Dobro svih ili moć malobrojnih

Jean Charles L. Simonde de Sismondi

Prošlo je sedam godina otkako sam objavio Nova načela političke ekonomije, koja sada priređujem za drugo izdanje, znatno prošireno. Ne želim skrivati da to djelo nije postiglo odobravanje ljudi koji su s razlogom u to doba smatrani onima koji su napravili važne prodore u svojoj znanosti. Moram čak izraziti poštovanje tankoćutnosti s kojom su se suprotstavili mojoj knjizi. Nisam iznenađen da nisam ostavio dublji dojam. Iznio sam sumnje u načela koja su gledana kao konačna: potresao sam temelje znanosti koja je, po svojoj jednostavnosti, po jasnom i metodičkom izvođenju svojih zakona, izgledala kao jedno od najplemenitijih ostvarenja ljudskog uma. Napao sam pravovjernost, kao opasan pothvat u filozofiji kao i u religiji. Istodobno, zgriješio sam još i to da sam se odvojio od prijatelja s čijim sam se političkim mišljenjima slagao: ukazivao sam na opasnosti inovacija koje su oni zagovarali; pokazao sam da su mnoge institucije, koje su oni dugo napadali kao pogrešne, imale dobre posljedice; pozivao sam više puta na upletanje društvene vlasti u reguliranje napretka bogatstva, umjesto svođenja političke ekonomije na najjednostavniju i naoko najliberalniju maksimu po kojima je stvari trebalo prepustiti sebi samima (de laissez faire et laissez passer).

Nisam imao razloga žaliti se; čekao sam jer je istina jača od duha sustava. Ako sam zaveo sebe, razvoj događaja to bi mi razotkrio; ako sam, nasuprot tome, otkrio nova načela, koja su čak i u mojim očima tek počela dobivati na važnosti, potpora činjenicama ne bi mogla izostati; i s punim poštovanjem za prvosvećenike znanosti i ja bih s Galilejem mogao reći eppur si muove.

Sedam je godina prošlo i činjenice su se, čini se, pobjednički borile za mene. Dokazale su mnogo bolje nego što sam sâm mogao učiniti da su mudri ljudi od kojih sam se odvojio slijedili put lažna prosperiteta; da njihove teorije, gdje god primijenjene, nisu dovoljno služile porastu materijalnoga bogatstva, nego su smanjile količinu zadovoljstva koje je stavljeno na raspolaganje svakom pojedincu; da ako su težile obogatiti čovjeka, one su također siromaha učinile još siromašnijim, ovisnijim i bez sredstava za život. Potpuno neočekivane krize zaredale su jedna za drugom u trgovačkom svijetu; napredak industrije i obilja nije spasio radnike, koji su stvorili to obilje, od nečuvenih patnji; činjenice nisu odgovorile na opće očekivanje ili na predviđanja filozofa; i nasuprot slijepoj vjeri koju su apostoli političke ekonomije usklađivali s uputama svojih gospodara, bili su prisiljeni drugdje tražiti nova objašnjenja za te pojave, koje uvelike odstupaju od pravila koja oni smatraju neupitnima.

Objašnjenja koja sam unaprijed dao bila su u skladu s takvim rezultatima. Možda se tom poklapanju može pripisati i brža prodaja mojega djela, i potražnja koja se pojavila za novim izdanjem. Taj posao pripremanja novog izdanja obavio sam u Engleskoj. Engleska je kolijevka većine proslavljenih političkih ekonomista; ta se znanost njeguje čak i u ovom vremenu s još većim zanosom; državni ministri, već sljedbenici doktrine javnoga bogatstva, mogu se vidjeti kako pohađaju predavanja najumnijih profesora političke ekonomije, na njezina načela stalno se poziva u parlamentu. Opća konkurencija, ili napor da se uvijek proizvodi jeftinije, već je dugo uspostavljeni sustav u Engleskoj, sustav koji sam napao kao opasan. Taj je sustav prouzročio da proizvodnja u tvornicama napreduje golemim koracima, ali je s vremena na vrijeme industrijalce gurala u strašne nevolje. Držao sam da je prisutnost tih prevrata u bogatstvu ono što moram ispitati, ponovno razmotriti svoje zaključke i usporediti ih s činjenicama.

