Jedinstvo različitosti

Izložba Hram začeta je milijardama godina unatrag, u trenutku kad se zemlja odlučila ukazati Bogu poprimivši oblik kugle, geometrijskoga tijela koje nastaje kad se početak i kraj stope u jedno, obujmljujući ono bitno unutra, esenciju. Milijarde su godina prošle, jedna za drugom, i na Majci zemlji počeli su nicati tlocrti, od kojih se onaj kružni već od pamtivijeka smatrao savršenim (kao da su ljudi oduvijek intuitivno znali da je zemlja okrugla!) te se vjerski objekti počinju graditi u tom obliku. Navedimo samo neke od novijih uvjerenja o krugu. U srednjem se vijeku smatralo da božansko i savršeno može biti pronađeno u krugu, Andrea Palladio u 16. stoljeću krug smatra idealnim oblikom crkve jer je svaki dio građevine jednako udaljen od njezina središta, odnosno od Boga... Stoga je sasvim logično da će se taj oblik rabiti vječno i da ga pronalazimo u manje davnoj arhitekturi. Meštrovićev paviljon. Hram umjetnosti građen 1934–1938, moglo bi se reći hram mučenik jer mu je unutarnja fizička i duhovna esencija mijenjana više puta. Izvorno je građen kao spomenik kralju Petru I te je do 1941. funkcionirao kao Dom likovnih umjetnosti. Godine 1941. prenamijenjen je u džamiju i kao takav postojao je do 1945, kad postaje Muzej revolucije. Zamalo pola stoljeća, do 1990, imao je tu namjenu, kad je ponovno vraćen Hrvatskom društvu likovnih umjetnika.

Nalazimo se, napokon, na polaznoj točki izložbe. Hram je, i nekad i danas, bio mjesto, odnosno simbol, i poganstva, i kršćanstva, i islama, i raznih ideologija koje jedna drugu opovrgavaju, vječno se izmjenjujući, nesvjesne da su samo skup točaka koje čine kružnicu... A umjetnost je ona koja ih prati na putanji, ona koja se protiv njih bori i koja iz njih izrasta.

Na trgu koji danas nosi ime Trg žrtava fašizma nalazi se hram koji je uz varijacije proživio spomenuto. Stoga, možda više od bilo koje zgrade, zaslužuje nositi ime hrama umjetnosti – umjetnost se doista izborila za svoje mjesto. Divna je koncepcija engleskog kustosa Marka Gisbourna i hrvatskoga kustosa Branka Franceschija u Galeriji Prsten: izložiti različita djela osamnaest suvremenih umjetnika iz Austrije, Hrvatske, Francuske, Bosne i Hercegovine, Turske, Njemačke, Japana, Nizozemske, Italije, Sjedinjenih Država, Norveške, sva pravedno raspoređena oko središta (zemaljskoga) hrama. Umjetnici su to koji zbog svojih različitih pripadnosti simboliziraju ujedinjenje svih vrsta hramova, različiti u istom krugu zemaljske kugle na kojoj žive!

Mnoge od njih zaokuplja razlika nekadašnjeg i današnjeg odnosa religije i umjetnosti, koji se iz temelja promijenio. Nekad su naime one funkcionirale u simbiozi, za razliku od danas.

Religija i umjetnost dijele mnoge zajedničke crte i možda iz tog prevelikog udaljavanja, odnosno sve većeg gubljenja bilo kakve vjere današnjega čovjeka, mnogi se umjetnici na izložbi okreću iskonskom iz kojega su se obje razvile, odnosno prirodi. Tu je i kritika današnjega konzumerističkog društva, koje čovjeku usmjerava pozornost na pogrešne vrijednosti. Spomenimo stoga dvije izložene instalacije.

