U zrcalu teorije

Premda u bogatu i raznovrsnu opusu Ante Stamaća radovi posvećeni u strogom smislu teoriji književnosti nisu tako opsežni i brojni kao oni iz pjesništva, književne kritike ili prevođenja, njegov prinos razvoju hrvatske teorije i cjelokupne znanosti o književnosti nije manji od onoga u spomenutim područjima. Štoviše, upravo je teorija književnosti predmet njegova stalna zanimanja, pa čak u neku ruku i okosnica na koju se oslanja u radovima druge vrste. Može se to lako razabrati iz činjenice da je on i kao urednik, a osobito kao prevoditelj, dobro poznavao suvremene procese u razvoju teorijske problematike znanosti o književnosti. Tako je s Vjeranom Zuppom još 1968. uredio zbornik Nova europska kritika u tri sveska te zajedno sa Zdenkom Škrebom glasoviti zbornik Uvod u književnost, koji nije značio samo svojevrsnu sistematizaciju dostignuća hrvatske teorije književnosti nego i prekretnicu u shvaćanju proučavanja književnosti.

Posebno se može zapaziti Stamaćev sustavni rad na teoriji književnosti u njegovim prijevodima. On je, naime, uporno prevodio važna književnoteorijska djela, od Strukture moderne lirike Huga Friedricha 1969. do Priručnika semiotike Winfreda Nötha 2004, pri čemu sam izbor tih prijevoda upozorava kako je birao autore i djela koja su odigrala ključnu ulogu u pojedinim etapama razvoja svjetske znanosti o književnosti. Prevodeći Friedricha, Hjelmsleva, Staigera, Jakobsona, Nietzschea, Hockea i Humbolta, Stamać je morao svladati goleme teškoće različitih terminoloških sustava u kojima dobar dio nazivlja i nije imao primjerene, a ponekad ni bilo kakve, prijevode na hrvatski jezik. Posebno je pritom njegov prijevod Nötheova Priručnika semiotike bio prevoditeljski pothvat, i to ne samo zbog opsega djela nego daleko više zbog činjenice da Nöth eksplicira niz uvelike različitih autora, koji rade na različitim znanstvenim područjima, i od kojih svaki ima vlastiti razvijeni terminološki sustav, pa se često ni njihovi termini ne mogu međusobno uskladiti. Prevođenje je tako zahtijevalo poznavanje i razumijevanje složenih odnosa različitih terminoloških sustava, a onda i pokušaj da se nađu primjereni hrvatski nazivi. Dakako da je nemoguće bez detaljne analize reći u kojoj je mjeri sve to uspjelo, no Stamaćevi hrvatski nazivi usklađeni su s njegovim temeljnim zamislima, pa su i usustavljeni koliko je to najviše moguće. Hoće li pak neki njegovi prijedlozi novih naziva zaživjeti u pojedinim strukama i znanostima, ovisi dakako o nizu okolnosti znanstvenoga razvoja, no sigurno je kako je pokušaj načelno jedinstvene terminologije u široku opsegu semiotike, discipline koja nema ni u svijetu općenito prihvaćenih okvira ni usklađene terminologije, velik prinos hrvatskoj teoriji književnosti.

Stamaćevi prijevodi već pokazuju da on nije samo stalno pratio razvoj svjetske teorije književnosti, nego je njezina dostignuća nastojao uvesti i primijeniti u hrvatskoj znanosti, a njegovi samostalni radovi strogo teorijske naravi to još potvrđuju. On je i doktorirao radom Teorija metafore, koji se oslanjao na tadanja dostignuća u proučavanju složene problematike najpoznatije književne figure, a koji do danas služi kao temeljni pregled i uvod u tu problematiku. Također je napisao i za treće izdanje zbornika Uvod u književnost prilog Smjerovi istraživanja književnosti, koji nije tek stručni pregled poznatih književnoznanstvenih orijentacija, nego samostalni pokušaj sistematizacije nejednolikog razvoja znanosti o književnosti. Njegov se prijedlog razvrstavanja oslanja na epistemološke i filozofske pretpostavke o prirodi književnosti i ključnim načelima njezina proučavanja, uključivši i svrhe koje se time žele postići. Stamać ondje također upozorava na važne načelne razlike između teorije književnosti, povijesti književnosti i književne kritike. Drži pritom da se te tri grane mogu ujediniti načelno istim ciljevima. Podupire tako ideju jedinstvene znanosti o književnosti, s time što naglašava da ona mora uvijek imati u vidu trijadu autor-djelo-čitatelj, a u središtu joj ipak mora biti samo književno djelo.

Takve ideje Stamać obrazlaže i u raspravi Kritika ili teorija?, objavljenoj 1983. i uključenoj u kasniju knjigu Ranjivi opis sustava (1996), u kojoj je naglasak na trijadi vizura teorije, povijesti i književne kritike. U njoj uvodi i opis znanstvenih revolucija, koje određuje kao pozitivističku, životnofilozofijsku i semiotičku te četvrtu koju ne imenuje, no koja bi se očito danas mogla nazvati poststrukturalističkom jer upravo toj nezgodnoj kovanici odgovara Stamaćev opis. Tako se razabire svojevrsna primjena tada popularnih Kuhnovih paradigmi, pa valja reći kako Stamać prati i literaturu nove epistemologije, usporedno s onom lingvistike i filozofije. Pritom je zanimljiva njegova opaska „kritika kao svom cilju teži djelu; teorija teži sustavu“, jer ona objašnjava i naslov knjige Ranjivi opis sustava. On, naime, zapaža da pokušaji sustavnih opisa cjeline predmetnog područja znanosti o književnosti nisu čak ni u semiotici i strukturalizmu uspjeli dovesti do bilo kakve jedinstvene paradigme ili do „standardnog modela“, kako se to naziva u prirodnim znanostima. Premda ne rabi pojam krize, čini se da u mnoštvu suvremenih književnih teorija razabire odustajanje od sustavnosti i bilo kakve refleksije o smislu cjeline, što s jedne strane otvara prostor teorijama koje se ne mogu međusobno usuglasiti ili su strogo ograničene područjima istraživanja, a s druge strane, možda, koncentraciji na pitanja identiteta pojedinih nacionalnih kultura u procesima globalizacije.

I ostale rasprave u Ranjivom opisu sustava, osobito Jezik znanosti o književnosti i Semantička piramida u oblikovanju književnoznanstvenog nazivlja, obrazlažu takva stajališta, upozoravajući na potrebu jasnoće u izlaganju i razumijevanja česte zbrke u nazivljima. Premda se ne može reći na koju se od poznatih orijentacija u znanosti o književnosti Stamać najviše oslanja, čini se kako je on u načinu izlaganja sklon interpretaciji, u analizama fenomenološkoj metodi, a u nekim temeljnim problemima semiotici. Njegovo teorijsko razlikovanje između teorije, povijesti i književne kritike, kao i pokušaj da se na neki način povežu njihovi različiti aspekti pristupa, prisutni su i u njegovoj bogatoj književnokritičkoj i književnopovijesnoj djelatnosti. On nije nastojao, upravo zbog takva stajališta, književne prosudbe izvoditi izravno iz bilo kakvih unaprijed zadanih teorijskih načela i stavova, nego je zadržao slobodu kreativna pristupa. Tako je i s tog aspekta gledano njegov prinos razvoju hrvatske teorije književnosti usklađen s njegovim radom na ostalim kulturnim područjima.