Privlačna i šarmantna igra

Klasično djelo suvremene književnosti za djecu Ježeva kućica (1957), nevelika poema Branka Ćopića (1915–1984), nakon punih četvrt stoljeća vratilo se na 22. listopada na pozornicu agilna Zagrebačkoga kazališta lutaka. I to ne, valja odmah napomenuti, u kakvoj rutinskoj verziji, već u dramaturškoj obradi i režiji Božidara Violića, jednog od nekolicine velikih majstora koji su obilježili noviju povijest hrvatskoga kazališta.

Doista je Violić Ježevu kućicu zamislio i realizirao kao svojevrstan hommage djetinjstvu, i kao lutkarski scherzo: kao evokaciju djeteta koje je potisnuto u dubinu svakoga od nas, i koje tek u sretnim trenucima izviri na površinu te, u formalnom pogledu, kao mogućnost polusatnoga prepuštanja magičnome svijetu lutaka, boja, zvukova, svjetla i sjene. Parafrazirajući slavni Kunderin naslov, mogli bismo reći da je – u svjetlu naših svakodnevnih egzistencija – gotovo nepodnošljiva ta lakoća kojom se Violić poigrava svim sastavnicama scenske iluzije – stvarajući svijet kojemu smo nekoć bili stanovnici, a iz kojega smo potom izgnani. Ćopićeva struktura atipične basne zadržana je u potpunosti, i ne smeta što u njoj pouka nije izrijekom navedena; slično kakvoj indijskoj paraboli ili alegoriji, tajna je u samu putu, ne toliko u njegovu predvidljivu ishodu. Dramatizacija nije potpuna, jer bi drukčiji postupak umanjio učinak Ćopićeve duhovite poetske riječi. Tako prizore povezuje i komentira Pripovjedač (Željko Mavrović), stojeći ispred pozornice, što otvara mogućnosti za brzu i djelotvorniju igru samih lutaka, koje se bez dodatnih eksplikacija mogu prepustiti kolopletu zbivanja. Ježurka Ježić nadasve voli svoj skromni dom, i neće popustiti obasut primamljivim ponudama Lisice Mice, znajući da su one dvolične, a ni suočen s porugom ostalih šumskih stvorova – njegovo, da tako kažemo, domoljublje, kako je to Violić formulirao, jače je od svakog iskušenja. I tu se krije inherentna pouka, itekako aktualna, do koje će djeca doći bez dociranja i didaktike, slijedeći put scenskoga užitka.

Likovno su uspjele, umjereno karikaturalne i izražajne, lutke koje je kreirala Vesna Balabanić, a one se, vješto animirane rukama samozatajnih glumaca ZKL-a Đure Roića, Andreje Baković, Anđelka Petrića, Žarka Savića, Pere Juričića i Katarine Perica, kreću cijelom pozornicom usred maštovite šume (scenografija Ive-Matije Bitanga i Lea Vukelića), izbjegavajući relativnu dvodimenzionalnost (plošnost), koja obilježava mnoge lutkarske predstave. No, uza svu nadahnutost i sigurnost režije maestra Violića, ova Ježeva kućica ne bi bila ni upola toliko šarmantna i privlačna teatarska minijatura – bez kongenijalne glazbe Mate Matišića, koji se još jednom dokazao kao jedan od najboljih scenskih skladatelja, kako to komentatori vole reći, u regiji.

Sve u svemu, Zagrebačko kazalište lutaka otvorilo je sezonu s obećanjem i još jednom skrenulo pozornost na često zapostavljen i nedostatno cijenjen način teatarskoga mišljenja i iskaza. Sudeći po neposrednim reakcijama publike kojoj je u prvome redu namijenjena, čini se da će i ova Ježeva kućica barem nekima iz najmlađega naraštaja dodati koji stih, boju ili misao u djetinjstvo.