Izučavanje Engleske potvrdilo je moje zaključke u Novim načelima. U toj začudnoj zemlji, koja je izgleda podvrgnuta velikom eksperimentu kao uzor ostalom svijetu, vidio sam kako proizvodnja raste, dok zadovoljstvo opada. Ovdje masa naroda, ništa manje od filozofa, izgleda zaboravlja da porast bogatstva nije cilj političke ekonomije, nego sredstvo za osiguranje sreće svih. Tražio sam tu sreću u svakoj klasi, i nigdje je nisam mogao naći. Visoka engleska aristokracija doista je dosegnula stupanj bogatstva i luksuza koji prelazi sve što se može naći u drugih naroda, a ipak ona sama ne uživa u obilju koje je, čini se, stekla na štetu drugih klasa; sigurnosti nema i u svakoj obitelji većina pojedinaca oskudijeva, a ne uživa u obilju. Ako idem u kuće kraljevskoga sjaja, glave obitelji tvrde da će ukidanje žitnog monopola dovesti do uništenja njihova bogatstva, i zato njihova imanja, koja pokrivaju cijele pokrajine, više neće moći pokriti troškove obrade. Oko tih glava vidim obitelji djece, brojnije no što su u aristokratskoj klasi drugih zemalja, pa i jedan primjer: mnoge obitelji imaju desetero, dvanaestero ili čak više djece, ali svi mlađi sinovi, sve kćeri, žrtva su taštine najstarijega sina; kapital svakoga pojedinačno manji je od jednogodišnje rente najstarijega brata; oni moraju ostarjeti kao neženje i ovisnošću u kasnijim godinama skupo plaćaju luksuz ranijih godina.

Ispod te titularne i netitularne aristokracije vidim da trgovina zauzima ugledan položaj; njezina poduzeća obuhvaćaju cijeli svijet; njezini agenti prkose ledu polova i žezi ekvatora, dok svaki od njezinih vodećih ljudi, koji se susreću na burzi, upravlja tisućama. Istodobno na ulicama Londona i drugih velikih gradova Engleske dućani izlažu dobra dovoljna za potrošnju cijeloga svijeta. Ali osiguravaju li bogatstva engleskom trgovcu vrstu zadovoljstva koju bi mu trebala osigurati? Ne; u vrijednoj zemlji stečajevi nisu tako česti, ali ta kolosalna bogatstva nigdje nisu dovoljna da sama održavaju javni dug, da učvrste neko carstvo ili neku republiku, koji se ruše tolikom brzinom. Svi se žale da su poslovi slabi, teški, neisplativi. Dva puta u nekoliko godina strašna je kriza uništila bankare i proširila pustoš među engleskim industrijalcima. Istodobno, druga kriza uništila je farmere, a njezine posljedice osjetile su se među sitnim trgovcima. S druge strane, trgovina, unatoč svojim golemim razmjerima, prestala je privlačiti mlade ljude, koji stvaraju vlastita bogatstva; svaki položaj na višim razinama društva zauzet je, jednako kao i na nižim; veći broj ljudi uzaludno nudi svoj rad, ali nije u stanju osigurati si plaću.

Nije li onda to nacionalno obilje, čiji materijalni napredak svakomu upada u oči, ipak težilo poticati korist siromašnih? Engleski puk sad je lišen udobnosti i sigurnosti za budućnost. Nema više slobodnih seljaka, oni su prisiljeni postati dnevni nadničari. U gradovima jedva da još ima obrtnika ili neovisnih vlasnika malih poduzeća, ima samo industrijalaca. Radnik, da uporabimo riječ koju je stvorio sustav, ne zna što znači imati posao; on samo dobiva nadnicu, a kako te nadnice nisu dovoljne za cijelu godinu, on je gotovo svake godine prepušten milostinji sirotinjskih zakona.

