Ozbiljna slikovnica

Nazvati ovu nesvakidašnju knjigu kratkih priča slikovnicom samo zato što je obogaćena simpatičnim ilustracijama (slikarica Dragica Antolović) bio bi u neku ruku – promašaj. Naime, ne mora baš sve što promiče književnu riječ biti smješteno u – pretince. Jer nije riječ o herbariju i leptirima koji tamo neživotno čame, pričvršćeni pribadačama. Riječ je ovdje o pet poetski intoniranih priča, doduše namijenjenih djeci, ali bi i na odrasle (koji izloženi naporima i tegobnom svakodnevlju često zaboravljaju na sklad lijepe riječi i pokreta) mogle djelovati antidepresivno. A poetski naslovi izloženih priča upravo zrače nekom posebnom aurom koja rasprostire pozitivne vibracije, ugodu smirenih druženja s lijepom knjigom: Večer kada je hrušt doletio u našu sobu, Puž koji je stanovao u žutoj kućici, Ružna Toja, San o snu djetinjstva, Lavić koji je volio leptire. Ti nas naslovi spontano uvode u priče koje nisu samo školnički edukativne, nego na, rekla bih, antropomorfan način potiču sklonost prema životinjskom svijetu i svijetu uopće.

Mali smeđi hrušt, vođen autoričinom ljubavlju, donio je radost u život male obitelji. I puž koji na sebi nosi žutu kućicu (“malo sretno stvorenje”), uklopio se nezapažen u život ljudi. Postao je dijelom toga života. Njegova žuta kućica i žuto obojena kuća obitelji kao da su postali jedno, bivstvuju u istom prostoru. U priči Ružna Toja autorica Biserka Goleš-Glasnović pokušava na primjeren način izgladiti svijet suprotnosti. “Crna mačka žutih očiju, ružna Toja” ušla je u svijet djece i obitelji vođena autoričinom željom da pomiri sklad i nesklad. Ali nesklada ima više i svijet nije savršen. Tako se gase djetinji snovi. Zapazivši “sunčane nedjelje mjeseca veljače 1995.” (San o snu djetinjstva) u neuglednim dvorištima gardističke košulje koje su se tamo sušile, autorica ne može (i ne želi!) izbjeći tužno pitanje: “Zar su to košulje onih malenih dječaka što su jurili sa mnom uličicama koje su sporo vodile prema gradu?” Fenomen prolaznosti i dvojbenost budućnosti dotaknuti su ovdje na diskretan način, a opet je sve rečeno: “Kakvi vjetrovi će ih buditi u buduća banijska, krajinska, južnohrvatska i slavonska jutra?”

Ova doista neobična ilustrirana knjiga završava pričom o Laviću koji je volio leptire. Poetska potka kazivanja dolazi tu do punog izražaja. Lavić se ponaša poput nestašna i radoznala dječaka koji se, usprkos majčinim upozorenjima, udaljava od kuće “sve više i više”, “zanesen čudesnim bojama” koje su i “krhotina sunca”, i ”tragovi bisera”, i modrina mora. Lavić ne čini nasilje nad malim živim stvorovima. Pustivši svoje ulovljene leptire na slobodu, zaslužio je da mu se uzvrati istom mjerom – dobrote.

Priču je autorica začinila uvjerljivim haiku-stihovima pa bismo je mogli okrstiti suptilnom pjesmom u prozi. Radost je u njoj, ali i prigušena, tiha tuga zbog neizbježna prolaženja svega oko nas, zbog djetinjstva koje je najljepše, ali kratko traje. Nestaje u beskrajnu krugu u kojem se izmjenjuju “neugledne gusjenice i čudesni leptiri”. To je taj kontrapunkt bivstvovanja. To su “dobri i zli vjetrovi”. To je život.

Možda je ova, uvjetno govoreći, slikovnica – odveć ozbiljna za dječji uzrast. Možda, kažem, ali je autoričina stvaralačka namjera bila plemenita i humana. Okrenuta nekom drukčijem, boljem, čovječnijem postojanju. Djeci treba kazivati lijepim hrvatskim jezikom o zbilji svijeta da se odmaknu od ekrana na kojem su u agresivnom i drečećem muvingu opaka čudovišta koja donose smrt umjesto života, u kojem bi trebalo biti mjesta za običnu ljudsku dobrotu. Za ljubav.