Pjesnik ljudskosti

U Društvu hrvatskih književnika održan je književnoznanstveni kolokvij uoči 80. rođendana Milivoja Slavičeka. Iako pjesnik nije bio na svečanosti, predsjednik Društva Borben Vladović pročitao je čestitku ministra kulture, Bože Biškupića, koji ističe Slavičekove uspjehe ne samo kao pjesnika nego i kao vršioca odgovornih kulturno-političkih dužnosti. Izlagači, Božidar Petrač, Cvjetko Milanja i Branimir Bošnjak, osvrnuli su se na Slavičekovo stvaralaštvo i osobitosti toga „kroničara dnevnih banalnosti“, koji je odlukom za samstvo postao slobodan od svijeta i sposoban za njegovo komentiranje.

Slaviček je rođen u Čakovcu 24. listopada 1929, pjesnik je i prevoditelj, vršio je dužnost predsjednika Duštva hrvatskih književnika te bio veleposlanik Hrvatske u Poljskoj. Prekrajanje stihova Mihanovićeve Horvatske domovine, hrvatske himne, potpisuje upravo on. Autor je desetak zbirki pjesama: Zaustavljena pregršt, 1954; Daleka pokrajina, 1957; Modro veče, 1959; Predak, 1963; Noćni autobus ili naredni dio cjeline, 1964; Soneti, pjesme o ljubavi i ostale pjesme, 1967; Purpurna pepeljara, naime to i to, 1969; Poglavlje, 1970; Naslov što ga nikad neću zaboraviti, 1974; Otvoreno radi (eventualnog) preuređenja, 1978; Trinaesti pejzaž, 1981; Sjaj ne/svakodnevice, 1987.

I generacijski i poetičkim osobinama (urbanim žargonom, otvaranjem svakodnevnici, prividno nevažnim zbivanjima, običnim temama) Slaviček pripada krugovaškom pjesničkom naraštaju. Njegov je pjesnički stil neformalan, s odmakom prema stilu visoke književnosti, interpunkcija proizvoljna, a misao egzistencijalističaka, pa je pretočenu u lirski izraz karaktezira kolokvijalizam, antimetafizičnost i antimetaforičnost. Okrenuta svakodnevnici maloga čovjeka, njegovim krizama i strahovima u procjepu povijesti, kroz banalnosti opet velika i važna, njegova je poetika je ponajprije poetika ljudskosti.