Ponovljeni virtuozitet

Posljednji koncert ovojesenskog izdanja zagrebačkih Međunarodnih dana jazza nije se nikako smio propustiti. Drugi je put u dvije godine u Maloj dvorani Lisinski nastupila kombinacija austrijskog ansambla limenih puhača iz Salzburga Juvavum Brass s australskim solistom, multiinstrumentalistom Jamesom Morrisonom. Nastup su omogućili Austrijski kulturni forum i Veleposlanstvo Australije u Zagrebu. Morrison je izniman ne samo džezistički nego i glazbeni fenomen, kakvi se rađaju jednom u sto godina. Potječe iz glazbene obitelji i superiorno svira cijelu seriju limenih puhačkih instrumenata: trubu, krilnicu, trombon, ventil-trombon i tubu, svladavši ih do savršenstva. Karijeru je Morrison kao vrlo nadaren glazbenik započeo sa svega petnaest godina, a kao šesnaestogodišnjak već osvaja svijet jazza nastupima na najrelevantnijim festivalima jazza od američkih u Newportu i Montereyu do europskih u finskom Poriju, nizozemskom Den Haagu i švicarskom Montreauxu pridobivajući tisuće novih poklonika jazza. Vanjštinom sličniji skromnu službeniku nego vrhunskom glazbeniku, Morrison se uz maksimalno iskorištavanje svih tehničkih mogućnosti spomenutih limenih instru-menata koristi i svojom bujnom i neprijepornom invencijom, što je već dokazao i suradnjama s nizom najistaknutijih svjetskih džezista. Uz to sfera njegovih glazbenih zanimanja tu ne završava, nego se proteže i na klasičnu i filmsku glazbu, pa čak i na glazbenu avangardu.

Ovogodišnji se koncertni nastup Jamesa Morrisona i njegova sad već višegodišnjeg suradničkog ansambla Juvavum Brass nije bitno razlikovao od onog od prije dvije godine održana u istom prostoru, no nije bilo razloga da se zbog toga propusti ovogodišnji. Već se na samu početku koncerta u izvedbi sjajna aranžmana britanskog autora Trevora Milesa poznatoga jazz-standarda All Of Me moglo nazrijeti kojim će smjerom i koncepcijom program teći, a Morrisonove su trubačke vještine dolazile sve više do izražaja, i to ne samo u nizovima maštovitih improviziranih korusa nego i u dosad još nezabilježenoj svladanosti niza instrumenata u impresivnim rasponima registara. No u interpretacijama skladbi poput sambe Enchanted ili balada poput No Regrets, pa i originala, Morrison napetosti smiruje koristeći se primjerenijom krilnicom. U obradi pak Koncerta za dvije violine Johana Sebastiana Bacha, u kojoj su uloge originalnih instrumenata transponirane za dvije tenor-tube, Morrison poseže za asistencijom drugoga tubista Reinhardta Summerera, a ne libi se dotaknuti i Musorgskog u aranžmanu Randyja Sumore. No to u smislu multiinstrumentalizma i nije bilo sve! Morrison me naime još prije više od dvadeset godina u Ljubljani iznenadio i zadivio i kao izvrstan jazz-pijanist, što je dokazao dva puta i u Zagrebu. Ovaj put u formaciji je klasičnoga jazz-trija s kontrabasistom Gernotom Haslauerom i bubnjarem Philippom Kopmayerom izveo na vrlo izvoran način i s mnogo funky-harmonija glasovitu skladbu On The Sunny Side Of The Street, pokazavši privrženost svom prvom pijanističkom jazz-uzoru Errollu Garneru i zamjetno poštovanje prema tradiciji jazza. U cijelom tom kontekstu ne bi nikako valjalo zaboraviti vrlo važnu ulogu ansambla limenih puhača Juvavum Brass, čije je zlatno blistavilo brojnih instrumenata na pozornici u potpunom skladu s izvođenjem njihovih besprijekornih vlasnika, sve redom izvrsnih glazbenika savršene uigranosti, zvuka i sviranja pojedinih solista u ne baš laganim aranžmanima. Tako su uz dominaciju Jamesa Morrisona u publike ostali pomalo zasjenjeni izvrsni tutti korusi sekcije truba te napose trombona, koji bi ponekad zazvučali poput orgulja, a majstor bas-tube Roland Szentpali taj je inače dosta trom instrument pretvorio u vrlo pokretno solističko glazbalo. Od solista tog korpusa valja istaknuti trubače Josefa Burchartza u trumpets battleu s Morrisonom u vlastitoj funky-skladbi i Simona Fincha te bubnjara Philippa Kopmayera.

Uz veliko su oduševljenje pune dvorane dosta naporan program James Morrison i Juvavum Brass koncert priveli kraju efektnom izvedbom skladbe koju je Morrison, nadahnut gospel songom, napisao za završetke svojih nastupa nazvavši je ne bez razloga Goin’ Home. Bila je to završna prilika za demonstraciju sviranja trube rijetkoga glazbenog virtuoza u svim registrima, kakvim su se u povijesti jazza mogli pohvaliti, ali na drukčiji način, još samo Cat Anderson i Maynard Ferguson.

Tanahna je linija koja muzikalnost dijeli od artizma, ukoliko ona u sviranju Jamesa Morrisona uopće postoji!