Vijenac 409

Kazalište

Gavelline večeri: Dubravko Mihanović, Žaba, Kamerni Teatar 55, Sarajevo

Borba sa samim sobom

Igor Ružić

slika

Kad se pojavila, Žaba Dubravka Mihanovića u režiji Franke Perković bila je kamen spoticanja između nove i stare uprave Teatra &TD, što kao da joj je oduzelo snagu. Međutim, drama o hrvatskom ratnom veteranu s poremećajem u reakcijama, ali ne i u pogledu na svijet i na razliku između dobra i zla, osvojila je i naklonost nemalog broja gledatelja i neke ne baš beznačajne nagrade. U svakom slučaju, ostala je zapamćena iako joj pozornički vijek i nije bio dug. Ima za to dovoljno razloga: riječ je o tekstu koji se bavi aktualnom temom skrivenom iza kratice PTSP, ali i onim vječnim dvojbama zbog kojih se pišu drame i stvara umjetnost, ne samo kazališna. S druge strane, sve to smjestiti u jednu brijačnicu i svesti na odnos samo četiri muška lika nedvojbeno je umijeće ne samo komornog svođenja stvari na bitno. U nedostatke joj se, ali iz vrlo subjektivnog očišta, može ubrojiti tek nasilni optimizam utišanog finala, s kojim Dubravko Mihanović nije želio docirati ili zagovarati, nego tek naznačiti svoj pogled na svijet ili, možda još više, nadu...

Čudi zapravo, koliko je Žaba malo igrana u Hrvatskoj, jer po svim njezinim karakteristikama, od teme do produkcijske nezahtjevnosti, trebala bi biti repertoarna uzdanica svakog od revitaliziranih lokalnih kazališta, koja gotovo u pravilu i jesu smještena u područjima gdje Domovinski rat nije tek apstraktni alibi. No, kad nije zaslužila ovdje, ima uspjeha u inozemstvu, pa se za produkciju Kamernog Teatra 55 u Sarajevu navodno trajno traži karta više. Ranjenih i spontanih, onih koji nisu izgubili smisao za razliku između dobra i zla iako im ruka ponekad nekontrolirano poleti, u bosanskohercegovačkom glavnom gradu vjerojatno ima više nego u Hrvatskoj, pa je i Mihanovićeva drama pronašla mjesto kojem je, dubinski, i namijenjena.

U sklopu Gavellinih večeri uprava Dramskog kazališta Gavella pozove i nekoliko predstava iz regije kako bi, igranjem izvan konkurencije, zadržale pažnju publike i festivalu pružile mogućnost otvaranja prema regiji. Tako je i sarajevska Žaba u režiji Elmira Jukića došla u Zagreb, na radost publike u rasponu od onih koji su voljeli praizvedbu do onih koji su željeli uživo vidjeti trenutno najpopularnijeg BiH glumca Emira Hadžihafizbegovića. I jednima i drugima dolazak u Gavellu se isplatio.

U nadi da je nogomet u njoj tek metafora kohezivnog momenta, a ne programatski zagovor jedinstva čovjeka i lopte kao metafizike koja nadilazi ratio, Žabi se mora priznati da svoj optimizam iznosi suptilno, s prihvatljivom dozom realistične, u jednom trenutku i sasvim zbiljske okrutnosti i tek metaliterarnim okrajkom nesmisla. Malo prilagodbe koju je sarajevska inačica doživjela uopće ne pravi razliku, a vjerojatno u lokalnom kontekstu dodaje na uvjerljivosti. Jer, u hipertrofiji ratne traume kao izgovora za razne vrste izostanka kako boljih običaja tako i elementarne ljudskosti, Mihanovićev tekst nudi suočenje najprije sa samima sobom, čak i generacijama koje u ratu nisu sudjelovale nego su ga gledale dječjim očima. Dapače, ona uopće, ukoliko je se shvati nešto šire, ne govori o ratu, nego o svemu što treba shvatiti, oprostiti ali ne i zaboraviti, dakle o svakom osobnom neuspjehu i svakom osobnom neljudskom tretiranju - sebe ili drugih, svejedno.

I zato, čak i rudimentarno postavljena, ne može proći nezapaženo. Posebno zato što, smještena u brijačnici i s trajnim aluzijama na nogomet, igra na kartu ovdje ionako precijenjenog muškog zajedništva, ali se ne stidi suza ili emocija koje ne moraju završiti razbijenom flašom ili nožem u trbuhu. Tako joj gotovo i ne treba redatelj, iako bi bilo pretjerano tvrditi da se Jukić nije potrudio, najprije u izboru ansambla. Moamer Kasumović je unatoč mladosti svoje odigrao korektno, dok je Aleksandru Seksanu, unatoč iskustvu, trebalo nešto više u interpretaciji problematičnog brata glavnog lika. No, sve se problemi ove predstave zaboravljaju kad započne suigra i u kazalištu, baš kao i na filmu, uvjerljivog Emira Hadžihafizbegovića i prekaljenog pozorničara Mirsada Tuke. Bez pretjerivanja, koje je ipak ostavio ministru kulture sarajevskog kantona u ulozi Zeke, Tuka igra Švabu, lik koji je tek na prvi pogled samo pokriće za monolog, ali zapravo drži cijelu pozadinsku liniju i kolegi ne dopušta da zabije gol bez borbe. Oba se lika ionako bore sami sa sobom, i upravo bi se zato Žaba mogla naći i u programu nekog, na primjer, švicarskog kazališta. Zaslužuje to.

Vijenac 409

409 - 4. studenoga 2009. | Arhiva

Klikni za povratak