Javno o privatnome

Nova knjiga Helene Sablić Tomić, Hrvatska autobiografska proza, prema autoričinim riječima, zapravo je udžbenik nastao kao sažet okvir predavanja o hrvatskoj autobiografskoj prozi koja je autorica kao sveučilišna profesorica održavala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Osijeku. Oslanjajući se na rad Andree Zlatar (Autobiografija u Hrvatskoj: nacrt povijesti žanra i tipologija narativnih oblika, Matice hrvatska, 1998), Helena Sablić Tomić napravila je istraživanje autobiografskih tekstova iz razdoblja od 1845. do 2006, a svoje je naratološke i poetičke analize ostvarila u nekoliko žanrova – kao rasprave, interpretacije i predavanja.

Velik dio knjige čine upravo rasprave u kojima autorica kreće dijakronijski – govori najprije o autobiografskoj prozi u razdoblju romantizma, zatim o prozi na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće te naposljetku o autobiografskoj prozi hrvatske moderne. Ocrtavanje književnopovijesnoga konteksta važno je jer autorica u autobiografskom iskazivanju subjekta namjerava pokazati Zeitgeist. Pritom se Helena Sablić Tomić oslanja na teoretičara Philippea Lejeunea, koji naglašava važnost recepcijskoga diskursa, te Mirnu Velčić i druge.

Privatno i intimno u ovoj su knjizi ključni pojmovi za proučavanje autobiografskog iskustva. Tako autorica ističe kako su autobiografi hrvatskoga romantizma prostor privatnosti iskazivali činjenicama iz javnog života. Proučavanjem tekstova u tom razdoblju buđenja nacionalnog identiteta postaje jasno da autobiografi tog vremena povezuju intimno i nacionalno. Individualnost se tada iskazuje ne u introspekciji, nego u historiografskom diskursu u kojem bivanje u povijesti postaje važnijim od samospoznaje. Iste se karakteristike mogu primijeniti i na dnevničke zapise iz tog vremena, pa dnevnici mogu postati i povijesni izvori. Autorica u tom kontekstu analizira i dnevnik književnice Dragojle Jarnević, koji tumači i kao dokument vremena i kao zapis o intimi jedne snažne osobnosti. Jarnevićeva u svom dnevniku podjednako komentira i političke događaje, ali i intimne doživljaje, pa se može ustvrditi kako je u romantizmu dominantno poistovjećivanje javnog i privatnog.

U analizi autobiografske proze na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće raščlanjuje se djelo Ksavera Šandora Gjalskog, i to unutar tri oblika: autobiografski zapisi u užem smislu, zatim sjećanja i pisma te na kraju autofikcija. Mnogi su kritičari naglašavali kako se cjelokupno djelo Gjalskoga može svesti na pretvaranje životnog iskustva u književni tekst, no ono što ga čini još posebnijim jest nemogućnost njegova jednoznačna svrstavanja. Gjalski u svojim djelima pokazuje snažnu individualnu, može se reći, modernu samosvijest. Ona bi se očekivala i od autora u razdoblju moderne, no zanimljivo je kako se u autobiografskim tekstovima toga doba događaji iz života prikazuju realistički i kronološki, a tek se pojedine iznimke – poput Isušene kaljuže Janka Polića Kamova, u kojoj autor razmatra vlastito jastvo i otkriva unutrašnja stanja – uklapaju u opću predodžbu o stvaralaštvu tog razdoblja.

Poglavlje knjige koje donosi autoričina predavanja problematizira različite žanrove, poput biografije, memoara, dnevnika, pisama i kolumni. U predavanjima Helena Sablić Tomić redovito naglašava širi kontekst žanra koji tematizira, smješta ga u europski kontekst, ali gdje god može, povezuje ga i sa svakodnevicom (primjerice, referencije na autobiografiju Slavena Bilića). Osobito pak treba izdvojiti autoričino vješto sintetiziranje u načelu širokih tema, tako da, primjerice, u kratku predavanju o biografiji ona uspijeva sažeti cjelokupnu povijest žanra.

U poglavlju o dnevniku kao žanru analiziraju se dnevnici Franje pl. Cirakija, Antuna Branka Šimića i Čede Price. Ti tekstovi postaju izvor za proučavanje mikropovijesti jednoga vremena ili pak, poput Šimićeva, bilježe zapise dnevničkog subjekta izolirana iz tzv. vremena svijeta. U posljednjem dijelu knjige nalazimo interpretacije u kojima autorica piše o djelima Zdenke Marković, Vladimira Rema, Gorana Rema, Matka Peića i Vinka Brešića, a posebno poglavlje posvećuje autobiografskim knjigama Igora Mandića. U intepretacijama autorica se koristi esejističkim stilom, povezuje znanstvene činjenice i neke posve lirske dijelove, pa su ti tekstovi pisani nadahnuto i znalački. Valja napomenuti kako je ovdje uložen velik trud u pronalaženje građe nekih autora, npr. u slučaju Zdenke Marković, književnice koja je djelovala sredinom prošlog stoljeća i ostavila iza sebe zanimljiv opus, premda je službene povijesti hrvatske književnosti ne spominju.

Na kraju, treba ustvrditi kako je autobiografski žanr itekako zanimljiv jer se u njemu ogleda senzibilitet jednog društva, privatno i javno. Na sveučilištima u svijetu, unutar proučavanja povijesti mentaliteta, odavno se istražuju takvi tekstovi jer postaju ravnopravan povijesni izvor, koji pruža potpuniju sliku razdoblja. Ova je knjiga prinos upravo takvoj povijesti. Posebno treba pohvaliti pristup Helene Sablić Tomić, koji se ne skriva iza objektivizma te nerijetko referira i na popularnu kulturu (TV-serije, filmove). Uostalom, kako je i autorica naglasila, želja joj je predavanjima potaknuti studente da razmišljaju i da ne budu tek pasivni recipijenti. A upravo autobiografski diskurs može afirmirati kulturu individualnosti, koja se danas sustavno zanemaruje.