Stilistika (ne) trenira strogoću

Govoriti o medijima (u medijima) te o specifičnom položaju koji mediji danas imaju u polju javne komunikacije nije zahvalno. Ponajprije, ta je tema predmetom proučavanja brojnih disciplina i o njoj se može govoriti iz različitih perspektiva: politološke, komunikološke, sociološke, kulturološke ili iz perspektive teorije informacije. Govoriti o medijskom diskurzu kao o konglomeratu funkcija jezika javne komunikacije u specifičnom društvenom prostoru također se može iz više perspektiva. Mogu se opisivati konkretni oblici u kojima se on ostvaruje s obzirom na tehnološke zadanosti njegova komunikacijskog kanala (televizija, radio, novine, internet), može se propitivati njegova raslojenost s obzirom na njegove jezične funkcije u različitim žanrovima, može ga se promatrati kao presjecište različitih diskurznih tipova i strategija ili vrednovati s obzirom na njegov više ili manje „slobodan“ odnos prema jezičnoj normi. Sva su ta polazišta nedvojbeno legitimna i potrebna u još pupajućoj teoriji medija u Hrvatskoj. Ipak, na polju stilistike istom se problemu može pristupiti na dva, načelno veoma različita načina – preskriptivno i deskriptivno. Prvi bi se pristup kretao utrtim stazama funkcionalne stilistike i standardologije i ustrajavao na discipliniranju i vrednovanju toga tipa javnoga govora s obzirom na njegovu (ne)poslušnost prema propisanim jezičnim i stilističkim normama. Drugi bi pristup pokušao popisati i opisati sve jezične i stilske fenomene koji se javljaju u tom heterogenom diskurznom polju suzdržavajući se od njihova vrednovanja i imajući u vidu formativni učinak koji te jezične pojave imaju kako na medijski diskurz tako i na diskurz javne komunikacije uopće.

Što oblikuje suvremeni medijski diskurz?

Autorice knjige Jezik medija (publicistički funkcionalni stil) odlučile su se za prvi pristup. Pridržavajući se ustaljene klasifikacije hrvatskoga standardnog jezika na pet funkcionalnih stilova (koja je u polju suvremene stilistike i analize diskurza, ako ništa drugo, onda barem podvrgnuta temeljitu propitivanju) Lana Hudeček i Milica Mihaljević „jeziku medija“, odnosno publicističkome stilu (jesu li to sinonimi?), pristupaju normativistički. U uvodnome dijelu knjige pozivaju se na poznatu Silićevu podjelu publicističkoga stila na dvije osnovne žanrovske domene koje se temelje na simplificiranoj dihotomiji objektivno/subjektivno, neutralno/ekspresivno, obavijesno/zabavno. Žanrovi koji se iz te klasifikacije izvode pripadaju takozvanim starim ili klasičnim medijima (radio, televizija, novine), pri čemu se zanemaruje proces remedijacije i nastanak digitalno-mrežnih žanrova (blog, elektronička pošta, internetski portal) koji su, kako je već upozorila Katarina Peović Vuković, od sredine devedesetih redefinirali suvremenu pismenost, društvenost i kulturu u cjelini, te zaslužuju da im se u okviru ovakve studije posveti primjerena pozornost. O toj je pojavi pisao i Dubravko Škiljan napominjući da se širenjem novih medija nužno formira i novi tip medijskoga diskurza. Taj diskurz oblikuju tri osnovna fenomena (interaktivnost, virtualnost i opća pristupačnost kanala) iz kojih je onda moguće derivirati, opisati i objasniti njegove nove jezične, komunikacijske i pragmatičke norme. Remedijacija medijskoga prostora uzrokovala je velike promjene i u strukturi sama komunikacijskog lanca, redefinirala shvaćanje pošiljatelja (copy-paste novinarstvo) i recipijenta (interaktivna vijest, čitatelj kao novinar), dovela u pitanje opreku javnog i privatnog diskurza (internetski forumi, blogovi), tekst približila hipertekstu, a medijski diskurz multimedijalnome. Iz te se perspektive može i treba govoriti i o stilistici novih medijskih diskurza koji su izrazito invazivni, ekonomični i otvoreni.

