Kritičarevo motrište

A

nte Stamać u gotovo je svim predgovorima svojih dosadašnjih knjiga redovito naglašavao kako se njegovo pisanje o književnim djelima oblikovalo „između strogo znanstvenog mišljenja i slobodnijega jastvenog izražavanja“. Osim toga, sam je u vlastitim biobibliografskim bilješkama dijelio knjige prema načelu znanstvenosti te prema načelu esejističnosti / “slobodnijega jastvenog izražavanja“. Gdje se između ta dva pola nalazi prostor unutar kojega bismo Stamaća mogli promotriti kao književnoga kritičara?

Odmah valja napomenuti da je, uz pokoju iznimku, poput „čisto“ znanstvene Teorije metafore, većina Stamaćevih knjiga negdje između teorije književnosti, esejistike i književne kritike. Knjiga Moje motrište (2005) jedino je pak njegovo djelo koje bi se moglo odrediti kao knjiga kritika sekundarne, znanstvene literature. Knjiga je objavljena u Matici hrvatskoj kao posljedak Stamaćeve kolumne u Vijencu i sadrži izbor njegovih članaka objavljivanih u razdoblju od siječnja 1999. do ožujka 2003. U tim je komentarima domaćih i stranih znanstvenika Stamać popratio temeljna djela koja su se pojavila u tom razdoblju s područja humanistike: od književnoznanstvenih, preko filoloških, do (najšire) kulturoloških djela, osluškujući bilo tadašnjem duhovnom stanju koje se, prema Stamaću, čišće čuje u knjigama duhovnoznanstvene i epistemološke naravi.

U tekstu Kritika ili teorija? iz 1983, objavljenu u istoimenoj knjizi, sam Stamać sustavno obrazlaže razlike između kritike i teorije, dviju od tri diskurzne razine motrenja na književna djela: kritika tako smjera neposrednu opisu književnih činjenica, teorija njihovu podvrgavanju općim zakonima epistemologije. Iako kritički diskurz nije moguć bez načelnih odredaba teorije, a teorijski bez provjere na pojedinačnim književnim tvorbama, dakle, jedna bez druge ne mogu, kritici je do rasuđivanja pojedinačnih struktura, teoriji pak do „uspostave načela strukturiranja, do ‘uklapanja’ tih načela u opće spoznajnoteorijske procese“. Stamać zapravo cijeli svoj književnoznanstveni vijek nastoji komentirati književne pojave „u rasponu od kritike do teorije“, i to tako da je njegovo pisanje određeno koliko kritičkom simpatijom prema interpretiranim djelima, toliko pokušajima teorijskoga fundiranja djela, pisaca i pojava. Zato se, kao i u drugim knjigama, pa tako i u knjizi Kritika ili teorija?, svaki od Stamaćevih tekstova može svrstati koliko u znanost (Lapadski soneti), toliko i u esejistiku (Portret Jure Kaštelana, pogovori zbirkama Dragutina Tadijanovića i Vesne Parun) i(li) književnu kritiku (Nikola Strajnić, Zvjezdani sati, Danilo Kiš, Grobnica za Boris Davidoviča, Edvard Kocbek, Strava, Marijan Matković, Američki triptih).

Stamać se u tijeku književnoznanstvenoga djelovanja više puta i u različitim razdobljima književničke karijere znao koristiti novinskim i časopisnim prostorom kao tribinom s koje je kritički motrio pojedine književne činjenice. Novinski ili časopisni prostor posve ga je približio diskurzu književne kritike. Dok je bio jedan od suradnika i suurednika časopisa Razlog, jedan od urednika Telegrama, često je pisao o novoizašlim knjigama onih književnika koji su u njegovu životu imali suoblikovateljsku ulogu ili su ga u različitim prigodama poticali na razmišljanja. Stranice Razloga i Telegrama obiluju Stamaćevim kritičkim prikazima raznih imena iz hrvatske i drugih književnosti. Zapravo, bilo bi teško koga posebno izdvojiti, no neka su od njih njegovi stalni pratioci, njegove napasne teme: Ujević, Kaštelan, Mihalić, Šoljan. U Vjesniku je tijekom 1993. četvrtkom imao rubriku Knjige iz tjedna u tjedan, u kojoj je redovito pisao o novim knjigama po vlastitu izboru. Nažalost, većina književnih, novinskih / časopisnih kritika objavljena, primjerice, u Razlogu, Telegramu, Vjesniku te drugim novinama i časopisima još čeka da ih njihov autor okupi oko kakve duhovne okosnice i nađe im zajednički nazivnik vrijedan knjige. Vjesnik je Stamaću bio domaćin i redovite subotnje kolumne Književni život od veljače 1991. do ožujka 1992, koje je objavio u istoimenoj knjizi. Iz tjedna u tjedan Stamać je izlagao svoje poglede na pojedine probleme književne teorije i prakse, svojevrsnu fenomenologiju književnosti i određena svakodnevna stanja kako mu ih je nudio tadašnji javni život, ili kako mu je nametao rat koji se bio nadvio nad zemljom mu i ljudima. S obzirom na velika tektonska podrhtavanja onoga doba, doba 1991. i 1992, rastvaranja i rasapa jednoga svijeta i stvaranja drugoga, ti se tekstovi dakako ne mogu smatrati stricte književnokritičkima; riječ je feljtonima koji su nastajali iz bogate riznice različitih autorovih znanja i spoznaja te otisaka neposredne zbilje i njezinih manifestacija u autorovoj svijesti.

Stamaćevu esejistiku i književnu kritiku obilježuju analitička inventivnost i prepoznatljiv stil, istančan osjećaj za estetičke vrijednosti, ali i etičku sastavnicu pojedinoga književnoga djela, pisca i pojave. Iako njegovo proučavanje književnosti i ovladavanje raznim tipovima književnoga znanstva nije rezultiralo posebnim izgrađenim sustavom, činjenica jest da mu ga, kako sam kazuje, valja tražiti na susretištu retorike, estetike, semiotike i teorije komunikacije. U pristupu književnim djelima i pojavama mogu se prepoznati sklonosti metodologiji strukturalnoga proučavanja literature i filozofskih ideja fenomenologije i egzistencijalizma. Dosljedan u traganja za istinskim književnim, ali i životnim vrijednostima, njegujući specifičan jezik i stil, Ante Stamać je, uvijek gdje je to bilo moguće, nastojao težinu i suhoparnost znanstva olakšati lakoćom pisanja, dok bi znanstveničkom strogošću disciplinirao svoje jastvo, slobodu i uzlet mašte. Esejistikom je i književnom kritikom jasno pokazao kako se bez poznavanja povijesti književnosti i povijesnih poetika te teorije književnosti ne mogu meritorno i suvereno opisivati, tumačiti ni vrednovati pojedina književna djela.