Još jedan cvijet u Cvijetinoj kosi

Cvijeta Zuzorić

Legendarna dubrovačka ljepotica i umnica Cvijeta Zuzorić (1552–1648) za života je, kako je poznato, nadahnjivala mnogobrojne hrvatske pjesnike (kao što su Marin Kaboga, Miho Babić Babulinov, Miho Monaldi, Dominko Zlatarić) i intelektualce (Nikola Gučetić Vitov), talijanske također (G. B. Boccabianca, Cesare Simoneti, Torquato Tasso). To vrelo nije presušilo, dapače proključalo je u suvremeno doba. S ove obale Jadrana spomenuti je najodanije Cvijetoljube: Luku Paljetka i Matka Sršena. Prvi je ispjevao, među ostalim, Lament nad pepelištem u Trstenu, koji su na talijanski preveli Franjo Čale i Grytzko Mascioni te puno hvaljen i s pravom nagrađivan roman Skroviti vrt, zamišljeni dnevnik Cvijete Zuzorić, što ga je tobože vodila već kao trinaestogodišnjakinja. Drugi je autor radiodrame Cvijeta Zuzorić, treći spol (izvedena na III. programu Hrvatskog radija 2. kolovoza 2002) i drame Cvijeta Zuzorić, poput neke tlapnje (inscenirane na pozornici zagrebačkoga Teatra &TD 25. ožujka 2005).

Nego, po nekim najnovijim istraživanjima Joannisa Marottija Rhagusinija (Suzana Glavaš, o.c.) Cvijeta ne bi bila rođena u Dubrovniku, nego u Jakinu, od oca Frana i majke Mare (Radeljević). Otac, bogati dubrovački trgovac, u plodnomu je braku imao jedanaestero djece, stekao plemstvo i kao poslovan čovjek kupio kuću u Jakinu. Kćerka mu Cvijeta bila je ipak prava Dubrovkinja ne samo po roditeljima nego i po tome što je u Gradu provela punih trinaest godina (1570–1583) došavši u zavičaj sa suprugom. Njezin pak muž, ankonski plemić Bartholomeo Pescioni, u Dubrovniku se bavio trgovinom sukna i bankarstvom, a uz to je kao uglednik obnašao dužnost poslanika pri Republici za Cosima Medicija. Doživjevši stečaj, vratio se sa suprugom u Jakin, gdje je umro znatno prije Cvijete, ona ne prekida veze s Dubrovnikom, budući da je Ancona vrvjela našijencima, koji su tamo posjedovali trgovine i druge nekret-nine.

