Oda besprizornima

Kao 52. naslov u Kiklopom za najbolju biblioteku dva puta ovjenčanoj ediciji Na tragu klasika (ur. Irena Lukšić, izd. Hrvatsko filološko društvo i Disput iz Zagreba) nedavno je izišao roman prvenac Piera Paola Pasolinija Uličari. Iako najpoznatiji po provokativnim filmskim radovima, Pier Paolo Pasolini bavio se i književnošću te je napisao velik broj knjiga poezije i eseja, dramskih tekstova i romana, a uspješno se okušao i u slikarstvu. Rođen je 1922. u Bologni, gdje je studirao na Filozofskom fakultetu. Godine 1942. s obitelji se zbog rata sklanja u Casarsu i oko sebe okuplja mlade zaljubljenike u književnost te objavljuje prvu zbirku poezije i pokreće književni časopis u kojemu promiče pisanje u dijalektu (što ostaje konstanta njegove proze). Godine 1950. s majkom odlazi u Rim, gdje teško živi radeći različite poslove, ali se naposljetku zapošljava kao nastavnik u srednjoj školi, istovremeno intenzivno pišući. Godine 1955. objavljuje svoj prvi roman Uličari, koji izaziva veliki skandal u malograđanskoj Italiji te je protiv autora i izdavača knjige pokrenut sudski postupak zbog vrijeđanja javnoga morala (do kraja života protiv Pasolinija pokrenuto je više desetaka sudskih procesa). Unatoč neprestanoj budnoj paski cenzora – djelomično zbog njegove homoseksualnosti, ali najviše zbog političkog angažmana koji zastupa slobodumlje, nekonformizam i promicanje drugosti – Pasolini uspijeva ostvariti vrlo plodnu i raznoliku karijeru (osamnaest objavljenih knjiga i dvadesetak fimova koje je sam režirao te niz scenarija za filmove drugih redatelja), ali nažalost prerano prekinutu. Drugoga studenog 1975. Pasolini je pronađen mrtav, premlaćen i pregažen vlastitim automobilom. Istraga je ustanovila da ga je ubio sedamnaestogodišnji mladić kojega je Pasolini povezao autom zbog seksa, ali postoje indicije da je mladić nevin i da je ubojstvo priznao iz straha za svoju obitelj, a da je umjetnik ubijen zbog istraživanja nasilne pozadine borbe za prevlast u naftnoj industriji.

Pier Paolo Pasolini jedan je od najosebujnijih umjetnika 20. stoljeća, koliko kontroverzan toliko i proturječan – npr. za vrijeme studentskih protesta 1968. stao je na stranu policije, koju je nazivao „istinskim sinovima siromašnih“ i bio protiv studenata, koje je smatrao „razmaženom buržujskom djecom“ te se javno izjašnjavao protiv abortusa, tvrdeći da je seksualna revolucija samo dio procesa buržoaziranja masa – te ostaje zapamćen kao vrlo lucidan analitičar transformacija društva nakon Drugoga svjetskog rata. Njegova su stajališta i životni izbori izazivali brojne polemike i rasprave, mnoge njegove ideje pokazale su se proročanskima, a njegova djela i danas ostavljaju dojam svježine i autentičnosti bez obzira na desetljeća koja su protekla od njihova nastanka. Upravo takvim pokazuje se i Pasolinijev roman Uličari, čija svježina i aktualnost ne ostavljaju mjesta pomisli da je od njegova izvorna objavljivanja (1955) proteklo više od pola stoljeća. Iako se bavi Rimom neposredno nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, roman Uličari iznimno je aktualan (jer je besprizornika i siromaha oko nas, nažalost, sve više i više), a pisan u hiperrealističnoj maniri mnogočemu može poučiti domaće autore takozvane ili, bolje rečeno, navodne stvarnosne proze, čije smo brojne izdanke u posljednjih desetak godina bili u prilici čitati, a da smo iz njih o hrvatskoj realnosti saznali mnogo manje nego što nam Pasolinijevi Uličari govore o Rimu sredine 20. stoljeća. Zapravo, tek smo ove godine, iz pera Tomislava Zajeca, u njegovu romanu Lunapark dobili prozu koja o stvarnosti koju živimo govori uvjerljivo poput Pasolinija u debitantskom romanu. Igrom slučaja, oba romana za protagoniste imaju dječačića koji kroz životne nedaće brodi sam, a odgaja ga ulica, na kojoj je osuđen tražiti sredstva za egzistenciju, najčešće nažalost nelegalnim putem.

