Rumunji na pozornici

Na Festivalu svjetskoga kazališta u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u rujnu 2008. prikazana je Beckettova drama U očekivanju Godota. Kazalište Radu Stanca iz Sibiua postavlja ga naoko minimalistički i samo na prvi pogled staromodno i očekivano. Rumunj Silviu Purcărete Godotu pridaje dva ruha. Prvo, metateatarsko odijelo antiiluzijski priziva inspicijenticu-šaptačicu kao sudionicu scenskoga događanja, cirkusku klaunovsku igru (s asocijacijom na Stanlija i Olija) Estragona (Constantin Chiriac) i Vladimira (Marian Rale) te kabaretno-kazališno sviranje na kraju predstave. Drugo ruho neizravna je asocijacija na život u temeljima rušenja željeznoga zastora. Pozzo je defiguracija snažna moćnika i figuracija bespomoćna djeteta (Cristian Stanca), a apsurdni Lucky figuracija nemoćnih i ljudskosti (razrađena mimika i gestikulacija Palija Vecseija). Beckettova drama na rumunjskom je odjeknula kao introvertni, ali izrazito hrabar politički teatar s apsurdom usidrenim u politici i konkretiziranim u kulisi i teatralizaciji stvarnosti. Gotovo cjelovit Beckettov tekst u Zagrebu gledalo je iznimno malo gledatelja.

Na ovogodišnjim, 24. Gavellinim večerima drugu su rumunjsku predstavu, ali izvan konkurencije, gledali ipak mnogobrojniji gledatelji. Kazalište klasike Ioan Slavici ili, kako je najavljeno na propagandnom papiru, Teatrul Clasic, iz rumunjskoga Arada, na pozornicu u Frankopanskoj donosi Moličreovu komediju Tartuffe u režiji i adaptaciji Dana Vasilea, i to kao uzvratno gostovanje za Camusuova Kaligulu u Pandurovoj režiji.

Na tamnoj, crnoj pozornici započinje predstava o statičnoj obitelji zatečenoj u svojoj suvremenosti. Predstava počinje bez ritma, bez tempa, zbunjujuće, s glumcima koji pokušavaju pronaći pravi stil glume za Tartuffea: je li to komedija, tragedija, groteska, lakrdija? U kazalištima u državama sa željeznom zastorom kazališni zastor i kulisa bili su glavni elementi scenske igre skrivanja i otkrivanja. A i Roger Planchon se igra zastorima. U rumunjskoj tartuffeovskoj predstavi, crnilom kontrapunktiranoj rumunjskoj godotovskoj, u kojoj su prevladavali svjetliji tonovi, zastora i klasične kulise nema; svuda su crni zidovi, koji ističu necrni stol kao prisilu društvenoga okupljanja, svuda su praznine koje dohvaćaju rupe u stvarnosti. Alegorija odjevena u crno ruho više je nego očita. Dok je u Godotu ostvarena egzistencijalno-društvena alegorija, ova predstava pokušava realizirati izokrenutu alegoriju lažne, licemjerne stvarnosti. Predstava se počinje skupljati otkrićem konaca Orgonove licemjerne igre (Doru Nica). U tom treutku glumci počinju metaglumiti svoje uloge, mijenjajući kôd glume u moliereovski; Moličreov Tartuffe iz 17. stoljeća izokreće rukavicu kako bi pokazao njegovo oživljavanje u spletkama mormonskoga misionara koji govori američkim naglaskom. Završnicu predstave čini dolazak brojnih žena i novih uloga što se u klizajućoj mizansceni dijagonalno izmjenjuju sa stajaćim figurama koje su djelomice izvirile iz klasicističke komedije. Iz pozadine dolazi Orgon: kao gospodar nove-stare nekretnine, stare-nove kuće varanja.

Rumunjska predstava nije genijalna, ali ni tako slaba da na nju ne dođu hrvatski i ini političari koji nam kroje sudbinu. Moličre u predgovoru objašnjava razlog zabranjivanja komedije, navodeći riječi „jednoga kneza“: „Moličreova komedija izvrgava ruglu njih [gospodu] same, a to ne mogu podnijeti.“ Potaknut tim predgovorom i spajanjem Moličreove i naše, rumunjske, hrvatske, svjetske sadašnjice, redatelj Dan Vasile adaptira Moličrea kao priču o našim varalicama, licemjerima, tajkunima, političarima... s ionescovskim prizvucima kazališta apsurda u kojima je apsurdna i sama alegorija o usmjerenoj stvarnosti koju zaključavaju mormonski misionari deložirajući domicilnu obitelj i uzimajući ključeve „svoje kuće“. Ta predstava na završetku Gavellinih večeri, unatoč nekim glumačkim nedorečenostima i redateljskim propustima, nakon odgledanih jedanaest hrvatskih i (još) dvije inozemne predstave, i još niz drugih, televizijskih i medijskih, unatoč možda iznevjerenim očekivanjima ljubitelja klasicističkoga kazališta – ipak se morala vidjeti. Konačno, riječ tartuffe rabi se i u suvremenom engleskom i francuskom za lukava hipokrata, a u hrvatskom se često, možda ne začudo, poistovjećuje s tartufima!