Mozak u viteškoj kneževini

Svaka od ovih riječi – mozak, viteški, kneževina – jamačno je (još) razumljiva i starijim i mlađim govornicima hrvatskoga jezika. Prepoznatljivošću i učestalošću prednjači mozak, koji se suvereno kreće i u lingvističkim i u kulinarskim vodama. Ovom prilikom brodit ću po lingvističkima, a idući put po kulinarskima. Svatko će prepoznati (nadam se) izraze poput ovih: on je mozak, čovjek velikih umnih sposobnosti; mozak zločinačke organizacije, organizator takvih akcija i duhovni vođa svojih pristaša; imati mozga u glavi, biti pametan; nemati mozga u glavi, šatr. fali mu des mozges ili imati pileći mozak, biti glup; da ti mozak / pamet stane, izvanredno, divno, no može biti i u suprotnom smjeru – grozno; isprati komu mozak, silom komu nametnuti i utuviti u glavu neke ideje mijenjajući mu ideologiju – to Amerikanci, u neukosti svojoj, misle da se radilo sa svim stanovnicima Istočne Europe, a pritom uz puna usta demokracije ispiru mozgove svojim građanima u barem tri vode kao salatu. U sve češćim uličnim obračunima kriminalnih bandi po hrvatskim gradovima (pa i manjim mjestima) izraz prosuti / prosvirati komu mozak, ustrijeliti koga, ubrzano povećava svoju čestotu. Ni izraz pustiti mozak na pašu, ne mučiti se razmišljanjem, isključiti mozak, nije nam nimalo stran; zorno ga prati tupo buljenje učenika / studenata kroz prozor za vrijeme predavanja, u vlastite nokte ili vrhove cipela. No i takvo tumaranje većega dijela središnjega živčanog sustava (u kralježnjaka) po arkadijskim plandištima bolje je nego da ti vrane popiju mozak, jer si onda unepovrat izgubio pamet. Takve je pameti i zeznut u mozak, koji nije normalan. Mudra čovjeka resi poseban um ili razum, pa se takav nekoć nazivao i razumac. Danas se takvi lumeni udružuju u trust mozgova (pod geslom: zajedno smo jači i skuplji na tržištu, jer je i čovjek roba koja se prodaje po zakonima ponude i potražnje).

Da se postavi pitanje što povezuje riječi iz naslova, vjerujem da bi i znalci barem na trenutak zastali i ne bi odgovorili kao iz topa. To je zato što se svi držimo više-manje sadašnjega trenutka, a za odgovor na ovo pretpostavljeno pitanje valja nam uroniti u povijest jezika. Jer već nominativ imenice mozak i genitiv mozga nameću novo pitanje: odakle ovo g i kamo je nestalo dočetno k? Stariji slojevi u jeziku nude rješenje. Naime, sveslavenski i prasl. oblik bio je mozgú, što se u slovenskom i ruskom lijepo vidi i danas: mozeg, mózg. No češki oblik mozek (stariji je oblik mozk) približio se hrvatskom obliku mozak, premda to u češkom nije i jedina riječ za mozak. Postoji ondje i riječ morek, a njoj je kumovala njemačka riječ do koje upravo dolazimo. Svima im je baza ie. *mozg(h)o, što je preko staroiranskoga mazga- (u istom značenju) dalo stariji njemački oblik mar(a)g, odakle je do suvremenog oblika Mark (jezgra, sredina) tek jedan korak. Više znamo o drugim značenjima riječi Mark, no valja upoznati riječ u svoj punini njezinih značenja. Kako vidimo, današnje umetnuto pa „nepostojano“ a (mozak, mozga) također je kasnija akvizicija. Samoglasnik a ubačen je da ukloni suglasničku skupinu u dočetku (v. *mozgú).

Tvorevina kuglasta oblika koju čuvamo u glavi, a koja podsjeća na orahovu jezgru, ima po sebi brazde koje obično zovemo moždane vijuge ili moždane ovojnice, jednim imenom moždani. To je srodno sa stsl. moždeni, starije možđani, jer i u Polapskih Slavena nalazimo oblike müzdin, müzdene za moždane. I ovdje Slovenci čuvaju prvotno g, pa kažu možgani. Na hrvatski je oblik vjerojatno uza sve ovo utjecao i pridjev moždanú. Kasnije su u tvorbi počele interferirati dvije osnove: mozgú i mězga (u Slavoniji kaže se i danas mezga za koštanu srž). Inače je mezga sok u drvetu, bijeli dio drveta do kore, pa kad taj sok iscuri, drvo sahne. U prenesenom značenju, izmožditi koga znači upravo to – učiniti ga vrlo slabim, kao što mozgati znači trenirati mozak razmišljanjem.

Vidimo, dakle, da g u riječima koje su srodne s imenicom mozak nije neobjašnjiv, samo treba zagrepsti po starijim stadijima jezika. Isto je i s vitezom. Kažemo viteški, viteštvo, pa i vokativ jd. viteže, premda u svim gramatikama hrvatskoga jezika piše da se I. palatalizacija primjenjuje na suglasnike k, g, h kad se u određenim padežima nađu ispred e, pa se tada mijenjaju u č, ž, š. Suglasnik z ne podliježe toj glasovnoj promjeni, a ona se ipak u vok. jd. provodi. Zašto? Zato što je i u toj riječi na kraju prvotno stajao suglasnik g ili k – viteg / vitek (od vikingr, viking). Oblik vitez plod je povijesne III. palatalizacije, koja je – za razliku od prvih dviju (I. palatalizacije i II. palatalizacije ili sibilarizacije), koje su po smjeru djelovanja regresivne (pod utjecajem drugog elementa mijenja se prvi) – bila progresivna (prvi element promijenit će onaj iza sebe).

I knez (pa i onaj brez penez) plod je III. palatalizacije, jer i u njegovoj porodici riječi u nekim oblicima proviruje g – npr. u kneginji, pa onda uz provedenu glasovnu promjenu i u knerževini. Knez je nastao od got. kŭning preko prijelaznog oblika *kúne¸z: kratko ŭ dalo je poluglas ú, in nazal prednjega niza e¸, a on je palatalizirao (umekšao) dočetno g u z. Od tog oblika do današnjega kneza lako je predvidjeti put. Poluglasovi su u tzv. slabom položaju otpali ili su se u jakom položaju vokalizirali, nazali e¸ i o¸ su se denazalizirali, ali je e¸ prije toga morao „obaviti posao“ (III. palatalizaciju). Jednom provedena glasovna promjena ostala je postojana do danas. Naravno, i netom spomenuti penezi nastali su na isti način (od pfeninga), što je bio sitan novac, koji je kao stoti dio svoje drage majčice, njemačke marke, u obliku Pfenniga (pfeniga) trajao dok je trajala i njemačka nacionalna valuta (koja je to bila i izvan matične zemlje).