Kao što u filmovima često i rado zapošljava naturščike, neprofesionalne glumce i autsajdere u glumačkome poslu, Pasolini roman posvećuje životnim autsajderima, ljudima – a ponajprije djeci i mladeži – što žive u nezamislivoj bijedi. Upravo je takav i Rico, dječak što ga autor u romanu prati od rane, dječačke dobi sve do mladenaštva: od razdoblja prepuštenosti samu sebi i ulici, u vječnoj potrazi za koricom kruha, preko neizbježna boravka u zatvoru pa sve do vremena kad već punoljetan radi kao zidarski pomoćnik i već je pretvoren „u mrtvog i otupjelog kapitalističkog klona“, kako to lucidno zaključuje prevoditeljica Vanda Mikšić u pogovornome tekstu. Roman je konstruiran epizodično, fragmentarnim nizanjem događaja kroz koje maleni junak sa svojim pajdašima prolazi Pasolini prati njegove tjelesne i duševne mijene, koje ponajbolje zrcale dva događaja s početka i kraja knjige – u prvom poglavlju mali Rico riskira život skočivši u rijeku kako bi spasio lastavicu što se utapa, dok na kraju knjige i ne pomišlja baciti se u istu rijeku kako bi spasio dječačića od utapljanja. Te su dvije epizode jasna potvrda Pasolinijevih riječi (iz predgovorne bilješke Vincenza Ceramija) koje objašnjavaju potku romana: narativni luk koji se podudara s moralnim sadržajem romana, tj. vremenski luk koji prati Rim od poslijeratnih dana kaosa pa do vremena reakcije na početku 50-ih godina podudaran s razdobljem u kojemu likovi od amoralne djece (jer ne poznaju zakone i ne razlikuju još posve dobro i zlo) postaju nemoralni, bezakonju skloni mladići (takvima ih, smatra Pasolini, čini društvo, ne pružajući im perspektivu, a ograničavajući ih nametanjem vlastite moralne ideologije). Pasolini pritom pozornost pridaje i promjenama koje doživljava grad Rim, s arhitektonskim mijenama koje impliciraju gospodarski, civilizacijski i kulturni napredak. Svježini teksta pridonosi i dijalektalni izričaj (točnije, kako u pogovoru pojašnjava prevoditeljica Vanda Mikšić: u naraciji prevladava standard prožet dijalektalnim izrazima, dok su dijalozi u potpunosti pisani rimskim dijalektom subproleterijata) pri prijevodu kojega je prevoditeljica posegnula za splitskom čakavicom, ali se nije koristila današnjim žargonom, nego je nastojala odabirati pojmove koji su se u Splitu rabili početkom 50-ih godina. Tekst je popraćen i brojnim bilješkama koje čitatelja upoznaju s povijesnim, zemljopisnim i društvenim kontekstom Uličara, a na kraj knjige prevoditeljica je smjestila i rječnik, za čitatelje koji nisu vični dalmatinskom govoru.

Osim tematizacije života na rubu te marginalaca i autsajdera kao protagonista, naturalizam, gruba seksualnost, društvena kritičnost i sklonost groteski osnovne su značajke Pasolinijeva filmskog stvaralaštva, sve odreda prisutne i u Uličarima. Njima se u kasnijoj fazi još pridružuje i parafraziranje biblijskih motiva, što u romanu još nije sadržano. No zastupljena je primjena pojedinih postupaka (intertekstualnost, citatnost i pop-referencijalnost) čestih u recentnoj književnosti, što Uličare čini dodatno svježima, ali i apostrofira inovativnost u kontekstu ondašnje literature. Inovativno je svakako bilo i davanje glasa besprizornicima, subproleterijatu i siromasima, najnižoj građanskoj klasi pred kojom je tadašnje malograđansko društvo zatvaralo oči, a što je ostalo u temelju