Ova bogata nacija otkrila je da joj se više isplati prodati sve zlato i srebro koje posjeduje i snalaziti se bez kovanoga novca te potpuno ovisiti o papirnom optjecaju; ona se tako dobrovoljno lišila najvrednije prednosti kovanoga novca – stabilnosti valute. Posjednici priznanica provincijskih banaka svakodnevno riskiraju da budu uništeni čestim i takoreći epidemijskim stečajevima bankara i cijela je država izložena potresima bogatstva pojedinaca, ako bi neki napad ili revolucija potresli kredit nacionalne banke. Engleska nacija je našla da joj je isplativije odustati od onih načina obrade koji zahtijevaju mnogo ljudskog rada, pa je otpustila polovicu poljodjelaca koji su živjeli na njezinim poljima; ona je ocijenila da je isplativije zamijeniti radnike parnim strojevima; otpustila je, pa onda zaposlila, pa ponovno otpustila radnike u gradovima, i tkalci zamijenjeni mehaničkim tkalačkim stanovima sada umiru od gladi; ona je utvrdila da je ekonomičnije svesti sve radnike na najniže moguće nadnice s kojima mogu živjeti, i ti se radnici, budući da su sad samo ruševine, nisu plašili zaroniti u još dublju bijedu povećavajući brojnost svojih obitelji. Engleska je zaključila da je ekonomičnije hraniti Irce krumpirima i odijevati ih prnjama; i sada svaki poštanski brod dovozi masu Iraca, koji, radeći za nižu nadnicu, izbacuju domaće radnike iz svakoga posla. Što je plod te goleme akumulacije bogatstva? Je li ona imala ikakav drugi učinak osim što je učinila da svaka klasa dobiva svoj dio u brizi, lišavanju i opasnosti od potpunog uništenja? Nije li Engleska, zaboravljajući ljude radi stvari, žrtvovala cilj za sredstva?

Primjer Engleske tim je strašniji što je Engleska slobodna, prosvijećena, dobro upravljana država, što sve njezine patnje proizlaze samo iz toga što je slijedila pogrešan ekonomski sustav. Nedvojbeno, stranci su u Engleskoj impresionirani arogantnim pretenzijama aristokracije, koja stalno teži povećanju, i akumulacijom bogatstva u istim rukama. Ni u jednoj zemlji, međutim, neovisnost svake klase od nacije nije bolje osigurana; ni u jednoj zemlji siromašan čovjek, s poslušnošću koja nas iznenađuje, ne čuva na dnu svog srca veću svijest o vlastitom ponosu, ni u jednoj zemlji osjećaj pouzdanja u zakone i poštivanje autoriteta ne prožima sve klase; ni u jednoj zemlji nisu bogataši spremniji pomoći u svakoj vrsti nevolje; ni u jednoj zemlji nisu državni ministri prosvjećeniji, ozbiljniji u potrazi za općim dobrom, vještiji u njegovu pronalasku. Je li onda toliko mnogo sudstva, toliko mnogo vrlina, beskorisno za ljudsko društvo?

Da, kada se, nažalost, trude u pogrešnu smjeru. Engleska, slobodnija, prosvjećenija, snažnija od drugih nacija, samo je brže stigla do posljedica pogreške koju je započela slijediti. Njezina vitalna snaga i darovitost njezinih državnika pomoći će joj, kada nastane snažna želja da se to učini, da se lakše no ijedna druga nacija vrati na pravi put. Ali znanost ima svoje predrasude, nacije svoje navike, i čak danas u svojoj nevolji Englezi ne poduzimaju nikakve mjere koje vode poboljšanju.

