Fotografski Geppetto

Nova knjiga fotografija Stanka Abadžića Marginalije skup je nekih njegovih starih fotografija iz prošlih ciklusa Billboard, Praškog, Zagrebačkog, zajedno s novim radovima. Ipak, sve djeluje novo, kao novi puteljak koji vodi do istoga cilja koji u fotografiranju ima Stanko Abadžić. Fotograf koji je dosad radio isključivo crno-bijele fotografije (barem one namijenjene izlaganju) tražio je prizore koji podsjećaju na prošla vremena, vrebajući stare predmete, slikajući vrlo rano ujutro, čime bi postizao i jače kontraste i atmosferu fotografije pedesetih godina. Stanko Abadžić tako ne nudi posvetu povijesti fotografije, nego, služeći se analognim aparatom, kroči putovima prošlih načina, motiva, atmosfere, priskrbljujući si međuprostor i međuvrijeme. Pozivajući se na pedesete, Stanko Abadžić traži načine i vremena kada je fotograf stao i čekao prizor, hodao i promišljao, vremena prije masovne uporabe fotografije, kada je osobi pred fotoaparatom to bio izvanredan doživljaj, kada je fotografiranje imalo važnost i težinu. Tako je i fotografirano dobivalo tu važnost i obične stvari bilo je lako prenijeti u svijet izvanrednog i pokazati ih kao nove, u novom svjetlu, novom značenju.

U Abadžićevu međusvijetu i međuvremenu on upravo traga za tom važnošću i uspijeva je naći, u svemu i svačemu, što je u najnovijoj knjizi stavio pod zajednički naslov Marginalije. Kada fotografira svojim Pentaxom 645, riječ je načinu koji je svojevrsna pohvala sporosti.

U posvećenoj jutarnjoj šetnji, koja je gotovo primijenjena fotografska meditacija, Abadžić kao u onoj poznatoj priči o Kantu koji je svaki dan radio istu šetnju, koja je ipak svaki dan bila nova, kroči utrtim crno-bijelim stazama klasike i pronađenih motiva „starih predmeta i atmosfere prošlosti”, otkrivajući da je put uvijek nov i prikazujući taj stari put kao nov. Znakovitim Marginalijama Stanko Abadžić poziva na novo tumačenje naslova. U nevažnim stvarima, točnije s njihovom pomoći, pronađena je važnost.

Kao što bi gatara u talogu kave vidjela sliku budućnosti, Stanko Abadžić u prizorima oko sebe pronalazi sliku svoje duše. Ovaj put Stanko Abadžić ima još manje ljudi na fotografijama, zapravo gotovo ih uopće nema. Sitne figure u daljini, sjene, nečije noge na biciklu ili u hodu, samo kao nagovještaj, snoliko prikazanje, koje ne remeti unutarnju šutnju, nego je štoviše pojačava. Kompozicije su savršene, prizori su kao naslikani, sjene, list, lutke, odrazi, sve je živo i pojačano. Zbog neobičnih kutova snimanja ili pronalaženja neobičnih motiva (poput dječje slagalice na cesti) pojačava se dojam udahnuta života. Motivi na fotografijama podsjećaju na trenutak buđenja poslije živa sna, dok nam se sve još čini kao java.

Usto fotografije djeluju prema načelu zrcaljenja, jer Stanko Abadžić uspio je na fotografijama stvari i prizora oko sebe stvoriti dovoljnu otvorenost za tumačenja, poput Rorschachova crteža u kojem svatko vidi ono što želi. Svoje meditativno stanje, koje je proživio u fotografskoj šetnji, svoju dušu, uspio je utkati u fotografije tako da svatko tko ih promatra može doživjeti svoju fotografsku meditaciju, vidjeti vlastita stanja, vlastitu dušu. Vjerojatno su me zato u početku Abadžićeve fotografije na neki način uplašile, podsjetivši me na dojam koji je na mene u djetinjstvu ostavila slikovnica Pale sam na svijetu. Probudio se, a nigdje nikoga, neki predmeti snimljeni iz žablje perspektive zure u fotografa, lutke su bez lica, velike i bijele, neke obezglavljene.

Zdravko Zima u predgovoru knjige opisao je to kao potrebu da se krajolikom napučenim prazninom nadomjesti praznina ljudske egzistencije. Napušteni prostori i ostavljeni predmeti otkrivaju se kao modaliteti ljudske napuštenosti. Stanko Abadžić živio je prije rata u Vukovaru, da bi zatim otišao u Njemačku, pa u Češku, gdje je doživio samoaktualizaciju kao vrstan fotograf, nakon čega se vratio u Hrvatsku. Kao što se nakon Drugoga svjetskog rata razvila književnost ruševina, nakon desetogodišnjeg izbivanja možda i nije slučajno što taj Vukovarac bira one motive koje je Zdravko Zima okarakterizirao riječima Susan Sontag, „melankolija ispod površine”.

Moj dojam pri drugom promatranju fotografija nekoliko dana poslije bio je drukčiji, miran, misaon, kao da mi svaka fotografija nudi kratko odmorište. U trećem gledanju doživjet ću nešto novo i tu je još jedna ljepota – Abadžićeve fotografije omogućuju stalno vraćanje njima samima.