od smrti, i kad se odluči promijeniti, odreći se svega da bi zadržao intimnu ravnotežu i ponovno otkrivenu sreću življenja. Može se posumnjati u to da je značenjski i stilski potencijal narodne kako „nije bogat onaj koji ima puno, nego onaj kojemu puno ne treba” – koju izriče stara Mandina, a Stipan je uzima kao ključnu istinu – potrošen i ne baš primjeren, ali to ne znači da katarza koju doživljava glavni junak nije na svome mjestu.

Anela Borčić napisala je vrlo uvjerljiv debitantski roman.