Dani ludog života i celuloidnog angažmana

I sedmim izdanjem Zagrebačkoga filmskog festivala potvrdili su se prošlogodišnji dojmovi kako je riječ o manifestaciji koja već sigurno i bez imalo zazora brodi mainstream vodama sedme umjetnosti, i nimalo se ne libi dodvoravanja srednjostrujaškom ukusu trendovske art-publike. Publike koja će pohrliti na festivalske projekcije da bi u dupkom punim dvoranama pogledala neki (nezasluženo) razvikan naslov iz Cannesa, Berlina ili Venecije, odnosno neki angažirani, kontroverzni i(li) nostalgični dokumentarac, da bi se isti u redovitoj kinodistribuciji koji tjedan ili mjesec poslije prikazivao u polupraznoj dvorani kina Europa, uz već očekivano i nažalost neizbježno zanemarivanje i prešućivanje u kulturnim rubrikama tiskanih i elektronskih medija. Vremena su takva da su festivali in, pa na njima uz pljesak i bučno odobravanje publike prolaze i ambiciozna i hermetična art-ostvarenja poput pretenciozne, precijenjene i nezasluženo Zlatnim kolicima ovjenčane egzistencijalističke pubertetske drame Ubio sam majku Xaviera Dolana-Tadrosa, za koju bih se bio spreman okladiti da će u hrvatskoj kinodistribuciji prikupiti tek koju tisuću gledatelja, ako i toliko. Donekle paradoksalno, premda je in i novi rumunjski film, izvrsna i suptilno opora te nenametljivo angažirana socijalno-obiteljska drama Najsretnija djevojka na svijetu Radua Judea morala se zadovoljiti tek pohvalom žirija, jer ocjenjivački sud ZFF-a očito više cijeni preuzetni i hermetični art bertolučijevskih asocijacija. Isto se može reći i pri usporedbi pobjedničkoga filma sa sjajnim Libanonom Samuela Maoza, iznimno sugestivnim, tjeskobnim i uzbudljivim filmom čiji autor na maestralan način s tek nekoliko likova konstruira traumatičnu ratnu dramu koja se čitava odvija u kupoli jednoga tenka.

KADAR IZ FILMA KUHANJE POVIJESTI

KADAR IZ FILMA LUDI ŽIVOT

Ako je u konkurenciji igranih filmova ZFF-a već postalo posve razumljivo da se odlukama žirija može štošta prigovoriti (sjetimo se preklanjskoga pobjednika Izgnanstvo Andreja Zvjaginceva i prošlogodišnjeg laureata Rumba autorskoga trojca Abel, Gordon i Romy), u dokumentarnoj konkurenciji odluke ocjenjivačkog suda najčešće se podudaraju s mišljenjima kritike i publike. Tomu se i ne treba odveć čuditi, jer su glavni aduti kvalitetnih dokumentaraca uvijek neposrednost, životnost, vjerodostojnost i možebitni (poželjni) angažman, dakle osobine zahvaljujući kojima ti filmovi ne podliježu trendovima i zubu vremena, već upravo suprotno, postaju univerzalni i svevremenski dokumenti koji s protokom godina i desetljeća poput dobra vina samo dobivaju na kakvoći i cijeni, da ne kažem bouquetu.

