Šepavo nadopisivanje od Kerempuha

Začudo, ako se uzme u obzir koliko domaća kazališta revno uvoze nove dramske tekstove, naša publika već solidno poznaje rad britanskog dramatičara irskih korijena Martina McDonagha. Kazalište Mala scena njegovom je Ljepoticom iz Leenanea svojedobno čak i otvorilo večernju scenu za odrasle, Teatar EXIT se kratko vrijeme mogao hvaliti Usamljenim zapadom, dok Scena Gorica od prošle sezone na repertoaru ima i možda zaista neprevodivog Pillowmana. Pored toga što je riječ o solidnim produkcijama, tom slučajnom izboru može se priznati da na najbolji način zaokružuje poetički raspon ove otočke kazališne zvijezde koja je u jednom trenutku po broju produkcija u londonskim kazalištima nadmašila čak i Shakespearea. The Cripple of Inishmaan dio je ipak McDonaghove rane, takozvane ruralne faze, bliži Ljepotici nego Jastučku, komad sasvim konkretno postavljen u suru irsku seosku provinciju, gdje su od vremenskih prilika teži samo stanovnici.

Za promjenu naslova u Šepavi Jura od Kravarskog, kao i za sve ostalo u vezi s novom predstavom Satiričkog kazališta Kerempuh, odgovoran je glumac koji sve više režira, ali i predaje, Boris Svrtan, kojem su nakon uspjeha Metastaza vrata te kuće, čini se, širom otvorena. Tako je priča o nesretniku slomljenog tijela, koji ne misli da zbog svojih fizičkih nedostataka nema pravo na normalan život, umjesto u Irskoj zaživjela u kontinentalnoj Hrvatskoj, na radost svih koji vole domaćice, pa čak i ako su samo franšiza. Ipak, usamljeni antijunak sa svojim bolestima i ljubavima, njegove dvije tetke, lokalni smutljivac, izgubljena djevojka koja nesigurnost brani agresijom, i svi ostali šarmantni likovi čine priču koja bi, u malo drukčijoj obradi, sigurno ponovila uspjeh koji je izvornik imao u Velikoj Britaniji.

Šepavi Jura od Kravarskog, međutim, jest i nije predstava za kazalište u kojem je nastala, kao i za njegovu publiku. Ona jest celofan bez bombona unutra, na prvi pogled velika produkcija u kojoj se čak vozi motocikl na pozornici. Iznutra, ona je prazna poput, nažalost, većine Kerempuhova repertoara, uvijek previše zagledana u sitnicu i geg na koji će dići publiku nego na cjelovitu sliku. Uostalom, zaista je teško reći što uopće radi u tom kazalištu, jer nije riječ niti o komediji, niti o satiri nego o punokrvnoj tragediji koja svoje sukobe rješava sama u sebi. Interpretacija i adaptacija Borisa Svrtana dodaje joj nove, potpuno nepotrebne.

Načelno nije teško podržati želju za lokalizacijom tekstova koji igraju na domaćim pozornicama. Zamijeniti Billyja Jurom najlakši je put do popularnosti i, ako se ne iznevjerava predložak i njegova osnovna ideja, takav postupak može samo dodati vrijednost predstavi, glumcima olakšati pokoju repliku i učiniti stvar sveukupno prirodnijom. Zaista, ponekad je teško čuti sva ta inozemna imena, toponime, pa čak i cijele sintagme, i Svrtanova želja se utoliko čini opravdanom. Čak je i namjera da se pozabavi šezdesetima u Hrvatskoj i njihovom lokalnom, provincijskom slikom, pohvalna. Međutim, kad ta lokalizacija padne najprije na jezičnoj razini, a zatim i na povijesnoj obaviještenosti, pretvara i ostatak predstave u sklepani složenac poruka koje redatelj želi da njegova predstava prenese, ali koje s izvornikom nemaju baš nikakve veze.

Konkretno, zašto bi neuki curetak sredinom šezdesetih u Kravarskom objašnjavao svome malo sporijem bratu što su to Srbi napravili Hrvatima? Koliko je tu želje za inscenacijom McDonagha, koliko svijesti o vlastitoj namjeri „prevođenja“, a koliko jednostavnog zarađivanja bodova na podilaženju publici? Ne treba imati ništa protiv suvremenih političkih poruka plasiranih s pozornice, ali one bi u tom slučaju trebale biti barem donekle suptilne i smišljene. Ako je Kerempuh bio kabare, može to ponovno biti, pa neka šalje poruke kakve želi, ali ne skriven iz McDonagha i njegove drame o invalidu koji samo traži istinu i ljubav u grubom, ruralnom svijetu. S druge strane, u banalnosti tih nekoliko prizora iz Šepavog Jure ne čita se ni satira iza koje se Kerempuh imenom može sakriti, nego tek privid komunikacije s publikom, ono za što inače u kazalištu takvog tipa postoji psovka. Dakle, psovka i jeftina politička aluzija glavni su aduti koji izazivaju smijeh i kakvu-takvu reakciju gledateljstva, a sve ono čime bi kazalište inače trebalo dotaknuti svoju publiku, to Svrtan i njegova predstava zaobilaze u širokom luku.

A nije da McDonaghov tekst, pa čak i lokaliziran, ne nudi materijala za empatiju i katarzu. Pomalo razvučen, i s ozbiljnim problemima oko sredine, kad bi lako mogao i završiti, on se igra emocijama poput najboljeg ekvilibrista, i iz komike prelazi u tragediju, mijenja rakurse i pokojom otkrivenom sitnicom razbija šablonske karaktere dok priču odvodi u neočekivanim smjerovima. Kronika je to malog mjesta gdje je brutalnost odnosa razlog sasvim ozbiljnih psihičkih poremećaja, gdje su i vrline i mane javne i o njima se govori, ali samo kad se komplimentom plaća usluga, a uvredom pobjeđuje konkurencija, ali i gdje ljubav koja ima snage sebe priznati može računati na uzvrat.

Ako se i zanemari konstantni glumački bijeg iz jezične lokalizacije, ili jednostavno neuspjeh održavanja barem istog naglaska kroz cijelu predstavu, ne može se reći da je Kerempuhov ansambl ovoga puta ponudio nešto novo. Edo Vujić ponovno igra sam za sebe, Mario Mirković ne da se smesti u uobičajenoj šabloni, kao ni Anita Matić Delić, dok se od Nine Erak-Svrtan i Kostadinke Velkovske to gotovo i očekuje. Kerempuhovsku priliku nije iskoristio ni inače spretni Ivan Đuričić, ali ni Luka Petrušić nije se potrudio svoju naslovnu ulogu pretjerano obojiti, osim zaista zahtjevnom i dosljedno provedenom fizikalnošću. Zbog svega toga, Šepavi Jura nije i neće biti uspješnica, a Boris Svrtan i Kerempuh morat će još malo pričekati do novih Metastaza.