Klasici i noviteti

KADAR iz filma 500 dana ljubavi

Na sedmom po redu Zagrebačkom filmskom festivalu ugošćeno je sedamdesetak filmskih autora, prikazano je devedeset filmova u šest kinodvorana, u koje je hodočastilo 35 tisuća gledatelja. Iz sjajne selekcije filmova izdvajamo filmske prvence koji su postali klasicima španjolske kinematografije, koja danas slovi kao najintrigantnija u Europi, jedan američki dugometražni novitet te ratne igrane filmove zaokupljene složenim balkanskim odnosima.

KADAR iz filma crnci

Moj prvi film – Španjolska

Teza je triler-horor koji je Alejandro Amenábar kao 23-godišnjak snimio 1996. i ubrzo stekao kultni status među obožavateljima strave i užasa. Široka publika tada se upoznala s temom snuff-filmova, u kojima su prikazi mučenja i ubojstva dokumenti stvarnih događaja. Tema je nadahnula Joela Schumachera za snimanje trilera 8 mm s Nicholasom Cageom u glavnoj ulozi nekoliko godina poslije. No Amenábarovo je djelo slojevitije; inteligentno se poigravalo autoreferencijalnošću, postavljajući društvu pitanje koliko je uopće normalno da gledatelj uživa u strahu i užasu proizišlima iz umjetničke mašte te nije li ta sklonost ipak benigna u odnosu na onu koju u gledatelja izazivaju mediji prepuni stvarnoga nasilja.

Glavna junakinja, Ángela (Ana Torrent), studentica je audio-vizualnih umjetnosti u Madridu koja piše seminarski rad s temom nasilja u medijima. Ubrzo naiđe na mrtva mentora, koji je netom prije pogledao kasetu sa snimkom jeziva mučenja studentice proglašene nestalom prije nekoliko godina. Ángela upoznaje obožavatelja horora i općenito nasilnih filmova, otkačenoga studenta Chemu, kojemu je Amenábar kao redatelj i scenarist podario duhovitost kao kontrapunkt potencijalnoj poremećenosti. No ispostavlja se kako se pravi ubojica skriva pod krinkom privlačnoga dečka iz susjedstva, u kojega društvo, dakako, nikad ne bi posumnjalo. Iako njegova mračna strana Ángeli tjera strah u kosti, on je silno privlači, baš kao i samo nasilje koje proučava, dok nam redatelj suptilno sugerira kako bi to moglo biti na granici s patologijom. Nakon što se uvjeri da je objekt njezine požude ubojica, on joj odluči odsjeći ruke i noge, dakle, kastrirati je, kao što je ona kastrirala njega na simboličnoj razini – jer se usudila gledati (a možda i uživati u scenama mučenja).

U horor-filmovima, naime, većinu ubojica čine muškarci, dok su žene uglavnom žrtvovane. Teza se poigrava odnosom ženskoga latentnog mazohizma i muškarčeva sadizma, iako će ubojica s falusom, koji moć posjeduje već sposobnošću promatranja ženskosti okom kamere, naposljetku završiti kobno od ženske ruke. Ángela posjeduje pomalo dječački izgled, kao i Ripley u Alienu, kako bi mogla pobijediti Čudovište.

KADROVI iz filma Borci za Hrvatsku

Teza je postala klasikom i zbog ironična stajališta prema dežurnim moralistima, kojima poručuje kako horor-filmaši i publika nisu ti koji su izopačeni. Film propituje odnos promatrača i nasilja kao nečega seksualnog, primordijalnog, što je imanentno ljudima, i to iznosi kao gotovu činjenicu u koju odbijamo povjerovati. No Amenábara više od nasilne umjetnosti zabrinjavaju mediji koji prikazuju snimku snuff-filma i ljudi koji ne odvraćaju pogled, nego nepromišljeno upijaju to nasilje kao sok na slamku.

Horori su radikalni, ali i nekonformistički – čudovište koje je stvorio dr. Frankenstein ambivalentno je biće koje je poslužilo kao antagonist iskonskom zlu – totalitarizmu u prvencu Victora Erice Duh košnice. Budući da je film snimljen posljednjih godina Francova režima, njegova je kritičnost mogla postojati samo putem domišljate metafore. Junakinja, sedmogodišnja Ana, koju također tumači Ana Torrent, nakon što u lokalnom kinu pogleda Frankensteina Borisa Karloffa, postaje opsjednuta čudovištem te se prvi put susreće sa smrću. Djevojčica velikih srnećih očiju uistinu je zapanjujuće prenijela dječju naivnost i maštovitost. Također, Luis Cuadrado kao direktor fotografije stvorio je izvanredne kompozicije ispunjene intenzivnim bojama, usprkos tomu što je izgubio vid tijekom snimanja. Duh košnice znatno je utjecao na Panov labirint Guillerma del Tora, koji je u kritici režima bio izravniji, dakako, jer je snimljen dugo nakon pada tog političkog sustava.

