Ne tako dobro kao nekad

Ovogodišnje Gavelline večeri na programu su 19. listopada izvan konkurencije ugostile predstavu Generalna proba samoubojstva poznata i vrlo uspješna dramskoga pisca, kazališnog i filmskog redatelja Dušana Kovačevića. Teatar Zvezdara, koji ove godine slavi 25 godina postojanja, i protekle je godine gostovao na Gavellinim večerima s predstavom Doktor Šuster. Predstava Generalna proba samoubojstva održana je pred prepunim gledalištem, kao što je uobičajno za sva gostovanja predstava iz Srbije, bez obzira u kojoj hrvatskoj kazališnoj dvorani gostovale. Dušan Kovačević poznat je po dramama u kojima publika uživa. Njegovi tekstovi uglavnom su vrlo humoristični, a čak i kada se bave ozbiljnim temama, čine to na specifičan crnohumorni način balkanskoga podrijetla. A to je vrst humora koja većem dijelu hrvatske publike, ako je prema zanimanju za ovu predstavu suditi, silno nedostaje.

U drami Generalna proba samoubojstva osnova je dramskoga pisma ulančavanje nevjerojatnih situacija, koje se povremeno izmjenjuju s banalnim i naivnim postupcima junaka drame. Takva kombinacija dramske motivacije cijelu sadržajnu okosnicu Kovačevićeve drame pomiče prema apsurdu. No kako bi ta apsurdnost bila još komičnija, Kovačevićev Samoubojica (Branislav Lečić), propali arhitekt kojemu je brat potrošio sav novac i preoteo ljubavnicu, na kraju postaje žrtvom preprodavača organa. I kada se gledatelju čini da stvar ne može biti crnja, Kovačević vješto okreće kotač zamašnjak prema dramskim likovima koji su bili dio te velike prijevare; djevojci (Ana Franić) i ribaru (Janoš Tot) te odvjetniku, četvrtom invalidnom bratu trojice varalica (sve ih vrlo uvjerljivo tumači Branimir Brstina). Očito vrlo svjestan potrošivosti takva tipa dramskog materijala, gdje se istovrsne situacije ponavljalju uz minimalne modifikacije služeći ponajprije kao poligon glumačke igre (ne nužno i transformacije), Kovačević gledatelju nudi začudan rasplet jer predstava završava u realnosti. Tamo gdje – zbog neprimjerena scenografskog rješenja – Samoubojica gubi uvjerljivost, na sceni se pojavljuje Glumac. Preokret u kojem prekid pokusa razotkriva veze među glumcima i način funkcioniranja malog, ali ipak nedovoljno povezana ansambla, u kojem će ipak pobijediti ljudsko suosjećanje i ostale humane vrijednosti, Kovačević tek nakratko začinja ironijom. Glumac (Lečić) šalje kolegu (Brstina) za Glumicom (Ana Franić), koja je upravo saznala kako joj je neprisutni „Reditelj“ skrivao činjenicu da je oženjen i da očekuje dijete i sa zakonitom ženom. Ansambl predstave čine i „dva scenska radnika“, Ivan Janketić i Branislav Rončević, čija je dramaturška funkcija u predstavi osiguravanje potrebnog vremena za prijelaz glumaca iz jedne uloge u drugu, što je potrebno i Lečiću i Brstini.

Činjenica je da je u pitanju jedan od slabijih Kovačevićevih dramskih tekstova, u kojem kvaliteta tijekom drame opada iz jednog (ili svih) u nastavku navedenih razloga. Naime, ili humor nije dovoljno crn i subverzivan te nas se povremeno uopće ne dotiče, ili je tema krađe organa već toliko poznata, pa je teško o njoj u dramskom obliku još nešto novo i drukčije reći, ili čak i prilično inspirativan postdramski oblikovan kraj koji mehanizmom kazališta u kazalištu otvara novu razinu razumijevanja i drame i humora u njoj nije dovoljan da bi ostavio dublji dojam na gledatelja.

Ipak, unatoč slabostima, predstava je povremeno uistinu zabavna, a glumci se, patetičnosti usprkos, uglavnom dobro nose s dramskim situacijama u koje ih je autor upleo. I sve to, prema pljesku koji je uslijedio na kraju, na opće zadovoljstvo publike, koje potvrđuje kako je Teatar Zvezdara u Zagrebu rado viđen gost.