Novi dijalozi s Cvijetom

Na toj je podlozi Matilde Tortora, talijanska uvažena pjesnikinja dramatičarka i sveučilišna profesorica u Cosenzi, izgradila jednočinku Fiora (Dialogo in assenza di Torquato), objavljenu dvojezično prije šest, sedam godina (La Mongolfiera, 2007), u kojoj su protagonistice kao i u Dijalogu o ljepoti nazvan Antos (Cvijet) i Dijalog o ljubavi nazvan Antos (Venecija 1581). U tim dijalozima (pisanim na talijanskom jeziku) Nikole Gučetića Vitova riječ vode Mara Gundulić (autorova supruga) i njezina prijateljica (i autorova inspiracija) Cvijeta Zuzorić u perivoju Gučetića u Trstenu. U tom su igrokazu, dakle, dramatis personae samo Cvijeta i Mara u poodmakloj dobi: Mara je došla u posjete prijateljici udovici u Jakin, u čijoj kući, budući da zbog kiše ne mogu ići u šetnju, zapodijevaju razgovor, dok slažu vijence od cvijeća. Signora Pescioni pripovijeda o djetinjstvu u Dubrovniku, o svojem putovanjem brodicom kad je napustila „coste croate“, pripovijeda o Blandini (pripitomljenoj majmunici) koju je uzela sa sobom, o prvim dojmovima o gradu u koji je doplovila... Mara je propituje o njezinim stihovima (Cvijeta je pisala na latinskom, talijanskom i hrvatskom tekstove koji su se zagubili ili su spaljeni). Posebnu draž tekstu gospođe Tortora priskrbljuje Cvijetino sjećanje na Torquata Tassa, dapače ona tijekom subesjede izgovara jedan njegov sonet i dva madrigala (zato je dio naslova teksta Dijalog bez Tassa). Na kraju Mara krasnoslovi Paljetkov Lament (glavni mu je naslov Dialogo della belezza detto Antos), a zadivljena Cvijeta pita jesu li i to Tassovi stihovi. Profesorica Tortora vješto je pritom aktualizirala jednu renesansnu esejističku vrstu (dialogo) i u nju nei-zravno uplela i barbarski ratni palež Trstena od okupatora ranih devede-setih godina prošloga stoljeća. Iznenađuje nas pak poznavanjem dubrovač-kog ambijenta u 16. stoljeću, ne samo poznavanjem činjenica o Cvijeti Zuzorić i njezinu tragu u literaturi od Torquata Tassa do Luka Paljetka. Sa zadovoljstvom, uzgredice bilježim, još jedan omaggio Cvijeti sa susje-dne obale: nedavno pokrenuta revija Lettere Arte, Scienze (vol. IV, Casserta 2007) donosi prilog Arianne Quarantotto L´affaire Zuzorić. Ta vrijedna talijanska kroatistica dotiče se, među ostalim, spomenutoga Paljetkova romana te se zasebno bavi dobrodošlom raščlambom predgovora Gučeti-ćeva djela Discorsi sopra le metheore d’Aristotele (Venecija 1582). Prvo mu je izdanje cenzurirano i povučeno, drugo iz 1585. prošlo je bez sankcija. Što je uzrok toj aferi? Nikola Gučetić, oštroumni filozof i prirodoznanstvenik, dubrovački cijenjeni dužnosnik, poznat po knjigama i u Italiji, pomalo je zagonetno došao pod udar cenzura zbog tih razgovora, ako tome nije razlog njihov predgovor, u kojemu se supruga gnjevno obara na dubrovačke zavidnike, što kleveću Cvijetu. Zločesta ogovaranja i objede, ističe kolegica Quarantotto, doživjela je i Isotta Nogarola, otmjena dama iz Verone, plemkinja, oko koje su se okup-ljali humanisti i pjesnici, baš kao i oko Cvijete, slaveći njezinu lje-potu. Isottu su jalni sugrađani optuživali za ponajgore spolne opači-ne, a branio ju je obrazovani humanist iz Mletaka Niccolo Barbo. Ulogu Barba u 17. stoljeću preuzela je Mara Gundulićeva u rečenu predgovo-ru, koji je u drugom izdanju okljaštren, valjda zbog žalaca na račun Dubrovčana. Mara također opisuje Cvijetinu ljepotu, što je platonistička navada iz humanističko-renesansnog vremena, bez obzira pripada li ta lijepost muškarcu i ženi. Tako je, primjerice, Marko Marulić u epigramu Hanibalu Lučiću slavio njegovu tjelesnu krasotu, a Torquato Tasso, Cvijetin istonaraštajnik, opisivao školskog suučenika, inače nećaka Ludovica Ariosta.