Emanuela Marassi postavila je na zid plitke regale od bakra u kojima je u kičastom stilu izvezla imena trideset i šest vrlina na engleskom jeziku (36 pisanih vrlina, bakar, vezeni til, 1981), svaku onako kako je po njezinu umjetničkom nahođenju svojstveno toj vrlini. Tako obješeni na zid, regali mogu podsjetiti na zidne slike ili reljefe u crkvama koji već vjekovima opominju čovjeka da je grešan. Martina Mezak izložila je instalaciju s hologramskom projekcijom Yoni (2009). Yoni je na sanskrtu vagina, a znači i sveto mjesto ili – božanski prolaz. Umjetnica je odala počast hramu nad hramovima, prirodi, vagini iz koje svi potječemo, a koja je vrlo često eksploatirana. Instalacija je napravljena po uzoru na takozvani peep show. Posjetitelj prolazi prolazom koji se sužava i na kraju stiže do utora kroz koji može promatrati hologramsku projekciju obnažene žene. Najviše je videa. Uskrsnuće alkemičara (2006) Brace Dimitrijevića, Mandragora (2002) Julie Faure-Brac, Smrt je na drugoj obali (2004) Meliha Görgüna, Sveti umjetnički rad (2001) Christiana Jankowskog, Šapćući borovi #4, (2007) Shane Moulton, Svjedočanstvo (2007) Trine Lise Nedreaas, Site i kontekst specifičan performans (2009) Toine Klaassena, Zlatna košarka (fotografije i video, 2009) Sairi Kiritani, Mistični orgijastični teatar (1998) Hermanna Nitscha. Sav taj video može se svesti na nekoliko zajedničkih nazivnika: kritika potrošačkog društva unutar kojega umjetnost izumire, povratak prirodi i vjeri, propitkivanje života i smrti, pitanje žrtve i iskupljenja. Posredovanjem brutalnog videa Hermanna Nitscha, a i izložene vlastite krvi Zlatka Kopljara (K8, kristal, krv, 2002) prisutan je i Isus Krist u hramu, iz kojega nas On tjera van.

Dolazimo do slikarstva koje kao da predstavlja idiličnu stranu izložbe jer je zastupljeno u maloj mjeri te su zastupljeni isključivo hrvatski autori. Kao da već i ono, u usporedbi s videom, predstavlja iskonske, tradicionalne vrijednosti. Linearno izvedeni obnaženi likovi Tomislava Buntaka (Konačna pobjeda nebeske vojske u Japanu, srebrna i zlatna tinta, 2008), koji ne odišu seksualnošću nego nevinošću, odnose nas u izrazito estetski idealan svijet. Mjesto moći (akrilik, 2009), slika Josipa Zankija, djeluje poput tapiserije u čijoj se gustoći šume skrivaju nadnaravna bića. Slika Željka Kipkea Al servizio di Pandora (ulje na platnu, 2009) reakcija je na pretjerano korištenje socijalnoga konteksta u suvremenoj umjetnosti. Davor Krelja u svom djelu (19882008, ulje na platnu, 2008) propitkuje ono skriveno i promjenjivo u umjetnosti. Umjetnik Wolfgang Buchner u Meštrovićevu je paviljonu doslovno izložio prirodu, odnosno različite kristale soli, jer ga zanima geometrijska analogija između geometrije kupole i atomske strukture soli. Posljednju spominjemo instalaciju, performativnu intervenciju Kate Mijatović Grafit iz Firenze (2009), u kojoj ona vodom na zid ispisuje natpis Il Dio ce (Bog postoji). Nevjerojatna je suptilnost kojom umjetnica tim jednostavnim performansom promatraču govori o odnosu sumnje i vjere. Boga ima, Boga nema; Bog je tu i kad nije tu.

Nakon posjeta i nacionalno i tematski složenoj izložbi čovjek se osjeća kao dio svijeta, dio hrama u kojem svi zajedno doista nešto možemo promijeniti, što se 1990. dokazalo u malom, baš u Meštrovićevu paviljonu. Umjetnost se vratila u svoj hram.