Summa čakaviana

Iako je u prvome redu posvećen poeziji, u jednome od najistaknutijih istarskih pjesnika Danielu Načinoviću kao da ima i nešto dramatsko. Ne u smislu da bi njegovo doživljavanje svijeta bilo obilježeno do krajnosti zaoštrenim suprotnostima, već u sposobnosti uživljavanja u raznolike karaktere i situacije, koji – ako su i dužnici autorovoj oblikovnoj vještini – nastavljaju živjeti nekim svojim, ponekad o autoru gotovo i neovisnim, životom. To se može dobro uočiti i u svakoj pojedinoj Načinovićevoj zbirci pjesama, a kad pročitamo njegove nedavno objavljene sabrane čakavske pjesme u knjizi Čakavski versi (sadrži četiri zbirke pjesama od 1984, tekst jedne slikovnice, jedan ciklus pjesama i pjesme izvan zbirki) posebno upada u oči da je i cijeli autorov poetski opus skrojen kao neprestano mijenjanje različitih uloga lirskoga subjekta ili njegova povlačenja na račun mozaičnoga spleta poetskih glasova i raznih značenjsko-izraznih montaža. No kako je čakavsko pjesništvo tek jedna dionica Načinovićeva stvaralaštva, nije pretjerano reći ni da je samo pisanje na čakavskome zapravo još jedna velika uloga, kakva antička persona u koju autor zaodijeva pisanje. To ni u kojem slučaju ne treba razumjeti kao da jedna od takvih maski ne bi imala i dubinsku povezanost s izvanknjiževnom zbiljom, njegovom ovostranom i onostranom životnom supstancijom koja vrlo bujno i konkretno teče Načinovićevim stihovima. Baš naprotiv, koliko god bi takvo preskakanje iz maske u masku moglo svjedočiti i o arbitrarnosti jezičnoga i književnog odnosa prema stvarnosti, istarski pjesnik mnoštvom nedvosmislenih signala potvrđuje i svoju uronjenost u vrlo konkretan zavičajni univerzum, koji se aktualizira na vrlo različite načine.

To Načinovićevo plesanje na žici između arbitrarnosti i uvjetovanosti vidi se i u izboru jezičnih idioma ili, vrlo često, u njihovu kombiniranju. Tako ponekad i sam jezik postaje sadržaj u svojevrsnu obrtanju poznate Nazorove teze o čakavskome sadržaju čakavskoga jezika pa međusobno različiti, ali i dubinski srodni univerzumi izviru iz Načinovićeva pisanja na nekoj općeistarskoj čakavici (Libar od vrimena, 1984; Čovik na tin svitu, 1990; Burra, 1997; Jingle Joyce, 2003. i pojedini poetski ciklusi) ili na užezavičajnoj labinskoj cakavici (pojedini poetski ciklusi i zbirke pjesama Rhapsody in Ca i Manutekstura). Što tek reći o frekventnoj i bujnoj makaronštini, koja se u Načinovića istodobno može doimati kao postmodernistička jezična, oblikovna i kulturološka igrarija, ali i kao snažno motiviran izraz autentične povijesne i sadašnje višejezične i višekulturne situacije u Istri? Ako u takvoj montaži različitih jezika (čakavica, cakavica, talijanski, latinski, njemački, engleski, francuski) i kulturnih reminiscencija (starohrvatska istarska dionica, latinizam Katoličke crkve, talijanska kultura, Austro-Ugarska Monarhija, Joyceov višegodišnji boravak u Puli) lingvistička i literarna dimenzija ponekad posve zavladaju autorom i dovedu ga u blizinu nekih eminentno avangardističkih i postmodernističkih postupaka, Načinović je često vrlo uvjerljiv i u rekreiranju tipično čakavskoga svijeta kakav se oblikovao u usmenoj književnosti, kao i tradicionalnoj čakavskoj lirici Vladimira Nazora, Mate Balote ili Drage Gervaisa.