Prijateljice i ljubavnice

Držim da je upravo taj Marin predgovor služio kao ishodište dijaloga Matka Sršena, pjesnika, dramatika, kazališnog redatelja i sveučilišnog profesora za spomenuti tekst Cvijeta Zuzorić quasi una fantasia, dvojezično objavljen, dakle, kod istog nakladnika iz Cosenze, koji je tiskao i dramolet gospođe Tortora. Sršenov dijalog je veći (četiri prizora s epilogom), a njegove su nositeljice također Mara Gundulić i Cvijeta Zuzorić, aludira se isto tako na Cvijetine zagubljene stihove, spominje (mnogo manje) Torquata Tassa. Međutim, impostacija je i dramaturška napetost bitno drukčija u ovoj hrvatskoj zuzorićijadi. Mara i Cvijeta razgovaraju post mortem, vrativši se s drugog svijeta, da neutraliziraju neke međusobne odnose iz bivšega ovozemaljskog života. Ozračje je zbog toga drame pomalo morbidno, funebralno. Ta je projekcija svojevrsna visio (priviđenje), mjesta su radnje perivoj Trsteno kao u Gučetićevim dijalozima i Mleci, gdje su mu objelodanjeni inkriminirani razgovori. Ozračje ovog teksta nije nimalo idilično, niti je to sentimentalan susretaj prijateljica, kao u tekstu prof. Tortora. Dijalog je, istina, uokviren humanističkim duhom (evociranje Platona, Aristotela i mita o Orfeju). Jedan je od akcenata stavljen na Cvijetine rukopise, posebno na dramu Orfeo, u kojoj da su obje glumile (Cvijeta kao Orfej strastveno da je ugrizla Maru-Euridiku). Izbezumljena od trajne ljubavi prema Cvijeti, Mara joj sadistički spaljuje sve rukopise; Cvijeta joj pak spočitava da je nije časno obranila od objeda („Klevete su nastale zbog vaše grešne strasti prema meni...“). Cvijetu su bili dubrovački zli jezici okrutno uzeli na zub kao veroneški Isottu. Infernalna Mara štoviše pretvara se u neku vrstu Kate Kapuralice, Cvijeti, gušeći je za vrat, dobacuje: „Pjesnička kurvo!“. U posljednjem se prizoru otkriva da je riječ o lezbijskom paru tijekom bakanalijske večere u Veneciji, koji ležećki, držeći se za ruke, umire, jer je Mara otrovala hranu. Tako iznova odlaze na drugi svijet, otkud su došle, kao ljubavnice, što je čista autorova fikcija. Koliko mi možemo biti skeptični prema takvoj razgradnji legende o Cvijeti Zuzorić, kao modelu ženstvenosti, koja se vidi i na njezinim portretima, Sršen je tu legendu globalizirao po modernoj (ili modnoj) koncepciji alternativnog kazališta (Cvijeta Zuzorić 24. je svezak niza Colana Teatro, tekst gopođe Tortora 8). Talijanska kritika, uvjeren sam, sklona takvim „skandaloznim“ i mučnim djelima, osobito kad je posrijedi crimen amoris, dobro će primiti uradak Matka Sršena. U svakom slučaju on je stanovita promocija književne međuovisnosti dviju obala Jadrana, konkretnije Dubrovnika i Jakina.

Zasluge Suzane Glavaš

Velike su zasluge, valja naglasiti, Giovannija Spedicatija, ravnatelja nakladničke kuće La Mongolfiera, što su se spomenute dvije drame pojavile u Italiji. Ravnatelj te kuće inače je sklon suradnji s Hrvatskom (La Mongolfiera je objavila i petrarkističku antologiju Sonetti d’amore 2003, također dvojezičnu, koju je sastavio pisac ovog članka). Zauzeta posrednica za sve tri edicije bila je Suzana Glavaš ne samo zbog toga što je bila uvjerljiva njihova zagovornica kod Spedicatija nego i prevodite-ljica i prirediteljica. Talijani za takav prirediteljski, urednički posao imaju izraz a cura (la cura, skrb, briga), što se doslovno može od-nositi na Glavaševu, koja je uložila mnogo truda i energije u prijevode i popratne tekstove, ali i stanovitu afekciju. Traduktološki gledano, kao iskusna prevoditeljica s talijanskoga na hrvatski (tekst Matilde Tortora) i s hrvatskog na talijanski (tekst Matka Sršena), nje-zine verzije drama o Cvijeti Zuzorić stilski su i jezično besprijekorne i svjedoče o istančanu poznavanju dvaju jezika. Samoprijegorno nastojanje pak da Cvije-tu Zuzorić promovira iznova kao amblem kulturne povezanosti dviju sus-jednih sredozemnih zemalja, koje nastavaju dva naroda po temperamentu i nekim inim osobinama slična, služi joj na čast.

Mirko TOMASOVIĆ