O časopisu, rode, da ti divanim

U vrijeme pristupnih pregovora za hrvatsko članstvo u Europskoj Uniji u domaćoj se javnosti između ostalih postavlja i pitanje statusa i sudbine hrvatskoga jezika u toj još uvijek poželjnoj zajednici europskih zemalja. Htjeli ili ne, iz toga se nameće još jedno; naime, pitanje o sudbini Hrvata i hrvatskog jezika i u onim hrvatskojezičnim enklavama koje nerijetko nazivamo rubnima, odnosno dijasporom. Jer dok još možemo nagađati, vjerojatno i utjecati na sudbinu jezične matice za koju su mjerodavne mnoge domaće znanstvenostručne i političke ustanove, sudbinu gradišćanskih ili bačkih Hrvata objektivno je teško predviđati. Osim možda u jednome: da se iz načelnih razloga, prema kojima i funkcionira politika Unije, realno može očekivati barem financijska konsolidacija.

A da to nije mala stvar, moglo se čuti na ovogodišnjim 8. danima Balinta Vujkova, manifestaciji hrvatske knjige i riječi, koji su u organizaciji tamošnje Hrvatske čitaonice i uz potporu lokalnih i državnih srbijanskih vlasti te Generalnoga konzulata Republike Hrvatske održani u Subotici od 22. do 24. listopada. Naime, na prigodnome skupu uz književnike, jezikoslovce, etnografe, pedagoge, povjesničare umjetnosti i druge stručnjake iz Srbije, Hrvatske, Mađarske i Austrije našlo se i desetak urednika časopisa koji izlaze ili su izlazili među panonskim Hrvatima. Dok je urednicima koji dolaze iz hrvatskih ili srbijanskih državnih granica zajednički i čini se najveći problem novac, njihovi kolege iza šengenske granice jedva da su taj problem i spomenuli. Štoviše, dok se austrijski i mađarski kolege laćaju i ambicioznih nakladničkih projekata, ovi južno od Dunava muku muče da prežive i održe makar i okrnjenu redovitost svojih izdanja. Nikako ne umanjujući taj problem, koji je i problem mnogih časopisa u Hrvatskoj, zanimljivije je bilo svakako ono što panonske urednike i njihove časopise povezuje.

Polazeći od konkretnih iskustava pojedinih redakcija, reminiscencija na prošla vremena, ponuđena viđenja upućivala su na važnost, ulogu i očekivanja koja je ovaj medij imao do jučer, a trebao bi čini se i danas. Neven, Glas, Hrvatski glasnik, Pogledi, Književni sever, Riječ, Naše novine, Fruškogorac, Rukovet, Horizonti, Klasje naših ravni, Bunjevačko kolo, dvojezični Panonski list i četverojezični Panonski ljetopis itd. samo su dio niza kojim se u dvodnevnome razgovoru instalirala pisana tradicija regije s kontaktnim, tj. pograničnim kulturama. Putem te tradicije osvješćivala se u prvome redu jezična praksa susjednih panonskih zajednica.

Odvojena, naime, od jezične matice, zbog čega je hrvatski bivao naizgled lakim plijenom drugih jezičnih politika, ova je traumatična praksa u znaku izoliranosti koja jezik s jedne strane zamrzava i pretvara u endemsku pojavu, s druge u čudesnu snagu po načelu: što te ne ubije, to te ojača. No upravo ta pozicija razvila je one posebnosti, pa i prednosti, koje potvrđuju pravu narav svake kulture kao eminentno transnacionalnoga fenomena, kao avangarde koju matica uglavnom ne razumije ili zato što ne želi ili zato što je jednostavno nije kadra razumjeti. U današnjim globalizacijskim procesima ta činjenica pokazuje svu delikatnost regija s kontaktnim kulturama kao mogućega ključa i drukčijega ne samo ekonomskoga nego i političkoga te svakoga drugog preslagivanja.

Još dominantni tiskani mediji tomu kao da kane doskočiti na svoj iskušani način, što se vidi po kulturnome modelu koji časopisi proizvode, a koji se još najradije oslanja na Slavenima draga Humboldta, odnosno na poruke ŕ la Rodu o jeziku generala pjesnika Petra Preradovića. Ono što ovaj čas ozbiljno dovodi u pitanje njihova nastojanja, tj. emancipaciju, pa onda i žanrovsko raslojavanje, a što su nacionalni časopisni sustavi svih susjednih zemalja već odavno iskusili, čini se da nisu toliko ni granice, ni novac, a ponajmanje uređivačke politike, koliko zapravo novi, konkurentski, elektronički mediji s internetom na čelu.

U tome smislu rasprava u subotičkoj Hrvatskoj čitaonici ima mnogo toga zajedničkoga sa sličnim diskusijama koje se u posljednje vrijeme vode po matičnim čitaonicama od Zagreba do Đakova, pa čovjek ne može a da se ne upita: otkud najednom taj gotovo orkestrirani interes za taj tiskani medij? Nije li upravo taj interes najbolji znak njegove ocvale moći i upozorenje da se krene u dva smjera: jedan koji bi vodio prema rekapitulaciji časopisne prakse, drugi prema internetu i elektroničkim medijima, odnosno prema što potpunijoj primjeni informacijske tehnologije i u kulturnome okružju.

Većina priloga zapravo je i išla u prvome smjeru, pa se valja nadati da će iskusni urednici – među kojima i Lazar Merković, Robert Hajszan, Đuro Franković, Milovan Miković te višestruki ovogodišnji laureat Petko Vojnić Purčar – svoja integralna izlaganja i objaviti. Prigodni zbornik dao bi pun smisao ne samo nastojanjima organizatora (svi odreda entuzijasti ŕ la Katarina Čeliković ili Tomislav Žigmanov!) nego u prvome redu imenu koje prosječnom hrvatskom građaninu ionako malo znači.

A Balint Vujkov (Subotica, 1912–1987), osim što je „hrvatski književnik, sakupljač i obrađivač hrvatskih narodnih djela iz Vojvodine i susjednih država“ kojega seljaci po salašima i danas pamte kako ih pita što su divanili navečer, kada nije bilo televizije, preselivši se u memoriju sunarodnjaka, zapravo je metafora hrvatstva na tim prostorima. Njega su tamošnji pripadnici naroda zapadno od Dunava uzeli poput svijeće koja ih treba grijati i čuvati na okupu svemu usprkos – i globalizaciji, i tranziciji, i – recesiji.