Drugi Tadijin život

Govoriti o Dragutinu Tadijanoviću (Rastušje, 1905–Zagreb, 2007) danas znači imati u vidu u prvome redu činjenicu da ga drugi put nema među nama. Dvije godine bez Tadije znače zato uvažiti još nekoliko činjenica od kojih se neke tiču ličnosti, a druge Tadijanovićeva djela. Što se ličnosti tiče, na jednoj strani su pjesnik i njegova biografija, a na drugoj mi i naše biografije.

Glede prvoga valja se podsjetiti kako se radi o čovjeku koji je svoj životni krug ispunio za fantastične i umalo pune 102 godine i tako se upisao u malobrojne hrvatske „stotiše“. A krenuo je, kako je sam govorio, na taj svoj veliki put iz jednoga maloga slavonskog sela noseći sa sobom jednu veliku želju: postati gospodin! Za to je kao mjesto izabrao grad, a kao sredstvo pjesništvo. Pa iako ga je grad oblikovao, pružio mu dom i kruh svagdanji, velikim ga je učinilo rodno selo. Jer su upravo Rastušje i Slavonija bile one točke o koje se Tadijanović uvijek naslanjao, a najviše upravo onda kada im se najviše odupirao. Strpljivo i uporno, uvijek s punim životnim elanom, jednostavno i jasno, iskreno i spontano, s mnogo sreće i naklonosti gradio je svoj ugled i mjesto na društvenoj ljestvici za kojim je toliko žudio i o nju mjerio vlastiti uspjeh i veličinu.

Obdaren osebujnim glasom i gotovo fotografskom memorijom fascinirao je sugovornike, a njegova prostodušnost koja je graničila s nekom vrstom dobroćudnoga i naivnoga slavonskog baje postala je zaštitnim znakom našeg Tadije kako su ga od milja zvali čak i oni koji mu se nikad nisu ni približili. S njegovim talentom za – danas bi se reklo – automarketing i njegovanje vlastite slike u svim vrstama medija – od tiska, preko radija i televizije do interneta (na kojemu još ima vlastitu stranicu!) – u našoj književnosti jedva da se itko može mjeriti. (Ako se uopće može i s kim uspoređivati, onda je to samo jedan čovjek, koji ne pripada svijetu književnosti, naime, Ćiro Blažević!)

Ispod branda naš Tadija upisivali su se i brojni suvremenici s vlastitim biografijama. Bio je Tadija pravi miljenik školske mladeži i studenata, nakladnika i novinara, glazbenika i likovnjaka, kritičara i političara, jednom riječi: zvijezda, ikona svoga doba. Zato ne čudi što je još za života dobio ne samo sabrana, izabrana i bibliofilska izdanja svojih djela, sve moguće nagrade, časti i priznanja, s njima čak i mjesto na mirogojskim Arkadama, već i biste i škole, zvijezdu slavnih na opatijskoj obali, pa čak i spomen-dom u Brlićevu gradu u kojemu je svih devet Brlića uključujući i desetu Ivanu Mažuranić stalo u ime jednog puta, jednog odvojka i dva trga. Bilo je gotovo pitanje prestiža naći se u Tadijinoj blizini, a to znači i u milosti televizijskih kamera, koje su ga voljele. Sve nas je navikao da 4. studenoga budemo s njime „kod Drageca“ i da nakon ritualnog darivanja i nazdravica još jednom točno u ponoć iz njegova baritona čujemo omiljenu mu Milovo sam garave i plave… Smjenjivali su se govornici, ministri i pomoćnici, gradonačelnici i tajnici, nakladnici i urednici, pjevači i svirači, glumci i recitatori, a ostajao samo Tadija i poput slavonskog hrasta, kako ga svojedobno nazva ovogodišnji laureat mu Luko Paljetak, sve nas okupljao pod svoju krošnju nekom mješavinom djetinje radosti i tobožnje ravnodušnosti. Pamtio nam imena i dijelio nadimke, pamtio što smo rekli ili napisali, ispravljao i dopunjavao – od prvoškolca do kazališnih veterana, od đaka do profesora, pa i ljutio se, durio kao dijete kad se inati, ali zlopamtilo nije bio. Osim možda u jednome, i to baš kada je riječ o Spomen-domu, jer se i nekoliko dana prije smrti pitao: što će ljudi reći, Tadija eto ima i spomen-dom, a Brlići ni vlastite kuće!