Uglavnom, nameće se zaključak da je Načinović iznimno vješt versifikator pa se ta njegova meštrija sveudilj osjeća u jasnoj svijesti o tome kakav se učinak želi postići pojedinim poetskim modusom. Naš autor, naime, s lakoćom stvara svojevrsne poetske žanr-sličice, i to jednakom vještinom kad, primjerice, evocira stil stare narodne pjesme („soldat marko vas u potu/ iz balištron na životu / konja štoca boške spe / boga ga pita kamo gre // gren na vojnu / gren na vojnu / odzad sih brigi i priko nan mora / su veli kašteli i kraljski dvori / pozlaćeni zidi i katedrale / a ja san marko / soldat od boga“) ili stil tradicionalne istarske lirike („Dimboko pod zemljom / otac znat ne more... / Sneh je tako padat – belo, belo, belo! / Ko na doš obrne, / mat će ga čekat / z starinsko lombrelo“), daje operetnu i ironijsku sliku K. und K. Monarhije („će bit rumôr / će bit alarm / halopa&dar-mar / kad z beča dojde/ u arsenal / kaiser und könig / presvitli tzar // wenzel blažek / će palicu dignut / blišćit će na „erzherzogu“ tron / küchendienst stupat će / z „radetzky marčon“: „me darŕ me darŕ / el bonbňn“) ili futuristički stiliziranu sliku Labinske Republike („Gvardija! Pronti! / Ogonj na Torijon! / Vetar je digno proh i pensijeri. / Va file pasiva Rivolucijon. / ... Vinež i Štrmac, Labin i Raša: / Kova je naša! Kova je naša! / Hitaj va arijo... Naka se preno!“).

Kad bismo pak iskali riječi za temeljni Načinovićev emotivni kolorit pa i spoznajno-etički stav prema poeziji i svijetu, čini mi se da bi u prvi plan iskočila dobrohotnost, a odmah zatim vedra zaigranost i dobroćudna ironija. Istarskomu pjesniku kao da ništa nije dalje od danas tako pandemijske jamravosti i zla pogleda – kod njega je, usuprot tome, dominantna empatičnost koja se može zavući ispod košulje gotovo svakoga ljudskog iskustva i s dubinskim razumijevanjem ili blagom ironijom ocrtati njegove vrijednosti, ali i granice:

ZIDARSKI SONET

zide ča ih gledaš did je učinija

prez livela mireć prez špaga na oko

saku škulju s pravin kamikon zakrija

stežuć ih do mora zdolun naširoko

kada zide delaš mene je putija

ne misli na škalje glavu drž visoko

aš spodobna groti ova je meštrija

koj se žile šire pod dubon dimboko

prsti neka sami zbiru kamenje

pomalo prez sile vrimena je dosti

za vike prid nami sako ni ordenje

a zidi kad zrestu suncu su znamenje

da tu nigdi zus njih puštit ćemo kosti

zidaru su zidi priko smrti mosti

Poetska oblikotvornost u Načinovića je također u službi svojevrsna izraznog maškaranja – dosljedno provedeni osmerac i dvanaesterac (najčešće u katrenima) reminiscencije su na narodne pjesme i stariju hrvatsku liriku, dvanaesterački soneti prikladni su mu za barokno stilizirane antitetičnosti i mudroslovnosti, lirskom mekoćom i gipkošću pjesme u prozi evocira se dubinska smislenost i ekologičnost prirodnoga areala, a slobodnim stihom Načinović mijesi (post)modernističke motive urbaniteta, povijesti 20. stoljeća i isprepletenih kulturoloških slojeva.

U svoj toj njegovoj mnoštvenosti, koju izvrsno očituje i knjiga Čakavski versi, Daniela Načinovića nije lako definirati ni unutar suvremene čakavske lirike, a kamoli unutar cjelokupne hrvatske poezije. On je, naime, s jedne strane jedan od protagonista čakavskoga (post)moderniteta, u kojemu, primjerice, Milorad Stojević vidi „rez na fonu suvremene poetike a ne na fonu teorija o tzv. čakavskoj formi i tzv. čakavskom sadržaju“. S druge pak strane Načinović, ako čakavski obogaćuje i punim kompetencijama u posve netradicijskim poetskim modusima, ipak očituje znatno veću kreativnu nadahnutost zavičajnim univerzumom od većine njegovih naraštajnika koji pišu samo na standardnom jeziku. Versifikatorsko umijeće, osebujnost njegova pjesničkog projekta i svojevrsna transpoetičnost s reminiscencijama na gotovo ukupan razvoj istarskočakavske lirike od početka do danas čini Daniela Načinovića jednim od najmnogolikijih pjesnika cjelokupne suvremene hrvatske poezije. No ni to nažalost ne dostaje za snažnije integriranje čakavske poezije (Načinovićeve i one općenito) u živu poetsku komunikaciju pjesništva na standardu i njezino, daleko veće nego što je dosad, vrednovanje u raznim antologijama i panoramama hrvatskoga pjesništva, od kojih više njih posve neopravdano zaobilaze posve neupitne antologijske dosege našega pjesnika.