Tragičan Ludi život

U skladu s navedenim, odluci da se Zlatna kolica za najbolji dokumentarac 7. ZFF-a dodijele naslovu Ludi život pokojnoga francuskog redatelja Christiana Povede uistinu se nema što zamjeriti. Riječ je o filmu koji grubo, izravno i bez imalo zadrške oslikava svu bijedu i čemer života u slumovima San Salvadora, prijestolnice najmanje i najgušće naseljene države središnje Amerike El Salvadora, koju potresaju svakodnevni krvavi obračuni uličnih bandi. Dvije najmoćnije i najopasnije među njima su Mara Salvatrucha i Mara 18, bande koje gospodare životima i smrtima nevoljnih stanovnika sirotinjskih predgrađa. Odabravši bandu Mara 18, čije je odabrane pripadnike pratio i njihove živote bilježio tijekom više od godine dana, Poveda je uspio gledateljima podastrijeti nelagodno i potresno svjedočanstvo o svakodnevici opskurnih i sumnjivih, ali i nesretnih i nerijetko suosjećanja vrijednih ljudi koji vladaju na takvim mjestima. Slobodno se može reći da je Ludi život eponimno i uistinu životno djelo cijenjenoga 51-godišnjeg fotoreportera Christiana Povede, dokumentarista navodno iznimno vješta u obradama političkih tema, kojega je rad na tom filmu doslovce stajao života. Dok se 2. rujna ove godine automobilom vozio u geto La Campanera, čije je mještane tako dobro upoznao, želeći za francuski magazin intervjuirati članicu bande Mara 18, Povedi se na putu ispriječilo drugo vozilo koje ga je prisililo na skretanje u uličicu, gdje je ustrijeljen s četiri metka, od čega jednim u glavu. Policija je ubrzo uhitila šest osoba osumnjičenih za ubojstvo, uključujući i jednog policajca, svi su očekivano bili pripadnici konkurentske bande Mara Salvatrucha, a žaljenje zbog Povedine smrti izrazio je i nedavno izabrani predsjednik El Salvadora Mauricio Funes. Autorova smrt tako se na morbidan način pokazuje kao još jedan tragičan primjer u kojem se briše granica između zbilje i njezine umjetničke interpretacije, premda je ta interpretacija stvarnošću natopljen dokumentarac. Cjelinu koncipiravši kao mozaičan niz krokija o svakodnevici nekoliko članova bande Mara 18, Poveda se s primjetnom empatijom osobito koncentrira na dvije žene, točnije dvije majke, od kojih se jedna pokušava izboriti da joj problematični mladi sin bude pušten iz zatvora, a druga uz skrb o nedavno rođenu djetetu posjećuje oftalmologa koji će joj na mjesto izbijena oka ugraditi jeftin i neprimjeren implantat. Tijekom filma obje nesretne žene maštaju o mirnijem životu i boljoj budućnosti za potomke, no Povedin pesimizam i grubi naturalizam ne ostavljaju nimalo nade da bi se to moglo i ostvariti. Kad u završnici prva žena dočeka sinovo oslobađanje, jasno je da mladić ni uz najbolju volju nema drugog izbora osim povratka u okrilje bande, da bi kao njezin član jednog dana i sam skončao od metka u nekoj uličici. Jer, upravo je to sudbina koja će na samu kraju zadesiti drugu ženu, makar se ona koji trenutak prije sa suzama u očima veselila uspješnu okončanju zahvata nakon kojeg je opet „mogla biti lijepa“. Za njezinu smrt autor prividno ne navodi nikakve razloge, jer riječ je o čini se osjećajnoj ženi i brižnoj majci neuključenoj u kriminal, a kao isključivi razlog ispostavlja se njena pripadnost bandi. Konkurentska banda za to nema milosti, baš kao što ga nije imala ni za Povedu, unatoč tome što je on pripadnike Mare 18 prikazao na nimalo uljepšan i brutalno iskren način.

Tuge i radosti sevdaha

Ovjenčan nagradom publike na ljetošnjem Sarajevskom filmskom festivalu, u suprodukciji Hrvatske i BiH realiziran dokumentarac Sevdah Marine Andree emotivna je i naglašeno nostalgijom obojena priča o jedinstvenu i uistinu posebnu glazbenom izrazu duge i bogate tradicije. Prateći glazbenika i glazbenog istraživača Damira Imamovića, unuka legendarnog interpretatora Zaima Imamovića, koji je zlatnim slovima upisan u antologiju sevdaha i sevdalinke, te prisjećajući se njihove danas nažalost pokojne zajedničke prijateljice Fare Tahirbegović, autorica kreće na intimno i razoružavajuće osobno putovanje kroz povijest i elegičnu dušu Bosne. Dok sama riječ sevdalinka, koja se često jednostavno zove upravo sevdah, potječe od arapske riječi sewda što znači crna žuč, a u turskom jeziku označava sjetno raspoloženje, autorica i njezini sugovornici stalno naglašavaju drukčije, vedrije i optimističke konotacije pojma koji u Bošnjaka dominantno znači čežnju, svojevrsnu vedru odnosno lijepu tugu te ljubavni žar i jad. Dugo bježeći od djedove sjene te sevdah smatrajući zastarjelim i arhaičnim glazbenim izrazom, Damir Imamović potiskivao je poriv za izvođenjem sevdalinki, da bi ga sazrijevajući s godinama napokon prepoznao i prihvatio. Upravo pod utjecajem Fare Tahirbegović, s kojom je uredio knjigu o svom djedu, te njezina benda Dertum, koji je s troje prijatelja osnovala u izbjegličkom kampu u Sloveniji 1995, Damir Imamović otkrio je način na koji se implementiranjem rock- i jazz-stilizacija sevdah može oblikovati kao moderan i aktualan glazbeni izričaj za stvaranje dojmljivih pjesničkih slika i eseja o širokoj i dubokoj bosanskoj duši. Prijateljstvo s prerano preminulom Farom dodatno je oplemenilo Damira i Marinu, a nakon gledanja filma Sevdah teško ćete odoljeti porivu da posegnete za CD-om sa sevdalinkama, ili da na YouTubeu potražite arhivske snimke izvedbi najpopularnijih pjesama i najzvučnijih imena koja su proslavila glazbeni izraz ljubavi, čežnje, tuge i derta.