Trudio sam se dokazati, u knjizi koju ću ponovno pokazati javnosti, da porast bogatstva, kako bi doprinio sreći svih – budući da je bogatstvo znak svih materijalnih užitaka čovjeka – mora biti u skladu s porastom stanovništva i da se ono mora dijeliti među tim stanovništvom u razmjerima koji se ne mogu remetiti bez velike opasnosti. Pokazao bih kako je nužno za sreću svih da dohodak raste s kapitalom i da stanovništvo ne smije trošiti više od dohotka na kojem se mora uzdržavati; potrošnja mora biti razmjerna kapitalu koji se proizvodi i stanovništvu koje ga troši. Istodobno, pokazujem da svaki od tih odnosa može biti poremećen neovisno jedan o drugom; da dohodak često ne raste razmjerno kapitalu; da stanovništvo može rasti bez povećanja dohotka; da brojnije, ali siromašnije stanovništvo može zahtijevati manje za svoju potrošnju; da reprodukcija, ukratko, može biti razmjena kapitalu kojem duguje njegove prinose, a ne stanovništvu koje ga potražuje; ali kad god je ijedan od tih odnosa poremećen, nastaju društvene patnje.

Upravo na toj postavci temelje se moja nova načela, a samo na važnosti koju tomu pridajem bitno se razlikujem od filozofa koji su u naše vrijeme tako sjajno propovijedali ekonomske znanosti, od Saya, Ricarda, do Malthusa i mcCullocha. Čini mi se da su ti filozofi neprestano stavljali u stranu prepreke koje su im smetale pri izgradnji njihovih teorija te da su došli do pogrešnih zaključaka zbog toga što nisu razlikovali stvari koje bi im smetale da su ih razlikovali. Svi su moderni ekonomisti, zapravo, dopustili da se javno bogatstvo, budući da je ono zbroj privatnih bogatstava, izvozi, povećava, raspodjeljuje i uništava istim sredstvima kao i bogatstvo svakoga pojedinca. Svi oni savršeno dobro znaju da je u privatnom bogatstvu najvažnija činjenica koju treba razmotriti dohodak i da se preko dohotka mora regulirati potrošnja ili izdaci ili će kapital biti uništen. Ali kako u javnom bogatstvu kapital jednoga postaje dohodak nekog drugog, oni su se ustručavali odlučiti što je kapital, a što je dohodak i zato su zaključili da je jednostavnije ostaviti dohodak potpuno izvan svojih računica.

Zanemarujući odrediti jednu tako bitnu kvalitetu, Say i Ricardo došli su do zaključka da je potrošnja neograničena sila, ili barem da nema granica osim onih koje joj određuje proizvodnja, no potrošnja je zapravo ograničena dohotkom. Oni su najavili da koliko se god obilja može proizvesti, ono će uvijek naći potrošače, pa su poticali proizvođače da izazovu pretrpanost tržišta, koja tada dovodi do nevolje civiliziranoga svijeta; umjesto toga oni bi morali unaprijed upozoriti proizvođače neka računaju samo na one među sobom koji raspolažu dohotkom i da svaki porast proizvodnje koji ne nailazi na primjeren porast dohotka izaziva nekomu gubitak. Zbog iste zaboravnosti gosp. Malthus, ukazujući na opasnost neregulirana porasta stanovništva, nije odredio nikakve granice količini životnih sredstava koju zemlja može proizvesti, a koja dugo može ubrzano rasti; no da je u razmatranje uzeo dohodak, ubrzo bi uvidio da postoji raskorak između radnoga stanovništva i dohotka koji uzrokuje sve njihove patnje. Gosp. McCulloch u jednom malom eseju, upravljenu da osvijetli ljudima pitanje nadnica, tvrdi da su nadnice sirotinje nužno regulirane odnosom između stanovništva i kapitala, ali nadnice, ovisne o količini potraživana rada, moraju također biti razmjerne potrošnji, koja je opet sa svoje strane razmjerna dohotku. U istom spisu on hvali siromaha koji regulira porast svoje obitelji prema porastu kapitala nacije, o kojem je pak po njemu nemoguće steći čak ni najnejasniji uvid; no mogao je zapaziti da je svaki čovjek, kad se ženi, uvijek prisiljen obitelj regulirati prema dohotku; odakle je lako izvući zaključak da je za naciju dovoljno za sve ljude regulirati njihove izdatke prema njihovu dohotku, i da nacija u kojoj najsiromašniji imaju nešto, te mogu reći koliko će dohotka prenijeti na svoju djecu, ne upada u rizik stradavanja od slabo regulirana porasta stanovništva.