U španjolskoj obiteljskoj drami Leptirova krila (1991) baskijskog redatelja Juanma Baja Ulloe u središtu je radnje djevojčica Ami, koju majka počne zanemarivati nakon što rodi dugo priželjkivana sina. Ami počini zločin zbog koje će cijela obitelj ispaštati, no njezina kazna bit će život ispunjen trajnom nesrećom. Složeni obiteljski odnosi u ovoj komornoj drami u srži su groteskni, no istodobno toliko opipljivi, te su na tragu drama Ingmara Bergmana. Iako film progovara o razlikama u odnosu roditelja prema muškoj i ženskoj djeci i posljedicama koje taj odnos ostavlja na njihov identitet i život, neki kritičari smatraju kako je to zapravo alegorija političkog odnosa Španjolske prema Baskiji.

Politika je pokretač radnje i u komediji Luisa Garcíe Berlange Dobrodošli g. Marshall iz 1953. Naizgled tek posveta mediteranskom mentalitetu, film propituje odnos tradicionalne Španjolske prema Amerikancima, na koje gleda kao na Druge. Likovi dvoje hoće li američki diplomati u posjetu njihovu mjestašcu donijeti darove i blagostanje ili će ih pojesti, kao što su to navodno činili Indijanci njihovim precima. A onda ipak odluče kako će ih srdačno dočekati, prikazujući sebe kako ih Amerikanci zamišljaju, u tradicionalnim nošnjama Andaluzije koje većina nikad prije ni vidjela nije, a koje im zbog potrebe politike nabavlja gradonačelnik slikovitoga gradića. Berlanga je sjajan satiričar duha i nadasve britak u prikazu komičnih likova. Nevjerojatno je koliko je to djelo, uvršteno među pet najboljih španjolskih filmova svih vremena, unatoč tomu što je nastalo prije pedeset i šest godina, aktualno dok govori o polaganju nade u SAD u globalnopolitičkom smislu te o istovremenom strahu od gubitka nacionalnih identiteta koje izaziva širom svijeta.

Glavni program

U sklopu glavnog programa festivala prikazan je 500 dana ljubavi Marca Webba, američka romantična komedija, indie film koji ne pristaje prilagoditi se pravilima holivudskoga sretnog završetka. Webbov prvi dugometražni igrani film postmodernistička je igra nelinearne narativne strukture. Redatelj je bio svjestan koliko je soundtrack važan za svaku ljubavnu vezu pa je tako odnos mladoga zaljubljenog muškarca i nezaljubljene djevojke začinio izvrsnom glazbom, kao što su to pjesme o neuzvraćenoj ljubavi Smithsa. Film, osim što je duhovit, uspio je približiti romantičnu komediju muškarcima (s obzirom da taj žanr većinom preferiraju žene), prikazavši muško-ženske odnose iz muške perspektive. U većini slučajeva, ženski su likovi prikazani kao ovisnice o muškoj ljubavi, koliko god filmaši u chick-flicku nastojali dokazati kako muškarac nije u središtu njihova zanimanja, nego nešto pametnije, primjerice šoping, no ovdje je stvar posve obrnuto posložena. Djevojka nakon petsto dana ljubavne veze ostavlja mladića jer shvaća kako nije zaljubljena niti je to ikad bila. On pati, moli je da se vrati te gubi svaku nadu, dok film i dalje funkcionira kao komedija ne pretvarajući se ni u jednom trenutku u krimić u kojemu je on eventualno ubija zbog neuzvraćene ljubavi, ni u dramu u kojoj si zbog nje oduzima život (!). Film je inteligentno sročen, a glavni glumci, Zooey Deschanel i Joseph Gordon Levitt, sjajno su glumili. Budući da će se film uskoro naći u redovitoj kinodistribuciji, preporučujemo ga samcima, podjednako kao i zaljubljenim parovima.

