Dvije opere u Italiji

Izvedba opere Norme Vincenza Bellinija na kojoj sam bio u Teatru Verdi u Pisi bila je ono što se u nas uvriježilo nazivati pretpremijerom. Iako su takve predstave u nas rijetke, Talijani ih običavaju priređivati jako često, pod nazivom anteprima giovani ili promozionale scuole; odnosno, pretpremijera za mlade, to jest predstavljanja za školarce. U nas bi svakako valjalo utemeljiti ovakav recept: da se na pretpremijeru odvode djeca iz škole, a termin održavanja mora biti u ranim popodnevnim satima kao u Italiji, tako da bi i otočka djeca ujutro mogla krenuti prema, primjerice, Splitu ili Rijeci, a navečer, nakon odgledane predstave, da se mogu vratiti doma. U kontinentalnom dijelu takav bi se princip mogao ustoličiti za prigradske sredine koje teže Zagrebu ili Osijeku. A da ne govorim o mogućnosti – čitaj: potrebi! – da svako od rečenih četiriju nacionalnih kazališta izletuje u koji od teatara izvan vlastitih gradova (Čakovec, Varaždin, Bjelovar; Vukovar, Đakovo, Slavonski Brod; Gospić, Pula, Opatija; Zadar, Šibenik, Dubrovnik, da spomenem samo neke). Model je, dakako, primjenjiv na sve kazališne vrste, a osim toga tako bi više ljudi moglo vidjeti neku produkciju.

PRIZOR IZ OPERE NORMA

Ispočetka mi se Orchestra della Toscana činio odveć mlakim kolektivom, koji inače djeluje u Firenci i opslužuje tamošnji, također Teatro Verdi. No s vremenom se doista prometnuo u solidan svirački kolektiv, kojemu profesionalnost nije jedinstvena zadaća. Dirigent Alessandro Pinzauti reproduktivni je demijurg srednje dobi, čijom je zaslugom predstava klizila vrlo podmazano – njegova je manualna tehnika iznimno dorađena i čitljiva; svaku dobu u taktu on daje jasno i nedvosmisleno. Zapanjuju mnogobrojni minuciozno izrezbareni glazbeni detalji, a oni su se na poseban način odražavali u smislu dinamike.

Iako relativno mlađahan, redatelj Pier Paolo Pacini prikazao je viđenje Norme koje bi se moglo nazvati – stara škola. U tretmanu zbora prevladavaju žive slike: zbor se pojavi da bi otpjevao, smjesti se na bini i ode, ali nema dinamičnosti u kretnji, ni česta mijenjanja položaja. I soliste također vodi stereotipno: oni često leže, pjevajući s jednom stranom lica naslonjeni na pod, a onda se klišejno podižu s težnjom da rukom dosegnu nebo. Kostimi su izrađeni u artističkoj manufakturi gdje stoluje Massimo Poli. Samo, on kao da je u svojem viđenju došao do pola puta: svaki put svi se protagonisti pojavljuju u istim opravama. Je li riječ o nedostatku imaginacije? Vjerojatno, jer se predstave izvode redovito s nekoliko promjena robe, barem glavnih junaka. Scenografija koju izgradi Tobia Ercolino bila je jednostavnih linija s dominacijom pravih kutova. Ništa ona nije donijela što već nije viđeno na otvorenoj opernoj pozornici.

Sopranistica Silvia Dalla Benetta (Norma) nema onu boju glasa u kojoj se zrcali prirodan talent. Njezin je glas malko matiran, zagasit kao sfumato, no u interpretativnom smislu nije joj bilo premca te večeri na pozornici. Tešku ariju Casta diva otpjevala je besprijekorno, a kolorature kojima obiluje sljedeća veća njezina sekvenca izradila je vrlo precizno.

Tenor Francesco Anile (Pollione) pjevao je u nekoliko navrata u Zagrebu. Većinu u Pisi prikazane uloge otpjevao je poskakujući po tonalitetu, često griješeći u intonaciji. Valentina Coladonato (Adalgisa) ima prelijep glas, Luca Titolo (Oroveso) u posjedu je snažna basa, a i solidan je tehničar. Nadiya Petrenko (Clotilde) bila je pravi dobitak predstave, dok Giorgio Trucco (Flavio) ima ponešto suhonjav glas. U konačnici, produkcija koja se održala u gradu poznatu po nakošenom tornju gledljiva je predstava dostojna Bellinija osobno, ali i talijanske operne tradicije općenito.

Verdijev festival

Slavna talijanska glazbena manifestacija, Festival Verdi u Parmi, svake se godine održava (većim dijelom) tijekom listopada, jer se baš u njemu obilježava maestrov rođendan: 10. listopada. Nepisano je pravilo da se svake godine uz neko općepoznato meštrovo djelo nađe i neki raritet, koji nije često na opernim pozornicama. Tako su prošlih godina izvedene opere Oberto, conte di San Bonifacio (prva njegova opera u opusu), Il Corsaro (Gusar), također manje znano djelo, a lani sam i sam imao sreću gledati opet ne odveć poznat naslov: Giovanna d’Arco. Ove godine to mjesto posebnosti pripada operi I due Foscari.