Mislim, dakle, da mogu s pouzdanjem ponovno objaviti Nova načela političke ekonomije, ne takva kakva su izvorno bila, nego onakva kakva sam uspio nadopuniti, prateći veliku borbu između svih krugova ljudi koji se bave industrijskim zanimanjima. Njihov ponešto neprecizan naslov mogao bi dovesti do pretpostavke da sam ih namijenio samo da budu novi priručnik za početne osnove ove znanosti.

Druga načela, jednako nova, ali manje opća za primjenu, također proizlaze iz gornjih. Pokazao sam da je teritorijalno bogatstvo produktivnije razmjerno većem udjelu koje poljodjelac ima u vlasništvu zemljišta; da su zakoni usmjereni na očuvanje imovine starih obitelji izazvali uništenje samih tih obitelji, da ta ravnoteža između dobitaka od alternativnih zanimanja, na kojoj su moderni ekonomisti temeljili svoje proračune, nikad nije postignuta, osim uništavanjem fiksnoga kapitala i smrtnošću radnika zaposlenih u gubitničkoj industriji; da, iako izum strojeva, koji povećavaju snagu čovjeka, može biti od koristi čovječanstvu, ipak ih nepravedna raspodjela profita koji ostvaruju pretvara u bič za sirotinju; da je metalni novac nacije od svih javnih izdataka korisniji od svake „najnacionalnije“ veličine; da javni fondovi nisu ništa drugo do imaginarni kapital, priznanice hipoteke na dohodak od rada i marljivosti; da prirodne granice stanovništva uvijek poštuju ljudi koji nešto imaju, a uvijek ih prelaze ljudi koji nemaju ništa. Nemojte me optuživati da sam htio učiniti retrogradne korake u ovoj znanosti; upravo suprotno, nosio sam je naprijed prema novim područjima. S druge strane, ozbiljno sam se namučio kako bi me se moglo slijediti u ime onih nevolja koje danas pogađaju tako velik broj naše braće, a čijem nas razumijevanju i sprečavanju stara načela ne poučavaju.

Kritika kojoj je prvo izdanje mojih Novih načela bilo podvrgnuto za mene nije bila uzaludna. Djelo sam gotovo u cijelosti preradio. Najčešće sam nastojao rasvijetliti ono što je moglo ostati nejasno, usmjeravajući pozornost čitatelja na Englesku. Želio sam pokazati uzrok naših sadašnjih nevolja povezujući ono što se događa s industrijskim radom u svijetu s razvojem naše vlastite budućnosti, ako nastavimo slijediti postojeća načela. No također sam se povremeno slagao s kritikom koja mi se činila opravdanom, izbacujući ili mijenjajući pojedine dijelove. Ipak, mislim da moram prosvjedovati protiv često olake, često pogrešne mode po kojoj je djelo o društvenim znanostima ocjenjivano u svijetu. Problem koji one pokušavaju riješiti uključuje znatno drukčije elemente od onih koje proizlaze iz prirodnih znanosti, a istodobno je usmjeren jednako na srce koliko i na razum. Promatrač je pozvan primiti na znanje grube patnje, nepravedne patnje koje dolaze od čovjeka i kojih je čovjek žrtva. Ne možemo ih razmatrati hladno i prijeći preko njih, a da im ne tražimo lijeka. Lijek će ponekad šokirati čitatelja; on će ponekad biti površan ili neprimjenjiv. Mnogi su nedvojbeno pogrešni, ali su oni pogreške ne toliko političke ekonomije koliko načina na koji se provode. Autor ili čitatelji mogu se varati u pogledu njihove primjene, jer okolnosti koje su osnova te primjene nisu u knjizi dobro prikazane. Izvođenje načela, međutim, ne može se dovesti u pitanje nekim spornim zaključcima ili izrugivanjem. Ako su načela istinita, ako su nova, ako su plodna, ona će unatoč nekim stvarnim ili pretpostavljenim pogreškama unaprijediti društvenu znanost, najvažniju od svih znanosti, jer ona je znanost o sreći čovjeka.

