Iz trećega kovčega

Varaždin je počesto opskrbljivao Zagreb zanimljivim glumcima. Ako se pođe od Jose Martinčevića, koji je stigao preko Ljubljane, Trsta i Osijeka, pa nastavi sa Zagrepčaninom Franjom Majetićem, koji je ako ne do zagrebačke pozornice slavno stigao do filma Tko pjeva zlo ne misli, zatim Ivom Serdarem, pa Ivanom Lovričekom te Varaždincima Zlatkom Vitezom i Slavkom Brankovim, pa preko onih u ovom improviziranom popisu možda zaboravljenih do Ljubomira Kerekeša, evo im se pridružuje i novi, jedan od donedavnih mladih prvaka HNK u Varaždinu, Berislav Tomičić, koji je od ove sezone član Kazališta Žar ptica.

Prije bismo ga, doduše, očekivali u Komediji, ali kako su vrste srodne mjuziklu postale vlasništvo gotovo svih hrvatskih kazališta, kako onih s kakvom-takvom fizionomijom, tako i onih bez ikakve, taj afirmirani glumac i pjevač itekako će dobro doći Žar ptici. Nadasve uspješan Majetić držao se načela ne zadržati se ni u kojem angažmanu dulje od četiri sezone. Možda u žudnji za rodnim gradom, gdje je njegova majka nekoć bila zaposlena u Malom kazalištu u Frankopanskoj (danas Gavella), Majetić je mijenjao gradove. Uživao je što ga prepoznaju prolaznici, što mu se vesele čistači cipela, a kada bi mu se učinilo da to veselje slabi, on je već odavno bio na drugoj pozornici, ostavljajući publiku da čeka njegov povratak.

Osim angažmana Berislava Tomičića, ravnateljica Žar ptice Marija Sekelez učinila je još jedan nepogrešiv potez na početku nove sezone. Udarnu prvu premijeru povjerila je bugarskom kazalištarcu Sunnyju Suninskom, koji je za glavnu ulogu izabrao Berislava Tomičića, a za nevidljivu pripovjedačicu glumicu Mariju Sekelez. No i s najboljim kartama u ruci teško je tri puta za redom pobijediti. Sunny Suninsky već je dva puta usrećio ovu pozornicu maštovitim, svježim i nadasve poetičnim predstavama, koje su obje imale čaroliju u naslovu. Bile su to Čudesan svijet brojeva i Čarobna flauta. Nažalost nije svojstvo čudesnoga da se ponavlja. Isti moćan autorsko-redateljski rukopis prepoznat ćemo i u trećoj zagrebačkoj predstavi s tekstom i režijom Sunnyja Suninskoga Bilo jednom jedno vrijeme, no u njoj je unatoč svim povoljnim okolnostima čarolija izostala.

Zar nije moguće i bez nje? Ako je nađena univerzalna tema, zamišljen i s pomoću scenografa Miljenka Sekulića, kostimografkinje Danice Dedijer, glazbenika Damira Šimunovića, oblikovatelja rasvjete Saše Mondecara te poletnoga, u svakom pogledu svježa i privlačna mladoga glumačkog ansambla u kojem su uz spomenutoga Tomičića svi besprijekorni: Ana-Marija Bokor, Gorana Marin, Žana Bumber, Mitja Smiljanić i Zoran Kelava u ulogama razigranih kazaljki od sata i sl., iskonstruiran i pokrenut besprijekoran scenski stroj u kojem su slika, zvuk i živi pokret mladih glumaca stopljeni u cjelinu u službi zajedničkoga cilja: ispitati kako se nalazi, gubi i kupuje vrijeme, zašto je uspjeh djelomičan? Ambiciozna konstrukcija koja bi htjela scenski definirati vrijeme ovaj put ostaje prilično suhoparna. Uglavnom verbalne dosjetke nižu se usiljeno, u dinamici dopadljivih scenskih slika znakovitih poruka. Gledatelj je dugo prepušten uvjerenju da je suočen s poučnom predstavom koja teatralizacijom tumači kako mjeriti vrijeme i kako se služiti satom, što je možda korisno, ali nije odveć uzbudljivo, da bi na kraju krajeva, kada je scenska dinamika obojena žarkim crvenilom pozornice zaprijetila da će se pretvoriti u agresivnu monotoniju, autor iznenada domišljatim završetkom izveo igru iz slijepe ulice. Osim Berislava Tomičića, kojemu uloga naivnoga kupca vremena daje stanovite mogućnosti i on se njima vješto koristi, ostali sudionici uglavnom ostaju na razini nadasve uspješne kolektivne vježbe koja im ne daje pokazati više od privlačnih fizionomija i svladane temeljne školske discipline scenskoga pokreta. A kada se na koncu stigne do poente prolaznosti s geometrijski oblikovanim snjegovićem, teško je ne sjetiti se prve režije Renea Medvešeka, suptilne i nježne scenske bajke sa snjegovićem iz zemlje Frigolandije, gdje se govori nemuštim jezikom, gdje je scenska oprema izrađena rukama poput najjeftinijih igračaka, no gdje glumci i publika svih dobi živo sudjeluju u zajedničkom doživljaju ljepote snijega i tuge rastanka. Je li i tu autorsku predstavu jednoga već prije sedamnaest godina od naših najistaknutijih mladih glumaca bilo moguće smjestiti u kovčeg i ponijeti ususret drugim mladim glumcima i njihovoj publici ili je bila odveć srasla sa samom sobom? U javnosti nažalost jedva zapažen, imao je taj autorsko-redateljski prvenac sudbinu snježne pahuljice. S obzirom na to da je sve odanije uvozu, kako bi današnje naše kazalište odgovorilo na neku novu samoniklu pojavu tako iznimna dometa?