Kazalište - svijet

New York – Brighton Beach Memoirs, uspješnica Neila Simona iz 1983, nedavno opet premijerno izvedena na Broadwayu, izazvala je pravi šok u središtu svjetskog američkog kazališta. Šok, naravno, nije izazvan provokativnošću ili radikalnom interpretacijom, nevjericu je izazvala činjenica da je produkcija skinuta s repertoara nakon svega sedam dana igranja, postavši tako jedan od najvećih brodvejskih promašaja u novijoj povijesti. Simon, koji je imao niz komercijalnih uspjeha na Broadwayu i u Hollywoodu u posljednja tri desetljeća, koji je zaradio Pulitzera i tri Tonyja, i sam je šokiran neuspjehom predstave. Cijeli timovi stručnjaka i producenata sad na ovom primjeru pokušavaju shvatiti što se to događa na Broadwayu, u čemu se promijenio ukus publike, kako se ovakav neuspjeh – u koji je uloženo tri milijuna dolara – ne bi ponovio. Još jedna činjenica koja zbunjuje je da je za dosadašnje slične promašaje često bila kriva kritika koja je znala pokopati predstave. Brighton Beach Memoirs, međutim, nisu dobili katastrofalne kritike, one nisu čak bile ni loše, ali publika jednostavno nije htjela gledati ovu predstavu. Iznad svega ostaje panično pitanje na koje sad producenti pokušavaju odgovoriti: što se promijenilo u ukusu publike?

Hrovat na Manhattanu

New York – Na Tjednu talijanske drame u New Yorku izvedena je i jednočinka Igra Borisa B. Hrovata. Komad je na talijanski jezik prevela Laura Marchig. Tekst Igre zaintrigirao je najistaknutijega italoameričkoga dramatičara Marija Frattija, pa je drama 7. listopada izvedena u New Yorku, u American Theater of Actors na Manhattanu. Hrovatovu dramu režirao je čuveni Alan Kanevsky. Reakcije na predstavu odjeknule su u više novina, a tjednik njujorških Talijana Oggi tekst Igre proglasio je jednim od dva najkvalitetnija teksta čitave manifestacije. Hrovatov „komad za dvoje glumaca koji glume glumce” objavljen je u posljednjem broju Mogućnosti, a potkraj godine pojavit će se i u milanskon Sipariju. Posvećen je Carlu Terronu, velikom prošlostoljetnom dramatičaru, pa ne iznenađuje teronovsko ili pirandelijevsko poigravanje i prožimanje teksta (fikcije) i realnosti.

Život je san kao grčka tragedija

London – West End, komercijalni kazališni centar s druge strane Atlantika, ne muči brodvejske brige, Calderonov Život je san u režiji Jonathana Munbyja i produkciji kazališta Donmar izazvao je prave panegirike i oduševljenje publike. Kritike se natječu koja će više pohvaliti redateljski koncept i glumačka ostvarenja Dominica Westa (Segismundo), Kate Fleetwood (Rosaura) i Lloyda Hutchinsona (Clarion), a svi su zapazili kako je predstava lišena nametljive kršćanske doktrine i ikonografije i kako se uzdiže do kvalitete grčke tragedije.

Safonov može bolje!

Moskva – Pavel Safonov jedan je od ruskih redatelja koji voli spektakularne, velike predstave.

Čak i kad ih radi na maloj sceni, osjećaj grandioznosti uvijek je prisutan, pa je takva i predstava Poziv na smaknuće, nastala po pripovijetki Vladimira Nabokova, a realizirana na velikoj sceni Nacionalnoga kazališta za mlade. Mračna priča Nabokova o osuđeniku koji očekuje smaknuće postavljena je u cirkusku okolinu s nizom klauna koji igraju ljude što okružuju nesretna protagonista. Cincinnatus, zbunjeni zatvorenik, osjeća se kao manipulirani i marginalizirani pijun u igri velikih, u kojem mu preostaje jedino čekati smrt, bez mogućnosti da išta promijeni. Ovo nije predstava koja može poslužiti da se vidi što Safonov zaista može napraviti na velikoj sceni, ali će – dok takva produkcija ne dođe – ipak poslužiti da se vidi redateljeva sposobnost, zaključuje kritika.

Jasen Boko