Solidna, ali nipošto odlična obljetnica

Ming

Prošloga mjeseca otvoreno je deseto po redu izdanje Trijenala hrvatskoga kiparstva. Riječ je, dakle, o jubilarnu izdanju manifestacije koja je ustanovljena sada već davne nam 1982. te se otada, uvijek u pravilnom trogodišnjem ritmu, stalno održavao sve do danas. Od svojih početaka, Trijenale se suočavao s dvama osnovnim problemima.

Prvi problem istovjetan je i preostalim organizacijski srodnim mu izložbama poput Zagrebačkog salona, Salona mladih, Trijenala hrvatskoga crteža ili Trijenala hrvatske grafike, a on glasi: Treba li ustrajati na revijalnom prikazu ponajboljeg – za to je odgovoran ocjenjivački sud – stvaralaštva nastala u razdoblju od posljednje izložbe, ili cjelokupnu odgovornost valja prebaciti samo na jednog jedinog kustosa koji bi pozivao umjetnike po vlastitom nahođenju te na taj način kreirao izložbu s tezom? Pitanje se već pomalo otrcalo, ali još nije dočekalo konačan odgovor. Umjetnici i teoretičari koji zagovaraju tradicionalniji revijalni pristup ističu kako je on pravedniji i logičniji. Po njima svatko mora dobiti priliku konkurirati za izlaganje, a cilj takvih izložbi mora biti prikaz široka spektra autora odnosno njihovih djela. S druge pak strane, pristaše koncepcijske izložbe argumentiraju kako je takva izložba uvijek znatno zanimljivija i življa, dok su revije nedopustivo monotone i anakrone. I jedni i drugi djelomično su u pravu, a upravo zbog toga problem je još aktualan. A što reći za recentni Trijenale? Razgledavajući njegov postav i izložene radove, dojma sam kako je ocjenjivački sud – Daniel Kovač, Leonida Kovač, Nataša Ivančević, Vesna Mažuran Subotić i Vinko Srhoj (predsjednik) – pristao raditi reviju, ali su njegovi članovi, ili barem većina njih, zapravo pristaše koncepcijskoga pristupa. To se osjeća u prilično strogoj selekciji u koju nisu uspjela ući neka poznata imena, ali i u nastojanju da se podupru autori, a ne samo pojedinačni radovi. To drugo znači da je podosta umjetnika predstavljeno dvama ili više radova, koji u nekim slučajevima nisu ujednačene kvalitete. Isto tako, vidljiva je i stanovita naklonost prema mlađima, što samo po sebi zasigurno nije loše.

Drugi problem tiče se isključivo Trijenala hrvatskoga kiparstva, a on bi se mogao sažeti u pitanju: Što je danas skulptura i gdje su njezine granice? I ovdje postoje konzervativna i suvremenija gledišta, a posljednja su, srećom, posljednjih godina ipak posve prevladala. Ograničavati pristup mediju videa ili performansa uz argumentaciju kako oni ne posjeduju skulptorske karakteristike danas bi, naime, bilo posve besmisleno, pa čak i pogubno. Unatoč tomu, neki još smatraju kako skulptura ne može biti ništa drugo nego trodimenzionalan i umjetnikovom rukom izrađen objekt u prostoru. Trijenale je takva shvaćanja odbacio, pa se čini da taj problem na ovako rigidnoj razini prestaje izazivati veću pozornost. Dakako, sustavno i intelektualno poticajno propitivanje granica pojedinih medija itekako je poželjno.

Ovogodišnji je Trijenale podijeljen u tri dijela: velika središnja izložba, mala samostalna izložba laureata posljednjega Trijenala Daniela Kovača, a tu je još – s obzirom da je riječ o jubilarnom izdanju – i svojevrsna retrospektiva ranijih trijenala s prvonagrađenim radovima kao izlošcima te popratnom projekcijom koja dokumentira i sve ostale radove.