Dok je o diskurzu tiskanih medija već rečeno mnogo, stilistika elektroničkih medija trebala bi primijetiti da novi mediji više nisu jednodimenzionalna semiotička pojava. Oni jezični znak usložnjavaju kombinirajući ga s elementima drugih znakovnih sustava (slikom, zvukom, video zapisom), uvlačeći ga tako u kontinuirani postupak semioze. Nadalje, govoriti o medijima danas znači izaći iz uhodanih trasa tradicionalne stilistike i ući u široko polje semiotike i analize diskurza – to polje nije moguće opisati služeći se isključivo lingvističkim kategorijama, odnosno promatrajući samo vertikalnu raslojenost jezika. Suvremeni medijski diskurz potrebno je promatrati u totalitetu njegovih funkcija i pojava, govornih i pisanih forma, odnosa pošiljatelja i recipijenta te kontekstâ u kojima se ostvaruje.

P(r)opis ili opis?

Središnji dio knjige posvećen je jezičnoj raščlambi publicističkoga stila te njegovih gramatičkih razina (ortografske, fonološke, morfološke, tvorbene, sintaktičke, leksičke i stilske). Analiza se najvećim dijelom provodi na korpusu obavijesnih žanrova po načelu „što je značajka publicističkoga funkcionalnog stila, a što pogrješka u njemu“. Pritom se najviše pozornosti poklanja onim jezičnim elementima koji su posljedica prožimanja publicističkog, administrativnog i razgovornog stila (redundancija, administrativizmi, kolokvijalizmi, kalkovi i nedopušteni tvorbeni uzorci, itd.), a uglavnom se vrednuju kao stilski nepoželjni. Najkontroverznije intervencije prisutne su na leksičkoj razini na kojoj autorice nedopuštenima proglašavaju neke posve legitimne i Rječnikom hrvatskoga jezika ovjerene lekseme. One zahtijevaju da se leksemi koji navodno ne pripadaju standardnome jeziku (kao što su, primjerice, izuzetak, utisak, ukazati, ishitren, nadležan, svinjski) zamijene leksemima koji bi valjda bili „hrvatskiji“ (iznimka, dojam, upozoriti, nepromišljen, mjerodavan, svinjeći), zanemarujući pritom njihovu raširenost i uporabnu normu. Na brojnim se primjerima iz tiskanog novinarstva procjenjuje njihova usklađenost s jezičnim normama pri čemu se stilska norma vrednuje prema vrlo ograničenu broju kriterija (pleonastičnost, „loša stilizacija“). Figurativnost, jedna od najizraženijih značajki publicističkoga stila, svedena je na nekoliko osnovnih „pučkoškolskih“ figura. Analiza diskurza na ovom bi mjestu brzo pokazala da se neke od tih tendencija („pogrješaka“) mogu kontekstualizirati s pomoću općih odrednica medijskoga diskurza kao što su otvorenost leksika, leksičke inovacije, purizmi i ideologemi, ekonomizacija jezika i sl. Deskriptivni pristup omogućio bi potom i primjerenu stilističku analizu koja bi u obzir uzela komunikacijsku raslojenost medijskog diskurza, propusnost njegovih granica kao i tehnološku specifičnost medija u kojima se ostvaruje.