Iz Srbije nam dolazi ratna drama Vladimira Perišića, Ordinary People, o ratu devedesetih na ovim prostorima. Radnja započinje u zoru, dok autobus vozi vojnike na njima nepoznato odredište. Glavni lik, mladi vojnik Džoni, ne zna što ga čeka. Vojnici se iskrcavaju na napuštenoj farmi te uskoro stižu civili, koje prema zapovijedi komandanta jedinice moraju smaknuti. Iako je film imao potencijala postati artističkim prikazom ratnih strahota u kojemu će zločin okupatora biti filmskim rječnikom glasno izrečen, čini se da je posipanje pepelom jednog naroda izvedeno uz stanovito doziranje. Naime, vojska koja ubija zarobljenike, a među njima su i maloljetni civili, ostaje neimenovanom – gotovo univerzalnom. Dijalog je vrlo oskudan jer je redatelj htio naglasiti strah, koji je u tim trenucima jači od misli. Ipak, dugi kadrovi kojima se nastojao suprotstaviti mirni ambijent ljetnoga popodnevnog zvizdana užasu koji može zadesiti i najnevinijega čovjeka pomalo zamaraju, dok nam tišina premalo toga govori.

Hrvatski film Crnci Zvonimira Jurića i Gorana Devića također obrađuje temu iz Domovinskog rata. Vod nazvan Crnci pod zapovjedništvom je Ive (Ivo Gregurević), a zadužen je za likvidiranje neprijatelja bez pravedna suđenja. Unatoč potpisanu primirju, zapovjednik provodi plan izvlačenja tijela poginulih suboraca iz šume i miniranja brane kako bi neprijateljima zadao posljednji udarac. Darko (Rakan Rushaidat), Barišić (Krešimir Mikić), Franjo (Franjo Dijak) i Šaran (Nikša Butijer), iako nevoljko, kreću za zapovjednikom u akciju. Kao i u spomenutom Perišićevu filmu, vojnici su ovdje tek instrumenti zapovjednika, politike, izjedani iznutra zbog onoga što su počinili. Budući da se film osvrće na slučaj Branimira Glavaša, najstrašnija je scena ona u unutrašnjosti garaže u kojoj su zidovi uprljani krvlju. Telefonski razgovor između Ive i njegove supruge, u kojem joj se on kune jedinim sinom da mu garaža služi samo da u njoj parkira auto zvuči posebno oporo. No unatoč tragičnosti filmu kao da nedostaje dramske težine kojoj se toliko težilo.

Film kao propaganda

U sklopu programa Film kao propaganda prikazan je kratkometražni igrano-dokumentarni film Borci za Hrvatsku iz 1944. o školovanju hrvatskih vojnika u Stockerauu pored Beča. Nepoznati autor nastojao je tadašnju publiku uvjeriti kako su ustaški vojnici sretni što odlaze u rat te kako se režim brine za blagostanje cijele Hrvatske. Filmsku glazbu skladao je Lovro pl. Matačić, koji se i pojavljuje u ulozi vojnog lica i dirigenta. Slikopis je na trenutke duhovit, primjerice tijekom uzajamna ohrabrivanja vojnika, iako to, dakako, nije bila autorova namjera. Klimaks filma osobito je začudan; u sekvenci u kojoj se ustaški vojnici bezbrižno provode u austrijskom lunaparku!

Četnici! Borbena gerila / The Chetniks! Fighting Guerillas iz 1943. djelo je Louisa Kinga, snimljeno u američkoj produkciji, jer u to su vrijeme Amerikanci još smatrali četnike pozitivcima. Film prikazuje Dražu Mihailovića kao uglađena gerilca u borbi protiv Nijemaca, za pravednost i slobodu, toliko naglašeno i patetično, da se publika tijekom projekcije u dvorani kina Bug &TD-a smijala do suza.

ZFF još se jednom dokazao kao najveći festival u Hrvatskoj izvanrednim izborom filmova i nepristajanjem na komercijalno podilaženje. Filmskim klasicima obratio je posebnu pozornost, što je iznimno važno, a velika posjećenost dokazala je kako postoji zanimanje publike za filmsko obrazovanje. Također, glavni i popratni program ponudio je intrigantne novitete o kojima će se tek govoriti. Jedina je i gotovo neznatna zamjerka organizatorima: filmove koji su proglašeni pobjednicima nisu reprizirali posljednjega dana kao što je dosad bio slučaj.

Ana Srzić