Osvrnimo se najprije na nagrađene autore i radove. Velika nagrada 10. trijenala otišla je u ruke mladom Predragu Paviću, još studentu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o doista zanimljvu i neobično zrelu uratku tjeskobna, ali i autoironična ugođaja. Umjetnik se vješto poslužio kombinacijom klasične figurativne skulpture – poliesterski autoportret u prirodnoj veličini – videom, zvukom i isprintima, a u osnovi multimedijalnoga projekta nalazi se kritika ovisnosti o tehnologijama, odnosno ukazivanje na problem otuđenosti koju takva ovisnost izaziva. U trima jednakovrijednim nagradama ocjenjivački sud zaigrao je na sigurno. Sokićeva električna stolica s elementima suprematizma ne može biti pogrešan izbor, a isto vrijedi i za Dekovićeve potopljene televizore – duhovita aluzija na elektronsku arheologiju, koja nužno mora doći nakon one industrijske – kao i za angažiranu i pomalo pretencioznu skulpturu-koncept Kristine Leko i Davida Smithsona, koji ukazuje na probleme imigrantskih zajednica, ali i na neaktiviranu i neprepoznatu kreativnost njihovih pripadnika. Autorski dvojac nagrađen je i nagradom A. I. C. A. Nagradu Mediteranskoga kiparskog simpozija dobio je u posljednje vrijeme vrlo cijenjen kipar mlađe-srednje generacije Ivan Fijolić. Još jedan zicer, rekli bismo. To ipak ne vrijedi za posebno priznanje koje je uručeno mladom Konanu Ognjenu Sediću. Njegov je rad pomalo sirov i ne posve artikuliran, ali posjeduje određenu energiju, a samim time i potencijal.

Duhovitom ironijom ugodno su iznenadili Nikolina Ivezić i Josip Horvat, a služeći se sličnom poetikom nisu podbacili ni Denis Krašković i Snježana Ban. Nije mi jasan rad Dubravka Kuhte, iako je u njega uložen dosta veliki trud, a grupa ABS nastavlja s konceptualnim problematiziranjem svega što ih okružuje, još trpeći od iste boljke – popratnih tekstova u kojima posežu za pretencioznim izrazima, a kada ih doista pažljivo pročitamo, vidimo nedosljednosti. Osim toga, jednostavne misli iskazuju se na nepotrebno zamršene načine. Dečki, zašto govoriti 118/236, kada može i ˝! Rad Windfucker Tihomira Matijevića simpatično je površan, duhovit i odlično postavljen u prolazu između dvije zgrade, za razliku od Monolitodroma Zdravka Milića, koji, iako proizvodi snažnu buku, nitko i ne opaža jer je smješten u pokrajnjoj i izoliranoj prostoriji. Pravo mu i budi, jer bi svojom bukom samo smetao susjednim radovima. A kuhar Žarko Violić na izložbu je, kladim se, ušao ponajprije zato jer je na otvaranju uvijek zgodno imati poneki performans. Ima još podosta dobrih i slabijih radova, ali prostor ne dopušta detaljniji osvrt.

Samostalna izložba Daniela Kovača pripada u solidna ostvarenja. Crne i ispražnjene police za knjige i kiosk djeluju pomalo zlokobno. Kovač nas upozorava na odsutnost sadržaja, problem itekako prisutan u suvremenom društvu. Ipak, taj rad slabiji je od onoga koji je nagrađen tri godine prije, ali to nije iznenađenje, a još manje tragedija.

Retrospektiva ranije nagrađenih radova ima i nema smisla. Možda može poslužiti kao ključ za iščitavanje trendova što su prevladavali u skulpturi tijekom proteklih četvrt stoljeća? Teško. Pa ipak, nije loše prisjetiti se nekih starijih ostvarenja te ih usporediti s recentnom produkcijom.

Deseti trijenale hrvatskoga kiparstva daleko je od savršene izložbe, ali nije ni fijasko. Takva izložba, zapravo, i ne može biti bitno drukčija. Osuđena je na solidnost i prosječnost. Kao takva, ipak je bolja od nedavno zatvorene izložbe Suvremenoga hrvatskog kiparstva.