Nominiran za veliku nagradu žirija u kategoriji World Cinema na ovogodišnjem festivalu u Sundanceu, film Stari partner Južnokorejca Leeja Chung-Ryoula ponešto je preduga i repetitivna, ali svakako zanimljiva, slikovita, detaljima bogata i na osebujan način zabavna storija o osamdesetogodišnjem Choiju, skromnu, no ponosnu seljaku koji se ni pod koju cijenu ne može odvojiti od staroga vola s kojim, obavljajući poljoprivredne radove, puna tri desetljeća dijeli dobro i zlo. To je dijelom i razumljivo, jer taj je svojeglavi vol othranio Choija i odškolovao troje njegove djece, zbog čega ga hiroviti starac cijeni više i od vlastite, istina druge supruge. No djeca su odavno otišla svojim putem, ocu i maćehi rijetko navraćaju, a Choi s volom sad ima više problema i štete nego koristi. No nakon višedesetljetne povezanosti starac se poistovjetio s volom, u njegovim očima donekle prepoznaje i vlastitu dušu, a zbog toga vjeruje da će uginućem životinje i njemu kucnuti smrtni čas. Dok na samu kraju vol ugiba, jasno je kakva sudbina uskoro očekuje i Choija.

Kuhačom kroz povijest

Filmom Amos Oz (Amos Oz: The Nature of Dreams) autori Masha i Yonathan Zur rade medvjeđu uslugu glasovitom izraelskom piscu i novinaru kojega krase atributi jednog od najvažnijih i najustrajnijih zagovornika mira između Izraela i Palestine, kao i čovjeka koji s dragovoljno odabrane pozicije izrazito kritički nastrojena marginalca progovara o stanju i patologiji izraelskoga društva. Kao sin cionista naklonjenih desnom krilu cionističkog pokreta, koji su se 1934. iz Ukrajine doselili u Haifu, Oz je odrastao i sazrijevao obilježen traumom majčina samoubojstva u dobi kad mu je bilo svega dvanaest godina, a time izazvanim osjećajima odbačenosti i nepripadanja na izvrstan se način bavi u najnovijem i iznimno hvaljenu autobiografskom romanu Priča o ljubavi i tmini. Dokumentarac Oza prati tijekom međunarodne promotivne turneje spomenutoga djela, autobiografije koja je ujedno roman o rođenju izraelske nacije, no čini to na promašen hagiografski i idolopoklonički način, znamenitog protagonista postulirajući kao premudru i praktički bezgrešnu osobu gotovo božanskih atribucija.

Kuhanje povijesti Slovaka Petera Kerekeša na zanimljiv se i duhovit način bavi ratovima u 20. stoljeću, prikazujući ih putem sjećanja i prehrambenih navika njihovih još živih sudionika. Domaćim gledateljima osobito je zanimljiva priča kuhara hrvatske vojske u Domovinskom ratu i prisjećanje Titova šefa kuhinje koji sjedi u zapuštenom i u korov obraslu dvorištu oronule pokojnikove vile na Dedinju.

Odlični kratki filmovi

Ni odlukama žirija u konkurenciji kratkog igranog metra nema se što prigovoriti, jer su nagrade otišle u prave ruke redatelja Jochena de Vriesa i Martina Turka. Dok Nizozemac De Vries potpisuje atmosferičnu, sugestivnu i na neobičan način tjeskobnu i poetičnu minijaturu Odsutna (pogrešan domaći prijevod naslova jer je zapravo riječ o odsutnu ocu i kaosu kao posljedici njegove izočnosti), Turk je autor mozaične i razmjerno slojevite drame Svaki dan nije isti, priče o jednom danu u životu šestoro ljudi međusobno isprepletenih sudbina. Od ostatka kratkometražne konkurencije svakako vrijedi izdvojiti tragediju Vrata Irkinje Juanite Wilson, izrazito pesimističnu i turobnu storiju o černobiljskoj katastrofi i njezinim posljedicama, te angažiranu i u jednom kadru realiziranu petominutnu tursku dramu Sramota Hasana Gündüza, priču o lažno oklevetanoj ženi koja je za „spas obiteljske časti“ prisiljena na samoubojstvo.

Josip Grozdanić