Na vedrim marginama

Monografija kojom je Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku između tvrdih korica pozamašne knjige uokvirilo pedeset godina stalna djelovanja predstavljena je ovoga proljeća na SLUK-u u Osijeku. Iako važno djelo, knjiga teatrologinje i povjesničarke kazališta Antonije Bogner Šaban ostala je nepoznata izvan maloga kruga poznavatelja i ljubitelja lutkarskoga kazališta i kazališnog stvaranja za djecu. A njezina važnost nije malena, tim više što je knjiga zamišljena kao reprezentativno teatrografsko i znanstveno djelo koje, govoreći o prošlosti osječkoga Dječjeg kazališta, daje lutkarstvu i kazalištu za djecu njihovo zasluženo mjesto među različitim vrstama i pojavnostima kazališne umjetnosti. Jer, unatoč tomu što u Hrvatskoj postoji lutkarski festival koji ulazi u četrdeset i treću godinu postojanja i što u većim gradovima (a da nije u pitanju samo Zagreb) ne samo da postoje lutkarska kazališta nego tamo gdje njih nema djeluju vrlo aktivne lutkarske skupine, lutkarstvo u Hrvatskoj svedeno je na vedre margine hrvatskoga kazališta. Kazalište namijenjeno djeci u nešto je boljoj poziciji. Kazališnih je predstava više, a više je i kazališta što stvaraju kvalitetne predstave za djecu. Ali ipak, unatoč brojkama, u znanosti o kazalištu i kazališnoj povijesti kazališta koja se bave isključivo produkcijom predstava za djecu (lutkarskih i glumačkih) kao da su veća žrtva marginalizacije kulture i zaborava.

Ako govorimo o lutkarstvu, treba napomenuti da u nas rijetko nastaju lutkarske predstave za odrasle, koje Zlatko Bourek, jedan od njihovih rijetkih tvoraca, i sam naziva teatrom figura (Figuren Theater) ne bi li ga odvojio od kazališta namijenjena djeci te se može reći kako je stvaranje lutkarskih predstava za djecu zapravo stvaranje kazališta velikih čuda. A upravo je takvo kazalište velikih čuda i Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, kojem je posvećena monografija. Osim povijesno-teatrološkog teksta Antonije Bogner Šaban Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku 1958 –2008. Od glumca do lutkara i mnogo više, koji pobraja sve najvažnije događaje u pedesetogodišnjem djelovanju kazališta kao i ljude koji su u njega ugradili svoje živote, monografija donosi pregledan popis predstava bogato opremljen fotografijama i/ili kazališnim listinama. Poseban prilog čini i njezin tekst o djelovanju Pionirskog kazališta od 1951. do 1957. te popis predstava odigranih u tome kazalištu. O kazalištu i kazališnim djelatnicima (glumcima, redateljima, rekviziterima, scenografima, krojačima, lutkarima – zakon bi rekao umjetničkom i neumjetničkom osoblju), osim Antonije Bogner Šaban u monografiji pišu Jasminka Mesarić (Lutkarsko kazalište 1952–1958), dugogodišnja ravnateljica Dječjeg kazališta Branko Mihaljević u Osijeku, čijim je trudom monografija i ugledala svjetlo dana, te Zvonimir Ivković, koji se bavio djelovanjem Dječjeg kazališta Radost od 1954. do 1960. Monografija je dopunjena sažetkom na njemačkom i engleskom kao i kazalom imena koje umnogome olakšava snalaženje u iscrpnoj i pregledno iznijetoj teatrološkoj građi.

Sve navedene studije svjedoče o bogatu i intenzivnu kazališnom životu u Osijeku nakon Drugoga svjetskog rata, koji je jenjavao prema suvremenom dobu. Monografija Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku najbolji je podsjetnik na ljude, kazališne događaje i predstave koje su godinama uveseljavale male Osječane i kojih se kao odrasli s radošću sjećaju. Osijek i danas nastoji održati profesionalnu razinu kazališne produkcije, ne samo dječjih i lutkarskih predstava nego i onih u osječkom HNK. Nedavno osnovan studij Lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, jedini takav u čitavoj Hrvatskoj, pomaže u očuvanju osječke tradicije, i to upravo one koju ova iznimno lijepa monografija nastoji otrgnuti zaboravu.