Preveo Zvonimir Baletić

UVOD U EKONOMSKU MISAO JEANA SISMONDIJA

Nepokolebljiv autoritet

Sismondi, Jean Charles Léonarde Simonde (1773–1842), švicarsko-francuski je povjesničar, ekonomist i socijalni filozof, jedan od najprodornijih mislilaca i moralnih autoriteta, i veliki poznavalac europskih prilika svoga vremena. Pored Švicarske, povremeno je živio i javno djelovao u Italiji, Francuskoj i Engleskoj. U početku je bio sljedbenik Adama Smitha (La richesse commercialle, 1803), da bi se već 1815. odvojio od „klasične škole“ (D. Ricardo, J. Mill, J.-B. Say, T. R. Malthus, J. S. Mill) i postao jedan od njezinih radikalnijih i najglasnijih kritičara (Les nouveaux principes de l’Economie Politique, Nova načela političke ekonomije, 1819). Odvojivši se od tada dominantna i favorizirana pravca ekonomskog mišljenja, bio je sustavno prešućivan ili omalovažavan, proglašavan zbrkanim i konzervativnim, ali se nije nimalo pokolebao, čvrsto ostajući pri svojim spoznajama i analitičkim doprinosima, za koje se nimalo opravdano nije moglo tvrditi da su zbrkani i neosnovani. Dao je mnoge analitičke doprinose, koji su poslije priznati i postupno ugrađeni u korpus ekonomske znanosti, ali je osnovna razdjelnica ostala u pitanju nastanka i očekivanih posljedica evolucije kapitalističkoga sustava, a još važnije u pitanju samoregulativne sposobnosti slobodnoga tržišta da trajno održava opću ravnotežu ponude i potražnje i time otklanja potrebu bilo kakve izvanjske intervencije, što je bio glavni teorijski stup klasičnih učenja (Sayov zakon, laissez-faire). Sismondi je, naprotiv, ukazivao na inherentnu nestabilnost i nužnost razornih kriza u novom sustavu, na produbljivanje socijalnih razlika, gomilanje bogatstva manjine nasuprot sve većoj bijedi, nezaposlenosti i nesigurnosti većine naroda, a dominantnu političku ekonomiju optuživao je da izbjegava istraživanje realnih prilika, analitičku nedosljednost, pristranost i apologiju novouspostavljenih odnosa društvene moći. Govorio je: „Umjesto da bude znanost bogatstva i blagostanja svih, politička ekonomija pretvorila se u znanost gomilanja bogatstva i moći favorizirane manjine u društvu, u apologiju oligarhijske vladavine kapitalističke elite.“

S izbijanjem prve opće trgovačke i industrijske krize 1825, Sismondi je vidio očevidnu potvrdu svojih teorijskih stavova i priliku da ih iznova predstavi stručnoj i općoj javnosti u dopunjenu i proširenu izdanju Novih načela. Tom prigodom napisao je i ovaj nadahnuti predgovor, očekujući više razumijevanja i dobre volje za svoje spoznaje i poruke. Odjek nije izostao na više strana kod socijalno osjetljivih intelektualnih skupina, ali na vladajuća shvaćanja i ponašanja nisu utjecale kako je očekivao. Pa ni niz kasnije preživljenih kriza, unatoč pojedinačnim i povremenim pozitivnim reakcijama, nije doveo do radikalna prevrata u ekonomskoj doktrini. Klasična doktrina nakon potresa i početne zbunjenosti uvijek se uspijevala konsolidirati i preživjeti sve do našega vremena u inačicama kao što su „neoklasična škola“, „nova klasična škola“ i sl., uvijek više kao znanost sustava vladanja nego znanost općeg dobra. Sismondijeva poruka, posebno nama koji se bavimo društvenim znanostima, ipak može biti dobar poticaj da još jednom promislimo o karakteru i dosegu svojeg posla u podijeljenu svijetu uvjerenja, predrasuda i interesa.

Zvonimir Baletić