Nakon izvedbe I due Foscari u Parmi, potvrdilo mi se po tko zna koji put: ansambl Teatra Regio jamačno je jedan od ponajboljih u Italiji. Orkestar je, doduše, bolji jedino u milanskoj La Scali, ali za zbor i nisam baš posve siguran. Istodobno, svaka predstava u Parmi ima naboj i kvalitetu premijere. Koju sam god predstavu gledao – bilo premijeru, bilo reprizu – uvijek je izvedba bila na zavidnoj visini, a solisti koji se angažiraju u ovdašnjim projektima odreda su vrhunski tehničari i još bolji interpreti.

PRIZOR IZ OPERE I due Foscari

Maestro Donato Renzetti sve je vrijeme zvuk orkestra držao naelektriziranim, a posebice se iskazao u kraćem plesnom dijelu spočetka III. čina te u rastućem suspensu kad čitav ansambl privodi operu kraju. Zbor u Parmi u načelu ne zakazuje. Već na samu početku njegov muški dio predstavio se sočnim pjevom: svaki član pojedinačno zaogrnuo se u ornat cjeline. Navlas isto bilo je kad su na pozornicu muškarci izlazili sami. Ženski dio pjevačkoga kolektiva predstavio se nešto kasnije, također već u I. činu. Kad zapjeva kompletni mješoviti zbor ovdašnjega teatra, to se stvarno pretoči u skladno muziciranje.

Redatelj Joseph Franconi Lee dosljedno je proveo tragizam imanentan tom Verdijevu glazbeno-scenskom panou. Kriterij koji je zauzeo na početku redatelj je zadržao do završnog akorda. Još za vrijeme sviranja kratkog preludija djelu – u kojem se zrcale tragični momenti u obliku snažnih suzvuka s izrazitom disonantnom potkom, koji će momenti poslije biti izraženi u operi – na vrhu proscenija okupljaju se članovi Desetorice i u šutnji, pogledima se sporazumijevajući, supotpisuju odluku o izgnanstvu Jacopa Foscarija, sina duždeva. Nikakvo diskrecijsko pravo nije bilo na raspolaganju venecijanskom poglavaru, niti je ikakav oblik nepremjestivosti bio u moći mletačkoga poglavnika. Okrivljujuća presuda Vijeća bila je slovo zakona, pa je Foscariju senioru jedino bilo preostalo umrijeti od tuge nakon što mu je dojavljeno kako je iz sličnih pobuda preminuo i njegov potomak, Foscari mlađi.

William Orlandi napravio je scenu i kostime. Premda se u posljednje vrijeme scenografije dobrano reduciraju, ostavljajući pozornicu podosta golom, ili se ogoljelost nadomješta projekcijama koje vizuri daju perspektivu, Orlandi je zadržao prokušan, ali nimalo starinski modalitet u podizanju scenske konstrukcije. Scenograf je vrlo dobro riješio izmjene u pojedinim scenskim situacijama, koje je provodio zaklapanjem pozornice s obiju strana. Unutrašnjost je svaki put, nakon rastvaranja golemih drvenih brana, bila drukčija, a dojmljivost pojedinih efekata dodatno je naglasila decentna igra svjetlima Valerija Alfierija. Boje i krojevi Orlandijevih kostima zadržali su korak u hodu današnjega vremena s vremenom koje prikazuju.

Pjevačka ikona

Ulogu venecijanskog dužda odigrao je planetarno poznat bariton i ikona opernog svijeta Italije, bariton Leo Nucci (Francesco Foscari). Dijelom zahvaljujući i njemu, predstava je bila itekako magnetizirana. Nastup Lea Nuccija može biti i demonstracija kazališnoga pregnuća ne samo za pjevače nego još više i za glumce. On je bio kičma predstave koju su nadogradile sve druge pjevačke komponente, ali i glavna poluga što je sve kolege poticala na veći angažman. Leo Nucci izvrstan je pjevač, široka emocionalnog raspona. Na njegovu licu jasno se čita što misli i kako doživljava dovođenje pred gotov čin, kad sramotna Desetorica i Vijeće donose osudu zbog koje njegov jedini živi sin nevin odlazi na Kretu u egzil. Nuccijeva uloga puna je tužaljki, a bariton ih je sve otpjevao srčano i potresno, što je rezultiralo snažnim pljeskom i odobravanjima u III. činu, koja su prestala tek kad je pjevač učinio kretnju da se predstava nastavi.

Tatiana Serjan (Lucrezia) sopranistica je vrlo prodorna glasa. Možda malo prenaglašeno artikulira tonove unutar fraze, što izaziva neznatne smetnje kod dijela auditorija. No tehnika joj je savršena, dikcija primjerena, i s mnogo je patosa otpjevala kantilenu Tu al cui squardo onnipossente. Tenor Roberto di Biasio već je u prvim taktovima dao do znanja da je posrijedi vrlo pouzdan pjevač. Timbar njegova glasa ima nešto od pozlate Joséa Carrerasa, čak mu pomalo i vanjštinom sliči. Ni Roberto di Biasio, kao ni Tatiana Serjan, nisu se dali baciti u zasjenak zbog nastupa karizmatičnoga Nuccija.

Sve u svemu, interpretativni sinkretizam cijele izvedbe može opravdati najviša očekivanja ljubitelja opere.