Poglavlja o utjecaju engleskoga jezika na jezik hrvatskih medija te o pogreškama u prijevodima s engleskog donose iscrpne tablice s preporučenim hrvatskim prijevodima koji bi trebali zamijeniti loše kalkove, nestandardizirane tvorbe i strane riječi čija je pojava u javnom diskurzu posljedica „lijenosti, neznanja, konformizma, mode, snobizma, i globalizacije kulture i života uopće“, a posebno su izražene u „informatici, športu, modernoj glazbi, modi, itd.“ U ukupnosti javnoga života, rekli bismo. Rješenja koja autorice preporučuju, a koja bi trebala popraviti „štetu“ nastalu prodorom engleskih riječi uglavnom se ne mogu smatrati ekvivalentima. Preporučeni prijevodi često su neprecizni (oglasna ploča za billboard), nedostaju im pridružene konotacije (razmjena mišljenja za brainstorming), preglomazna su i neekonomična (www bi se trebalo čitati kao tri puta duplo ve, tri dvostruka ve ili trostruko duplo ve) ili su jednostavno pogrešna (after party nije nužno zabava nakon posla). Publicistički se diskurz, kako napominju Marina Kovačević i Lada Badurina, mora uvjetno promatrati kao podsustav javnog diskurza, kao heterogeno i konfliktno diskurzno polje na koje utječe svaki govornik koji se njime kreće, kao i svaki izvor kojem su govornici na bilo koji način izloženi. To se prije svega odnosi na golem utjecaj engleskog jezika na jezik javne komunikacije i medija. Taj je utjecaj samo odjek globalne jezične situacije u kojoj se engleski jezik ubrzano nameće kao lingua franca virtualne zajednice. Jezični imperijalizam anglofonih društava (neodvojiv od političkoga, ekonomskoga i kulturnoga imperijalizma), a prije svega snažna jezična amerikanizacija na koju upozorava Jagoda Granić, ostvaruje se preko medijske dominacije i stvara svojevrstan transnacionalni identitet, koji potom zahtijeva i oblikovanje vlastitog jezičnog kôda. Danas već možemo govoriti o raširenosti elektroničkog diskurza koji pokazuje tendenciju stvaranja specifičnih kreolskih varijanata (kao što je spoj engleskog i hrvatskog, takozvani Crenglish) čiji su elementi najbolje vidljivi upravo u sociolektima određenih dobnih i profesionalnih skupina (tinejdžerskom, informatičkom, marketinškom). Medijski diskurz, kao najdemokratičniji i najotvoreniji diskurz, vrlo brzo poprima stilska obilježja takvih govora i koristi se njima kao marketinškom (primjerice, u reklami) ili populističkom strategijom u nemilosrdnoj borbi za slušanost/gledanost/čitanost. Govoreći o jeziku javne komunikacije, Škiljan upozorava na činjenicu da specifična obilježja recipijenata medijske poruke (mnogobrojnost, anonimnost i šutljivost) medije pretvaraju u pogodno sredstvo usmjeravanja javnosti i njezina mnijenja u određenom pravcu. Medijski je diskurz tako uvijek u bliskoj vezi s političkim i administrativnim diskurzom, a kako je priroda tog odnosa nekritička, velikim dijelom i zbog nerecipročna odnosa moći dviju sfera, on je sustavno izložen jezičnoj manipulaciji, provodila se ona na stilskoj (purizmi, hiperpurizmi, novotvorbe) ili široj diskurznoj razini (politizacija, ideologizacija).

Diskurz po mjeri svakoga čovjeka

Drugi dio knjige propituje druga jezična i stilska obilježja i odstupanja koja se pojavljuju u publicističkome stilu (frazeme, stilske figure, imena, nazive, naslove) te izdvaja i opisuje dva stilski specifična žanra, reklamu i mali oglas. Posljednje poglavlje knjige donosi opće smjernice o lektoriranju novinskih tekstova te i praktično zaključuje knjigu koja i jest koncipirana kao jezični i pravopisni savjetnik namijenjen studentima komunikologije i novinarstva. Hrvatski jezikoslovci danas često upozoravaju na jezičnu i komunikacijsku nekompetentnost novinara, izvjestitelja, spikera i prevoditelja. S jedne strane, takvo stanje jest posljedica nebrige za formalno obrazovanje novinarskog kadra, komercijalizacije medija i brzine koja je tom poslu svojstvena. S druge strane, u medijskom je diskurzu moguće uočiti dvije rastuće tendencije: u usmenim formama vidljiva je sklonost k poništavanju granice privatnog i javnog diskurza (sve je više novinara i televizijskih voditelja koji se u svojim javljanjima koriste privatnim razgovornim idiomom), a u pisanim formama krajnja ekonomizacija izraza u svrhu što veće komunikacijske protočnosti (neumjerena upotreba simbola, emotikona, akronima). Te tendencije pokazuju da medijski diskurz, u želji da bude što aktualniji, time i tržišno konkurentniji, i da se što više jezično približi ciljanom recipijentu sustavno odustaje od svoje jezičnoedukacijske funkcije.

Kada je riječ o stilistici, knjiga autorica Lane Hudeček i Milice Mihaljević nije opravdala očekivanja koja je pobudio njezin ambiciozan naslov. S obzirom na to da stilistiku zanima opis i tumačenje, a ne propis i zabrana, ovakav tip priručnika može funkcionirati jedino kao preskiptivni popis jezičnih uputa koji studente i pokojeg jezično osviještena novinara instruira kako mora, a kako ne smije pisati. Štoviše, pokušaj da se jezično disciplinira to heterogeno i zanimljivo diskurzno polje još je više istaknuo njegovu raslojenost, promjenjivost i snažne interdiskurzivne utjecaje. Upravo su to polazišta na kojima bi se trebao temeljiti sustavni opis hrvatskoga medijskog diskurza koji tek treba uslijediti.

Anera Ryznar