I zato u ove dvije godite otkako nema Dragutina Tadijanovića i naše su se biografije promijenile. Svatko je ponešto izgubio. Od nedjeljne kave u kavani hotela Dubrovnik do promocije tko zna koje već Tadijine knjige pred uvijek jednako krcatim auditorijem, od broja u telefonskom imeniku do poneke tek banalne navike. Npr. da obavezno stanem pred Gajevom 2a i bacim pogled na prozor s kojeg je Jelica mahala svome Tadjenki, a otkada sam na mjestu uz portafon na kojemu je pisalo Tadijanović ugledao drugo ime, slika koja je ionako već više godina bila tek puka iluzija sasvim je nestala. Umjesto života s Tadijom, nastupio je život s uspomenama na njega. Umjesto žive institucije u koju je bio još za života prešao ostala je institucija koja se oživotvoruje. S obzirom na uspomene jedva da je postojao itko o kome se tako živo i naširoko prepričavaju anegdote da bi uistinu bilo dobro zapisati ih i tako spasiti od zaborava. Jer u tim anegdotama koncentrirana je Tadijanovićeva najvjerodostojnija biografija.

Što se institucija post mortem tiče, dakako, riječ je u prvome redu o Zakladi Dragutina Tadijanovića iz koje se po drugi put voljom samoga Tadije dodjeljuju jedna pjesnička i dvije studentske nagrade, a trebala bi se skrasiti upravo u gradu na Savi, tj. u gradu koji – za razliku od Zagreba – doista zna živjeti na svojoj rijeci. Riječ je i o radovima na uređenju Spomen-doma koji bi dogovorom pjesnika i Grada Slavonskog Broda institucionalno trebao čuvati uspomenu na život i djelo svoga velikana. Napokon, riječ je i o pokušaju da se ustanovi tradicija obilježavanja 4. studenoga u brodskom franjevačkom samostanu gdje je Tadijanović proveo nekoliko svojih đačkih godina. Drugim riječima, a imajući u vidu i projekt zavičajne kuće u rodnome Rastušju na što se svojedobno obvezao i zagrebački gradonačelnik, kao da otpočinje drugi Tadijin život; ovaj put on ide u obrnutom smjeru – od Zagreba u Brod, od mirogojskih Arkada do brodskoga memorijalnog doma u Starčevićevoj 8.

A što se Tadijanovićeva djela tiče, izuzme li se ponovljeno izdanje brodskih mu i rastuških pjesama u nakladi brodskoga ogranka Matice hrvatske, relativno svježe naklade njegovih sabranih pjesama, pisama i prepjeva u Školskoj knjizi dvije godine prije pjesnikove smrti, može se govoriti tek o jednoj jedinoj knjizi u minule dvije godine: o Izabranim djelima u Stoljećima hrvatske književnosti, prvome posmrtnome izboru, tj. bez uloge i utjecaja njezina autora, kako uostalom i propozicije dotične biblioteke predviđaju. O toj kao ni o jednoj spomenutoj knjizi, koliko znam, nigdje ni riječi. Štoviše, sama Matica nije imala potrebu javno je predstaviti, a kritika nije imala potrebu upitati se na što je to sveden naš Tadija sada kad ga više nema. Nije to slučajno. Vjerojatno se radi o efektu tzv. odgođene reakcije, o svojevrsnome intermezzu koji je gotovo neizbježan nakon odlaska jednoga tako moćnog imena koje je svojom osobnošću godinama ispunjavalo golem prostor našega svakodnevnog života te dopunjavalo, ponekad i natkriljivalo vlastito djelo. Kao poslije kazališne predstave, kad glumci utonu u mrak, a publika se još nije oglasila…

Na redu je drugi život Dragutina Tadijanovića. U njemu zasad sudjeluje njegovo djelo i naše još uvijek žive uspomene. Onaj treći zbivat će se ne samo bez Tadije, već i bez nas, tj. bez svjedoka. Ostat će samo riječi. Baš kako je i slutio u posljednjoj svojoj pjesmi Drage moje riječi…